Mutno, mekano i maglovito

Najnovije ostvarenje bosanskohercegovačkog pjesnika i prozaika Semezdina Mehmedinovića Ovo vrijeme sada, možemo slobodno reći, jedna je od najočekivanijih knjiga ove godine. Za one koji su čitali prijašnje autorove knjige, pogotovo Me’med, bandana i pahuljica i Autoportret s torbom, Ovo vrijeme sada može se činiti kao svojevrsni njihov nastavak na što upućuje ne samo sličan grafički dizajn korica, već i forma, stil i sadržaj čija je raznolikost ujedno i specifičnost Mehmedinovićevog pisanja.

Ovo vrijeme sada podijeljeno je u četiri cjeline koje nisu strogo tematski određene, već se teme isprepliću, što je posljedica autorove poetike, a sudeći po knjizi, i određenog načina razmišljanja koji se temelji na asocijacijama, pa tako primjerice autor piše o Sarajevu iz svoje mladosti i kontrastu tog grada u predratnom i ratnom razdoblju, o razlikama u životu u Sarajevu i Americi, u cameo ulogama pojavljuju se i autorovi prijatelji i poznanici, većinom književnici ili likovni umjetnici (Aleš Debeljak, Marko Vešović), a pojavljuju se i velikani svjetske književnosti Gabriel García Márquez i László Krasznahorkai, da nabrojimo samo neke od specifičnosti.

Osim tematske raznolikosti, specifičnost ove knjige jest ta da su tekstovi različitih dužina, variraju od nekoliko paragrafa (kao primjerice u tekstovima Kaplanov strah, Liga prvaka, Pčela u sobi) do desetak stranica (Sedmi oktobar), a razlikuju se i po žanrovskoj formi. Tako neki tekstovi imaju karakteristike eseja, neki kratke priče, drugi pak autobiografskih zapisa, anegdota ili putopisa. 

Kao što je u uvodu spomenutim autorovim prethodnim knjigama okidač za nastanak bio bitan događaj iz njegova života, isti je slučaj i u ovoj knjizi – naime, pripovjedač se nakon više od dvadeset godina života u Sjedinjenim Američkim Državama vraća u Sarajevo. Selidba natrag pokreće cijeli niz sjećanja na ne nužno pretjerano velike događaje iz pripovjedačeve prošlosti, primjerice na život u Sarajevu kroz osamdesete i devedesete godine prošlog stoljeća, život u Americi, a nekoliko je tekstova smješteno u sadašnjost obilježenu koronavirusom. Važno je napomenuti da se pripovjedač ne prisjeća toliko samih događaja u cjelini, koliko detalja koje uz njih vezuje, a koji ga onda asociraju na nešto drugo. Ti su detalji prikazani gotovo pjesničkim izrazom i vjerojatno su odraz autorovog pjesničkog iskustva, tako će se u knjizi naći rečenica "Zauvijek ću upamtiti luk njenog golog tijela koje se izvilo preko mene da vrhom kažiprsta pritisne dugme stop...", iz teksta Warhol ili izraz "fizičko smjenjivanje vremena" u tekstu Granica gdje za istim stolom sjedi s američkim parom koje je tek upoznao i fotografom kojeg je upoznao u ratnom Sarajevu. 

Uopće, jezično-stilska razina knjige je obilježena neposrednim, ali liričnim tonom pripovijedanja, melankoličnom atmosferom, kao i filozofskim kontemplacijama o vremenu, pisanju, ratu, vizualnoj umjetnosti ili razlici između materinjeg i drugog usvojenog jezika. Ono što pripovjedač u jednom dijelu kaže za Camusa, da su njegove rečenice "rezolutne, aforističke", vrijedi i za autorov izraz. Evo nekoliko primjera: "Razlika između onda i sada je vrijeme koje se više ne može nadoknaditi" (iz teksta Nezavršena partija šaha); "Sjećanje na događaj je kao slika na zidu, u različitim fazama svog života o njoj mislimo drukčije i osjećamo drukčije" (iz teksta Ime).

Kada bi se Mehmedinovića išlo uspoređivati s nekim autorom, prvi bi mi na pamet pao W. G. Sebald. Sličnost im je mutna, mekana i maglovita mješavina fikcije, fakcije, putopisa, te melankolični ton, ali s razlikom da Sebald, ne samo što je impersonalan (Geof Dyer primjećuje da Sebald piše "kao duh"), već i ipak zahvaća šire, Mehmedinović se uvijek drži intimnog i autobiografskog, te istražuje sebe i svoj identitet, s takvim fokusom kao da se radi o književnom liku.

