O čemu zapravo šutimo?

Dino Milinović: Skriveno (MeandarMedia, Zagreb, 2013.)

Novi, treći po redu roman Dine Milinovića, profesora na Odsjeku za povijest umjetnosti Filozofskog fakulteta u Zagrebu, triler je naslovljen Skriveno. Već potonje dvije informacije – žanrovska odrednica trilera, te naslov – dovoljne su da izazovu reminiscencije na Caché, kultni film Michaela Hanekea (koji je, igrom slučaja, nedavno prikazan na zagrebačkom festivalu Filmske mutacije).

Kod Hanekea, 'skriveno' koje izlazi na vidjelo jest osobna povijest nasilja u životu jednog francuskog građanina, ali i povijest kolonijalnih zločina Francuske i Francuza. Ova paralela pobuđuje radoznalost po pitanju sadržaja, namjera i potencijalnih odjeka Milinovićeve knjige. Hvata li se i on u koštac sa sličnim 'velikim' temama kao Haneke? Na koje to 'skriveno' cilja njegov naslov? 

Skriveno stavlja čitatelja/icu pred slojevitu priču koja se odvija na više vremenskih planova. U središtu radnje nalazi se nepoznati rukopis Marka Marulića, oko kojeg gravitira veliki broj likova, pripovijesti i podzapleta, a koji je uz to možda tek paravan za neku drevnu, uistinu ezoteričnu tajnu. Kroz fabulu se isprepliću teme poput odnosa pojedinca i nacionalne povijesti, Hrvatskog proljeća/MASPOK-a, pitanja emigracije, odnosa socijalizma i nacionalizma, odnosa Hrvatske i Jugoslavije... 

Dakle, čak i ako reminiscencija na Hanekea nije namjerna, paralela koju smo uspostavili nije neutemeljena: Milinović također ima ambiciju istražiti druga, zatajivana lica današnje Hrvatske. Zagrebački policijski istražitelj, malograđanski iskompleksiran spram obrazovani(ji)h ljudi; dvojac koji čine gatara iz Deželićevog prolaza i njezin poslovno raspoložen nećak-agent-menadžer; ćelija mladih 'spavača' s ambicijom rušenja socijalizma, od kojih bi neki mogli biti Udbine krtice; emigrant koji se nakon nekoliko desetljeća vraća u Hrvatsku povodom prijevoda svog autobiografskog romana; eto tek nekih od brojnih likova koje pritom oblikuje.

Na kraće staze, Skriveno djeluje kao vrlo solidna trilerska proza. Milinović je spisateljski bitno napredovao u odnosu na svoja dva prethodna romana (Kradljivac uspomena i Tamo gdje prestaje cesta): nema više nezgrapnih usporedbi i pompoznih konstrukcija, a izlete u erotiku i eruditske digresije koje su opterećivale njegovu raniju prozu autor je sveo na minimum. Očigledan je i napredak, i urednički rad na tekstu, pa i više od toga.

Pojedine scene, kao što je prvo pojavljivanje gatare i njezina nećaka – kad profesor i njegov pomoćnik jedne hladne noći dolaze na sastanak da parapsihološkim sredstvima pokušaju ispitati autentičnost rukopisa – dojmljive su i dobro ustrojene. Među likovima, ističe se onaj istražitelja-kompleksaša, koji je fokalizator u značajnim dionicama pripovijesti. Ipak, na duže staze, tj. na većim uzorcima teksta, Milinovićev se roman pokazuje kao višestruko problematičan.

Najprije, za razliku od Hanekeove intervencije, koja udara u samo srce bjelačke, srednjoklasne, građanske Francuske, na njezine velike tabue i traume, Milinovićev roman reciklira pripovijesti koje su u današnjoj Hrvatskoj čisti mainstream. Predodžba o paralelnom svijetu koji je živio kroz cijeli vijek trajanja SFRJ, o širokom podzemlju koje je pripremalo rušenje socijalizma – figurira kako u udžbenicima povijesti, tako i u birtijskim naklapanjima i tabloidnim teorijama zavjere. Što je tu 'skriveno'? Činjenica da je u socijalističkoj Jugoslaviji postojao (i) nacionalizam? Povezanost desničarskih krugova s okultizmom i paraklerikalnim organizacijama? Ili famozna 'komunistička represija'? 

