'Nas tri': Plamen u sjeni priče

Shida Bazyar, nagrađivana njemačka autorica koja već svojim debitantskim romanom postiže značajan uspjeh, u Nas tri stvara intrigirajući romaneskni svijet koji je, s jedne strane, splet nama dobro poznate svakidašnjice koja obiluje društvenim problemima, a s druge, malog intimnog svijeta triju glavnih junakinja. Društveni problemi kojih se u romanu dotiče su oni vezani uz, između ostaloga, rasizam, feminizam, ksenofobiju, klasu, a sve ih istražuje preko života tri najbolje prijateljice, Saye, Hani i Kasih koja ujedno preuzima i ulogu pripovjedačice.

Pripovijedanje o ozbiljnim društvenim problemima koji su, htjeli ne htjeli, već sada dio naše svakodnevice, može biti nezahvalan posao, pogotovo za čitateljstvo koje bira eskapističku književnost (a u koje se i sama ubrajam), no Bazyar zanimljivom narativnom formom nepouzdane, ali sveznajuće pripovjedačice koja konstantno ruši četvrti zid i gotovo da polemizira s čitateljstvom, osigurava publiku koja neće poželjeti prestati čitati roman niti na trenutak (govorim iz osobnog iskustva). Napetost je zajamčena samim odabirom polazišne teme mogućeg terorističkog napada koja je češće istraživana preko filmskog i televizijskog medija, i to mahom kroz formu raznoraznih napetih blockbustera koji najčešće nisu rasno osviješteni, već upravo upadaju u raznorazne klopke stereotipa, odražavajući i perpetuirajući društvenu nejednakost.

Ovaj roman tako složenoj i osjetljivoj temi pristupa nadilazeći stereotipe, te započinje formom novinskog članka koji govori o podmetnutom požaru u stambenoj zgradi koji je, kako se kasnije otkriva, počinila jedna od triju prijateljica, radikalizirana Saya, kako je u samom članku opisuju. Priča koja okružuje tu inicijalnu i koja čitav ovaj roman čini vrijednim čitanja, pa čak i stisnutog grla i uz pokoju puštenu suzu, jest intimna priča o prijateljstvu triju doseljenica u Njemačku (čije se priče napeto iščitavaju i nad čijim se sudbinama iz stranice u stranicu strepi).

Priča ne prati linearni tijek radnje, iznosi se retrospektivno kako bi se objasnilo kako je do takvog radikalnog početka uopće došlo. U trenucima kada se naratorica previše približi otkrivanju istine ili se presnažno zadubi analiziranju raznoraznih društvenih problema, u prvim redovima onih koji se dotiču rasizma i ksenofobije, čije su žrtve i tri prijateljice, pripovjedačica kao da bježi još retrospektivnije, u djetinjstvo kao privid sigurnog mjesta, za koje se gotovo pa grčevito drži. U tim se trenucima otkriva kako ono u zbilji nikada nije bilo sigurno sklonište od takvih diskriminacija, pa se tako Saya sramila pričati svojim materinjim jezikom sa svojim tetkama, a Kasih se kao petogodišnjakinja osjećala primoranom zaštititi oca, kako ih, zbog plastične boce koju je od njega dobila na poklon i ponijela u vrtić, ne bi smatrali čudacima.

Cijelo se vrijeme potpaljuju raznorazne vatrice sukoba dok čitateljstvo čeka da čitav roman bukne od radnje, i to se zbilja pred sami kraj i događa, kada čitava priča počinje pucati po šavovima, upravo zbog autoreferencijalne pozicije pripovjedačice koja se direktno poziva na naratološke manipulacije koje koristi. Zbog konstantnog miješanja iskrenosti pripovjedačice i eksplicitnih izmišljenih elemenata počinje se nametati pitanje je li se išta od pročitanog/napisanog uopće i desilo. Iako je roman prepun pripovjednih manipulacija, povjerenje se ipak pomno gradi tijekom čitave radnje romana, a dobiva se upravo zbog bezuvjetne iskrenosti pripovjedačice koja otkriva najintimnije osjećaje koji se najčešće potiskuju negdje duboko, kao što su primjerice sram i neugoda koji su nam svima poznati, a koji se u njoj javljaju zbog rasnog i socijalnog statusa, odnosno zbog njezine različitosti među društvom u kojem se našla.  

