'Mirovanje': Tihi manifest borbe za opstanak

Prosječnim trideset-i-nešto-godišnjacima već je teško i pobrojati lokalne i svjetske krize koje trenutno bukte i nepozvano daju dramatičnu pozadinu njihovoj egzistenciji. Apsurd i beznađe nadolazeće propasti svijeta s kojima su se saživjeli mnogima će oblikovati balon tjeskobe u kojem svakodnevno bivaju. Ponekad, neki će svoja iskustva i tankoćutnost uspješno prenijeti u jezik književnosti - jedna od takvih jest književnica Dunja Matić, kulturologinja, članica riječke književne skupine RiLit te autorica dosad tri romana. Posljednji od njih, Mirovanje, zbir je zapisa crpljenih iz autoričine biografije - njenog djetinjstva, mladenaštva i odrasle dobi - kroz koje mapira bliske ljude, događaje i iskustva koja su je oblikovala, i to na duboko intiman i pronicljiv, a ujedno lako razumljiv i pristupačan način.

Mirovanje čini pedesetak kratkih poglavlja pisanih uglavnom u prvom licu, povremeno prekinutih poglavljima pisanima iz perspektive sveznajućeg pripovjedača. Time se čitatelju omogućuje da priču doživi i kroz perspektive drugih likova (posebice životnog partnera protagonistice), a usto i unosi dinamiku u pripovijedanje. Strukturno i tematski roman je podijeljen na dva dijela - u prvom je autorica okupirana vlastitom bolešću, dok se u drugom nosi s bolešću svijeta, pandemijom koja višestruko utječe na njen osobni i poslovni život. Kroz priče se izmjenjuju članovi njene obitelji, prijatelji, kolege s posla te partner koji joj predstavlja konstantu i sidrište kroz sve burne periode života. Roman je također i priča o Rijeci, u kojoj autorica živi i radi, o njenom rodnom Splitu, te o mentalitetima koji je, što kao dijete, što kao odraslu ženu, okružuju i spram kojih se pokušava definirati.

Protagonisticu čitatelj na početku romana zatiče u borbi s neugodnom i potencijalno ozbiljnom bolešću te u konfuziji traženja vlastite dijagnoze. Muče je neobjašnjive slabosti, bolovi i tegobe, a proces odgonetavanja što s njenim tijelom ne valja gotovo je jednako mučan i iscrpljujuć. Liječnička preporuka podrazumijeva mirovanje - junakinja svoj aktivnostima ispunjen život mora zamijeniti fizičkim usporavanjem i statičnošću, što se podudara s neizvjesnošću njene budućnosti. Nesigurnost koja zakriljuje njenu egzistenciju, posao, stambeno i financijsko pitanje, gura je u limb u kojem isto tako može samo mirovati. Dunja Matić ova osobna previranja ispisuje izuzetno nježno i odmjereno, koristeći jednostavan i nerijetko poetski izraz, fokusirajući se na ritam jezika te promišljeno gradeći suptilnu atmosferu koja obuzdava dubine njene (samo)refleksije.

Stanje protagonistice može se, dakako, dovesti u korelaciju s mnogo manje fantomskim uvjetima života suvremenog doba, nesigurnostima same egzistencije, svakodnevne užurbanosti koja polagano nagriza i otkida komadiće pojedinca. Usprkos ambicioznosti i vještinama, ona je vječito razapeta jer se mora brinuti o osnovnim potrebama i krovu nad glavom. Na jednom mjestu piše: "Moj otac kaže: 'Da, rad je sve što radiš.' Svejedno ne mogu živjeti od toga. Kao da mi tanjur s hranom pada na pod na putu do stola." Bezvoljnost i premorenost zbog suvremenog načina života odlično je prikazana u, primjerice, frustriranosti junakinje činjenicom da nas je tehnologija učinila vječito dostupnima: "Svatko sa mnom može podijeliti sve, bilo što čega se sjeti u bilo koje doba dana i noći. Zvuk mobitela zamišljam kao staru metodu mučenja kapljicama vode, kap po kap po kap. Negdje sam pročitala da 'žrtva ima osjećaj da joj umjesto kapi na vrat pada kamenje', drugdje kaže 'bestežinske kapi bušile su lubanje'. Zvali su to sistemskim slamanjem duše." Iako u suštini nemoćna protiv tempa i očekivanja svijeta i vremena u kojem živi, rezignirana protagonistica iskazuje tihi bunt, suptilno ispaljuje svoje misli kao strelice, kao polagano raspetljavanje neuroza i nezadovoljstava u fotelji nasuprot psihoterapeuta.