No, iako je očito da autor obilno koristi autobiografski materijal, čak i stvarne ličnosti i događaji imaju na sebi pečat fikcije. Na to ukazuje zanimljiv detalj iz teksta Sedmi oktobar gdje pripovjedač spominje da je njegov otac upisao krivi datum kao njegov rođendan, čime se želi reći da je fikcionaliziranje nešto što svi radimo svakodnevno, svi smo na neki način izmišljatelji, autori, ali i da isto tako sami sebe fikcionaliziramo, bilo namjerno ili nenamjerno.

Kad smo već kod identiteta, epigraf knjige, citat pjesnikinje Etel Adnan "Your identity is your prison" (prijevod: "Tvoj identitet je tvoj zatvor"), odjekuje u autorovom stavu da je identitet, iako fluidan, ipak fiksiran u smislu da "Mi smo uvijek na kraju onakvi kakvim nas drugi vide." Onako kako nas drugi vide je isto dio našeg identiteta, a nestankom osobe koja nas promatra, nestaje i dio nas. Do ovog zaključka pripovjedač dolazi gledajući u portret redatelja Wernera Herzoga, pripovjedačev poklon prijateljici koja se ubila (tekst Selidba knjiga). Iako se ovakav koncept identiteta na prvu čini mračan, a pomalo i subverzivan (uzevši u obzir trenutna kretanja u psihoterapiji i self-help svijetu prema kojima bi čovjek u potpunosti trebao imati u rukama svoj identitet), on zapravo sugerira nužnost međuljudskih odnosa za uopće izreći: ja sam to-i-to. Jer tko smo mi ako nismo nečiji prijatelji, djeca, ljubavnici, susjedi – moramo postojati u odnosu na onog drugog.

Mehmedinovićeva slikarska, odnosno ilustratorska pozadina predstavlja još jedno bitno čvorište ove knjige. Osim što fotografije i autorove ilustracije krase tekstove i nadopunjuju ih (u tom se pogledu najviše ističe tekst Razglednice za Aleša – dirljiva posveta preminulom prijatelju pjesniku), na više mjesta pripovjedač uspoređuje pisanje i slikanje, a često koristi metaforu slike za opis neuhvatljivih pojmova, poput dolaska natrag na neko mjesto: "Nakon mnogo godina došao sam nazad i sada tražim svoje mjesto u gradu, onako kako slika iz Babeljeve priče nalazi kvadratni trag na zidu koji je u vremenu ostavila", iz teksta Prozor. No, autorove metafore se ne odnose samo na ono što je prvotno zamišljeno, već se mogu shvatiti i na drugim razinama, primjerice: "A sada kada nje [prijateljica kojoj je pripovjedač poklonio svoj crtež] više nema, crtežu kao da iščezava njegova svrha." Ova se metafora može primijeniti i na književnost – ako tekst nije nekome upućen, on nema smisla.

Posljednji tekst u knjizi, već spomenuti Selidba knjiga je najmračniji – tu pripovjedač doznaje za samoubojstvo prijateljice Zelde i ta ga spoznaja odvede do rezigniranog zaključka da se osjeća “ostarjelo. Nije bitno više gdje sam, ni kamo idem.”

Ponekad se u dobrim knjigama puno više ističu mane nego u onim lošim, i ova knjiga ima takvih trenutaka. Primjerice u tekstu Slikar ističe se nespretno i izlišno poentiranje: "I da skratim ovu priču, da to je bila ona, ta nekadašnja djevojka u koju je mladi sarajevski slikar bio zaljubljen." Naime, čitateljima je i bez ove intervencije na temelju pročitanog postaje jasna ova činjenica kojom pripovjedač završava tekst.

Iako Ovo vrijeme sada ne predstavlja preveliki odmak od autorovih knjiga spomenutih u uvodu, s kojima dijeli melankoličnu atmosferu, dijalog vizualnog i tekstualnog, autofikcionalne elemente, žanrovsku isprepletenost, to joj definitivno nije mana, već dokaz da neki recepti bez obzira na broj ponavljanja ne gube svježinu. Nadajmo se da će i iduća knjiga koju pripovjedač najavljuje na jednom mjestu u Ovo vrijeme sada ispuniti (velika) očekivanja čitatelja.