Granice pripovjednog teksta također se istražuju preko fabriciranja same radnje. Pripovjedačica vodi naraciju, a onda je odjednom naglo prekida i kao da na glas razmišlja, „što bi bilo kada bi bilo“ čime stvara gotovo pa lažne scenarije koji započinju osjenčani ugodnim svjetlom vatre, koji na kraju ipak buknu u verbalne sukobe. Posebnost pripovijedanja i svojevrsna privrženost određenim likovima naglašava se i u mijenjanju njezine točke fokalizacije. Prevladava unutarnja fokalizacija, odnosno pripovjedačica otkriva njoj poznate informacije, a zatim u dijelovima ona prelazi u nultu fokalizaciju, gdje preuzima ulogu sveznajuće pripovjedačice. Time zadire u misli drugih likova te prenosi radnje u kojima nije sudjelovala i kojima nije svjedočila, čime gotovo da opravdava Sayine postupke. Ostavlja se dojam kao da pripovjedačica poznaje svoje implicitno (bijelo) čitateljstvo koje će se zanimati za roman samo ako se prikažu negativne strane marginaliziranih likova, u ovom slučaju muslimanke Saye optužene za terorističke nakane, te da zbog toga sami roman upravo započinje senzacionalističkim novinskim člankom koji će navesti na čitanje i time natjerati da se pažnja obrati i na priče marginaliziranih skupina i nauči, u današnjem društvu nikada potrebnijoj, empatiji.

Društvene probleme, dakle, autorica istražuje preko života tri prijateljice koje zatičemo u njihovoj svakodnevici u čijoj se sjeni kriju društvene netrpeljivosti čije iskre samo frcaju sa stranica. Kasih tako prolazi kroz teški prekid s partnerom bijelcem zbog čega gubi osjećaj, kako ga ona sama naziva, normalnosti, ali na kraju i sigurnosti uvjetovane njegovom bojom kože te pokušava pronaći posao, Hani se bori s postavljanjem granica jer se svom silom trudi izbjegavati sukobe te je njezina uloga u romanu regulacija konflikata i lik je na kojega se treba obratiti posebna pažnja jer kraj otkriva nešto zbilja neočekivano (ali bez brige, bez spoilera), dok Saya s druge strane predstavlja njezinu polarnu opoziciju koja baš na sebe stavlja teret borbi za i najmanja pitanja, kao što su, primjerice, zašto kvartovski kafić svoje usluge više naplaćuje ne-bijelim klijentima ili zašto im se ljudi obraćaju engleskim, a ne njemačkim jezikom. Ona predstavlja junakinju u kojoj se pored toga cijelo vrijeme zakuhava mržnja zbog čega ona dezintegrira u drugu krajnost, koja zbog mržnje prema mržnji sama stvara predrasude na koje i ukazuje sama pripovjedačica.

Likovi kojima roman daje prostor ni u kojem slučaju nisu idealizirani prikazi našega društva, ali isto tako nisu ni idealizirani prikazi onoga kako se treba nositi s nepravdom. Likovi su čije ćemo odluke mrziti (toliko da sam i sama poželjela postati pripovjedačicom i promijeniti tijek radnje), poštovati (u dijelovima sam zavidjela na hrabrosti da kažu točno ono što žele), koje ćemo, koliko god to zvučalo kao klišej, htjeti zaštititi, ali koje ćemo na koncu i razumjeti.

Shida Bazyar stvara toliko poznati svijet koji vrvi najaktualnijim problemima, ali ga uspijeva učiniti posebnim upravo zbog tih nesavršenih likova s kojima se toliko lako suosjeća. Dođite dakle zbog napete, gotovo pa clickbait teme i ostat ćete, garantiram, baš zbog njih i njihovih priča.