Ljubavni roman za cinike

Budući da je danas Valentinovo, jedino prigodno je preporučiti netipičan ljubavni roman Muzej izgubljenih ljubavi. No ne dajte se zavarati, roman Garyja Barkera nema nikakve veze sa sladunjavom patetikom. Naprotiv, u pitanju je nježan, istovremeno ozbiljan tekst koji je isprva ciničnu autoricu ovih redaka nagovorio na čitanje i potom lako osvojio.

Ako vam se naslov učinio poznatim, to je zato što je autor motivaciju za roman pronašao u zagrebačkom Muzeju prekinutih veza, u kojemu su, kako bi se pokušali sačuvati od konačnog zaborava, izloženi različiti osobni predmeti i prateća pisma kao svjedoci nekadašnjih ljubavnih veza.

Jedna od najjačih strana romana, recimo to odmah, su uvjerljivo ocrtani likovi, što vjerojatno možemo zahvaliti autorovom osobnom istraživačkom interesu. Naime, Gary Barker doktorirao je razvojnu psihologiju u Chicagu. Osnivač je i Promunda, međunarodne organizacije koja zagovara rodnu jednakost i suzbijanje nasilja nad ženama. O njegovoj strasti prema društveno angažiranim temama svjedoče i prethodni romani Luisa's Last Words, The Afghan Vampires Book Club, Mary of Kivu, dok je Muzej prekinutih ljubavi prvi koji je preveden na hrvatski jezik.

U pitanju je netipičan ljubavni roman: Barker se odmiče od isključivo ljubavne tematike romantičnog karaktera i pojam ljubavi rastače u više rukavaca, preispitujući njegovo značenje u prijateljskim, roditeljskim, bratsko-sestrinskim i drugim odnosima. Ideja ljubavi nije isključivo jedina pokretačka sila i upravo zbog toga likovi nisu dosadno stereotipni, već se svaki od njih aktivno nastoji ostvariti u više životnih uloga. Dakako, uz neizostavnu odgovornost, potencijalno razočaranje, naposljetku i neizbježnu dozu boli.

U središtu romana postavljeni su fragmenti dviju priča koje uključuju nekoliko protagonista. Sveučilišni predavač Goran i psihoterapeutkinja Katia doputovali su iz Chicaga u Zagreb. S obzirom na to da su oboje prije svega znatiželjni melankoličari, odluče se posjetiti Muzej prekinutih veza. Goranu ondje privuku pozornost naizgled obični predmeti, omot CD-a i dječji crtež. Nakon pročitanog pisma koje je priloženo uz izloške, Goran shvati da je upućeno njemu. Spoznaja kako je u životu mlade djevojke Nikolete iz tranzitnog kampa u vrijeme rata u Jugoslaviji ostavio tako dubok trag potaknut će lavinu novih izazova u njegovoj vezi s Katjom. Čitava situacija okidač je za njihovo privremeno razdvajanje i pokušaj pronalaska utjehe u razrješavanju neodgovorenih pitanja iz prošlosti. Dok će se Goran, Srbin koji je otišao u Ameriku studirati zbog rata, povratkom u Sarajevo i razgovorom s ocem kolebati oko definiranja vlastitog identiteta, Katja će se s osobnom traumom pokušati suočiti putovanjem u Brazil u potrazi za biološkim roditeljima.

Jedan od Katjinih pacijenata je Tyler, bivši vojnik koji se vratio iz Afganistana i koji je besplatan smještaj dobio u domu za štićene žene kao čuvar. Nakon što mu bivša djevojka Melissa iznenada ostavi sina na čuvanje i nakon toga nestane, Tyler postaje ocem malog Sammyja. U istom domu zbliži se s Carlom i njezinim sinom. Njihov odnos otpočetka se doima rizičnim, što zbog Tylerove iznenadne roditeljske odgovornosti i gubitka prijatelja, što zbog Carlinog problematičnog odnosa s jednim od bivših nasilnih i ljubomornih partnera. 

Fragmenti priča međusobno se isprepliću, ovisno o tome tko govori, što je naznačeno imenom jednog od likova na početku poglavlja. Baš kao i u muzeju kojim je autor bio inspiriran, pripovijedanje prate predmeti i pripadajući im opisi. Svakom predmetu pridružen je mali crtež koji je numeriran kao izložak i uz njega se bilježi fiktivno mjesto i vrijeme slanja. Priče o predmetima funkcioniraju kao dopuna osnovnoj pripovjedačkoj niti te određenim tonom, raspoloženjem ili misli podupiru stanje likova. Tako priče o kulerskoj kantautorskoj košulji bivšeg dečka, princezina oprava i tijara u igri oca i kćerke ili krunica iz sjemeništa kao simbol ostatka krivnje služe kao odmorišta na kojima čitatelj zastane i posegne u vlastiti inventar sjećanja i uspomena, uglavnom sa slatko-gorkim okusom u ustima.

U jednom intervjuu Barker je izrazio zabrinutost oko vjerodostojnosti priča: "Mislim da je smisao dobre književne fikcije gradnja empatije i za pisca i za čitatelja. Brinuo sam se hoće li možda moje priče zvučati lažno u usporedbi sa stvarnim pričama koje se mogu naći u ovome muzeju. Stalno sam se pitao – zvuči li ovo dovoljno istinito?" Bez sumnje, priče i likovi su u očima čitatelja itekako živi. Uz to, umetnute fiktivne priče o izlošcima osigurale su ispresijecanost glavnih narativnih linija, time i dinamičnost čitanja.

Zanimljivo je kako autor ne dopušta da opisi političke situacije na Balkanu prevagnu nad čitavom pričom. Tako je Barker izbjegnuo zamku stereotipnog prikazivanja ljudi ratnog i poslijeratnog prostora, kojima uostalom nije u interesu otkrivati velike povijesne istine. Njegovim likovima nije bitno na čijoj su strani, nemaju velikih ambicija ni očekivanja, nego kao i svi mi, nastoje osmisliti vlastitu svakodnevicu i svom životu dati smisao. Takvom strategijom u romanu se osigurava univerzalnost teme i empatija čitatelja. U tom slučaju nije bitno koji komadić geografske širine i dužine pojedinac zauzima na ovoj planeti, nego njegove želje, strahovi, nadanja i na koji način takav vrtlog emocija određuje prošlost, sadašnjost i budućnost.

Bez želje za prevelikim moraliziranjem, autor je pokazao senzibilitet za osjetljive teme poput gubitka i žalovanja, zbunjenosti i samoće, u nepretencioznom i jednostavnom stilu te sažetom jeziku. Kako stoji na koricama knjige: "Rat i ljubav vječne su književne teme. Stoga pisanje o njima ne traži samo hrabrog, nego i vještog pisca." Slavenka Drakulić ovim je citatom jasno opisala Barkerovo umijeće u romanu, što bi i najveći cinici bez zadrške trebali potvrditi.

Foto: izvor.