Ako pak autor nije imao na umu Hrvatsku, nego je naslovom i konceptom ciljao na teme koje su (bile) 'skrivene' u onodobnom jugosocijalističkom društvu – zakasnio je barem trideset godina. Šteta, jer je atmosfera romana u najvećoj mjeri dobro oblikovana: tajnovitost i tenzija su na razini. Ipak, njihov efekt opadne čim vidimo gdje priča ide i na što Milinović cilja. Onda se i okultni i ezoterični elementi pripovijesti ukazuju kao loša i transparentna fabularna sredstva (opet, za razliku od Hanekeova filma – u kojem, uvjetno rečeno, nadnaravni element itekako ima i poetičko i političko opravdanje).

Pored središnjeg ideološkog problema, Skriveno sadrži i nekoliko krupnih nedostataka na kompozicijsko-izvedbenom planu. Spomenimo flashback smješten u doba propadanja Rimskoga carstva, s povjesničarom Amijanom Marcelinom u glavnoj ulozi, koji upadljivo strši iz cjeline romana. Taj je dio napisan u anakronističkom maniru, u stilu stripova Maxmagnus ili Družina od vješala, ili pak priča Broja Jedan iz Alana Forda: o pojavama i događanjima iz 4. stoljeća onodobni likovi govore posve suvremenim jezikom i terminologijom (npr. evociraju pitanje 'političke korektnosti' u ophođenju s kršćanima), na trenutke se služe još nepostojećom tehnologijom (Amijan Marcelin zapisuje informacije olovkom), tu i tamo bace poneku aluziju na našu suvremenost, itd. 

Ovaj se postupak u književnosti obično koristi u humorne ili satirične svrhe, ili pak kao svjetotvorno načelo pojedinih podvrsta SF-a ili fantasyja (steampunk). Kod Milinovića, međutim, anakronistički flashback i po stilu i po atmosferi odudara od ostatka romana, te djeluje kao da je iščupan iz nekog posve drukčijeg teksta i nasilno uglavljen u Skriveno. U najboljem slučaju, čitatelj ostaje zbunjen. Je li autor htio ozabaviti historijski kontekst, da bi djelovalo manje štreberski? Stvoriti protutežu napetoj i mračnoj atmosferi ostatka romana? Iz čitateljske perspektive, njegovi motivi ostali su skriveni. 

Milinović je ovim romanom pokazao da nije lišen talenta, osjećaja za pripovjedanje i smisla za izgradnju intrige; još važnije, premda više nije u prvoj biološkoj i literarnoj mladosti, dokazao je da ima volje i želje napredovati. Međutim, da bi načinio djelo na razini vlastitih literarnih ambicija, morat će dati i više. 

Jedan od mogućih pravaca u kojima može krenuti jest i da se uhvati u koštac s nekim temama koje, za službenu povijest sredine u kojoj živi i radi, doista ostaju 'skrivene', ili barem nedovoljno osvjetljene. Pritom upravo nasilno rušenje Jugoslavije, uspon raznih fašizama i neoliberalni kapitalizam koji živimo ovom autoru mogu pružiti pregršt materijala za trilerske i špijunske zaplete do kojih očito jako drži. Kod akademski i građanski situiranih osoba kao što je Milinović takve avanture ne susreću se često – pa bi se autor Skrivenog nekom budućom, smjelijom knjigom, višestruko istaknuo. 

Dinko Kreho
foto: Zagreb, volim te (T. Gotovac, foto: M. Vesović)

***

Dinko Kreho (Sarajevo, 1986.), publicist, književni kritičar i kritičar medija. Diplomirao je književnost na Filozofskom fakultetu u Sarajevu. Član je uredništva zagrebačkog dvotjednika za kulturu i društvena zbivanja Zarez. Živi u Sarajevu i Zagrebu.