Kontrast i svojevrsni bijeg od nepodnošljivosti sadašnjosti pronalazi u prisjećanju na djetinjstvo, odrastanje i rodno mjesto. Sigurnost, jednostavnost i običnost zajednice u kojoj stasa kontrapunkt je kaosu i rastresenosti u kojima se komeša njena odrasla verzija: "Od filmova se gledalo one na televiziji, od muzike se slušao radio, od knjiga se čitala lektira." Osoba od posebnog značaja jest njena baka koja "voli da sve stoji kakvo jest i nitko nigdje ne ide, ona bi nas, da može, zalijepila sve zajedno, zauvijek". Kao jedina iz obitelji koja odlazi iz rodnoga u tuđi grad, junakinja čini svojevrsnu izdaju prema obiteljskom zajedništvu i baki, osobi koja najmanje podnosi i prihvaća promjene. Zauzvrat, autorica bakinom liku pristupa s posebnom vrstom nježnosti, puna topline i nostalgije za osobom koja ponajviše utjelovljuje njeno sjećanje na djetinjstvo. Posljednje poglavlje knjige svojevrsna je posveta obitelji te pritajeno oplakivanje sigurnosti i nevinosti davno proletjelih godina i bezbrižne osobe kakva je protagonistica bila nekoć, u okrilju bliskih osoba.

Druga tematska odrednica romana još je konkretnije kontekstualno obilježena. U fokusu drugog dijela romana junakinjin je posao na projektu Rijeka 2020 te izbijanje pandemije koja projekt naprasno gasi, a ujedno i nju ostavlja bez posla. Kroz poglavlja u ovom dijelu čitatelj dobiva detaljan i osoban uvid u kroniku pripreme i održavanja jednog od najvelebnijih domaćih projekata, kao i u sav metež, zakulisna licemjerstva i neizvjesnosti koje vrebaju radnike u kulturi. Osim toga, usprkos početnom ushitu i nagovještaju normalnog zaposlenja, autorica projektu pristupa s kritičkim odmakom i suzdržanošću, nerjetko i cinizmom osobe koja je u njegovom neslavnom raspletu ostala kratkih rukava. U odabiru ove pozadine zbivanja, međutim, leži i zamjerka romanu. Naime, godina 2020. žalosna je priča čiji smo svi akteri i koja u mnogim svojim poglavljima i dalje traje. Drugi dio romana stoga odaje dojam korona književnosti (njenih uspjelijih primjeraka, doduše), što je, s obzirom na autoričin neosporan književni talent, nepotrebna odrednica. Iako se polazišne točke romana nalaze u autoričinoj biografiji, što donekle opravdava ovakvo specificiranje, čini mi se da su se jednak senzibilitet, introspekcija i kritika mogli prenijeti koristeći i manje konkretna mjesta.

Valja spomenuti i još jedan aspekt radnje romana - junakinjin odnos s partnerom. Lik njenog supruga konstantna je prisutnost u pričama i bitan je dio njenog nošenja s bolešću i ostalim nevoljama. Roman je u neku ruku diskretno ljubavno pismo osobi koja joj pruža uporište, čijoj se brizi i pažnji prepušta, koja je zapravo glavni lik autoričinog života i romana. Ako su prethodno spomenuta dva mirovanja u knjizi imala negativan predznak, mirovanje koje proizlazi iz sigurnosti i bliskosti među njih unosi pomirljivost i nadu. Zahvaljujući toj ljubavnoj priči u pozadini, roman se usprkos sumornim temama čini optimističan i prepun neke blage, neuhvatljive topline i senzualnosti.

Mirovanje je u mnogočemu savršeno suvremena knjiga. Osim što se odabirom forme (pseudo)dnevničkih zapisa uklapa u recentan niz književnih djela koja obožavaju autofikciju, izuzetno vjerno, iako možebitno suvišno, dokumentira i jedan konkretan isječak povijesti. Još relevantnije od toga, autorica precizno zahvaća fragmentirano stanje suvremene osobe, raštrkanost individue koju izaziva suvremeno društvo te prazninu koju neuspješno hvatanje smisla i uspjeha ostavlja. Konstantna izgubljenost i potraga za pripadanjem kao da su postale dio identiteta, i Dunja Matić vješto i pedantno istražuje odraze tog stanja u sebi samoj, a potom poetski mapira ono što ondje zatekne. Mirovanje je lijepo i ujednačeno napisan roman prepun rezigniranosti, sjećanja i nostalgije, tihi manifest borbe za opstanak te dokument o senzibilitetu, ali i izdržljivosti jedne generacije.