Hendrick Avercamp: Skating fun
Naslov knjige: Gozba Johna Saturnalla
Autor knjige: Lawrence Norfolk
Prevoditelj: Mirna Čubranić (engleski)
Izdavač: Fraktura (Zaprešić)
Godina izdanja: 2014.
Gozba Johna Saturnalla jedna je od onih knjiga koju, kad uzmete u ruke, očekujete mnogo, mada ni sami niste sigurno točno što. Za početak,
Lawrence Norfolk, autor kojeg smo prvi put predstavili u
Začitavanju prije pet godina (roman
U liku vepra) poznat je po svojim povijesnim pričama u koje upliće mitove i fikciju kako bi razvio što kompleksniju priču.
Gozba Johna Saturnalla u tome nije iznimka, osim što se Norfolk ovoga puta toliko približio mitu da su ljudi u marketingu njegove izdavačke kuće odlučili napisati u
blurbu kako podsjeća na kultni fantasy roman
Jonathan Strange & g. Norrell njegove sunarodnjakinje
Susanne Clarke. Nažalost, odmah možemo demantirati da toliko žanrovski fantastičan ipak nije.
Onda su tu i dosjetljiva naslovnica (ovo će vjerojatno biti jedina knjiga na vašim policama koja će na svom hrptu imati naslov upisan u priboru za jelo) i najava priče koja obećaje kulinarsku pustolovinu preko veličanstvenih banketa do svjetske kuharske slave (što ipak ne znači da je ovo knjiga o kuhanju i žestokoj konkurenciji u toj branši, iako će nam njezin junak otkriti i pokoji recept).
Zapravo, to bi mogla biti i knjiga o ljubavi, i to onoj pravoj, punokrvnoj romansi na koju će se staviti svi ulozi.
Sve navedeno je, naravno, djelomično istina. Norfolk ovaj put za mjesto i vrijeme radnje odabire Englesku u 17. stoljeću, uoči i tijekom Cromwellovog dolaska na vlast, te građanskog rata koji je tome prethodio. Priča počinje mračno, u maniri Tolkienovog Gospodara prstenova gdje hobiti u dalekom, zabačenom Shireu ni ne slute kakvo se zlo kotrlja prema njima.
John Sandall tako živi manje-više mirno sa svojom majkom Susan u selu kojim vladaju praznovjerja i sjećanja na poganske legende o vještici Bucli koja je u šumi priređivala fantastične gozbe na koje su svi bili pozvani. Štoviše, seljani vjeruju i da je Susan Sandall vještica, a pojavom fanatičnog adamita u lokalnoj crkvi, John i Susan bivaju prognani u šumu.
U surovoj zimi John tako postaje siroče, te odlazi u obližnju bucklandsku kuriju kako bi radio u kuhinji. No uskoro i vrsnim kuharima postaje jasno kako dječak ima čaroban nos za začine, a jedan fatalan susret s lady Lucretiom, kćerkom gospodara Bucklanda, odredit će Johnov životni put.
Norfolk je tako zakuhao lonac u koji je sasuo ponešto od svakog sastojka koji mu je pao na pamet, vrludajući od mračnih arkadijskih legendi o Saturnu koje nevješto kamufliraju poziv na socijalnu jednakost i pravdu, upuštajući se u detaljne opise funkcioniranja kurijske kuhinje i recepata stvorenih da impresioniraju i začude, obračuna s vjerskim fanaticima, neriješenih misterija i prokletstva nakačenih po obiteljskim stablima, pa sve do sladunjave zabranjene romanse koja se rasteže desetljećima.
Upravo kada pomislite da hvatate nit i bit jedne od tih linija pripovijedanja i pomislite da će se konačno rasplesti nešto od klupka koje je Norfolk zapleo, priča bježi u sporedni rukavac. Sam kraj bi ipak mogao biti dovoljno dramatičan i zadovoljavajući za mnoge, no najškakljiviji su dio tragovi koje je Norfolk ne baš suptilno posvuda ostavio i koji su najveću i središnju tajnu o prokletstvu vladara Bucklandske doline spoilali prije završnice.
Što se tiče samog stila, Norfolk piše dosta zgusnuto i nerazigrano, više nalik povjesničaru nego pripovjedaču koji u svoju priču priziva drevnu utopiju preko fantastičnih jelovnika. Čitanje stoga zahtijeva apsolutnu pozornost, jer se u svakom retku može promaći nešto zanimljivo ili važno, što i nije tako teško jer priča ovako bogata radnjom i simbolima lako zaokuplja čitatelja.
Ako išta, njezine su mane povremena klišejiziranost i, kao što je već rečeno, Norfolkova neopreznost u nagovještenju raspleta. Tako je Johnov glavni suparnik u nadmetanju za ljubav lady Lucretie portretiran kao karikatura (kukavica, pijanac i arogantni lažov), a sama Lucretia kao (već viđena) tvrdoglava mlada plemkinja koja prkosi normama i koju teško životno iskustvo iskali u ženu koja preuzima odgovornost za svoje imanje. Čak je i sraz poganske izgubljene Arkadije kao mitskog čuvara tajnog znanja s netrpeljivim Jahvinim svećenicima dosad već nekoliko puta napisana priča.
Ipak, kornukopija koju Norfolk nudi je daleko od etikete dosadnog i neoriginalnog, a dobrodošlu svježinu i dubinu unosi njegovo neupitno poznavanje materije o kojoj piše. Knjiga je to koju će zato s užitkom pročitati ljubitelji i mitskog realizma i povijesnih romana u kojima je mašti dozvoljeno da odvede manje utabanim stazama.