Minut neba za desetljeća boli: predstava 'Što na podu spavaš' prema romanu Darka Cvijetića

Nebo ne puca. Nebo ni ne nišani. Nebo bolan ništa.

Čuješ, nebo ništa.

Potkraj ožujka u zagrebačkom kazalištu Gavella održala se promocija novog romana Darka Cvijetića, Previše mi to. Osam djevojčica (Buybook, 2024.) te se iste večeri održalo i gostovanje predstave Što na podu spavaš, adaptacije njegovog ranijeg istoimenog romana objavljenog kod istog izdavača. Predstava koja je svoje premijere imala još krajem 2022. u Novom Sadu i Sarajevu te je dvostruko nagrađena na 36. Gavellinim večerima (najbolja režija i najbolja predstava), uspješan je umjetnički i izvedbeni produkt koprodukcije nekoliko regionalnih kazališta; zagrebačkog Gradskog dramskog kazališta Gavella, Srpskog narodnog pozorišta iz Novog Sada, Narodnog pozorišta u Sarajevu te Scene MESS (Internacionalnog teatarskog festivala MESS).

Redatelju Kokanu Mladenoviću ovo nije prvi put da adaptira Cvijetićevu prozu – predstavu prema njegovom prvom romanu iz takozvane trilogije o ratu, zlu i boli, Schindlerov lift, također je režirao Mladenović, a režirat će i sljedeću predstavu koja će biti adaptacija Cvijetićevog najnovijeg djela Previše mi to. Osam djevojčica.

Cvijetićev raniji literarni rad podrazumijeva zbirke poezije, što se stilski posebice osjeti u čitanju njegove proze koja obiluje motivima, poetskom metaforikom i lirskom atmosferom. Roman Što na podu spavaš intimna je i potresna obiteljska priča autorovog brata Bote, mladog vojnika JNA koji u jeku rata 1992. iz Prijedora odlazi služiti vojni rok u Sarajevo. Obitelj čiji je jedan sin na ratištu, a drugi radi u kazalištu, emocionalno je i etnički rastrgana (otac je Srbin, a majka Hrvatica), a zvijer rata nadvija se nad svakoga od njih posebno.

Gdje u noć uđe čovjek, napukne svjetlo. Kao da će požar. Kao da će netko gorjeti.

Što na podu spavaš roman je napisan u obliku kraćih poglavlja u kojima se izmjenjuju različiti pripovjedači i fokalizatori, a poneka su poglavlja, najčešće Botina ili ona njegovih i Darkovih roditelja, pisana u epistolarnoj formi. Kao što se u romanu smjenjuju osobne priče protagonista i drugih likova, tako se i na sceni njihove priče prikazuju u odvojenim, a kontekstualno vezanim scenskim cjelinama, uz neprekidno posredstvo samog Darka Cvijetića koji publici tumači kontekst scena i likova koji u njima sudjeluju.

Već sami početak predstave sugerira da je riječ o izrazito upečatljivoj kazališnoj adaptaciji. Začudna scenografija Marijete Margeta Hašimbegović malo koga bi ostavila ravnodušnim; odabir mrtvačnice kao dramaturškog, prostornog i rekvizitarnog rješenja za scenu i glumce koji u njoj leže, po njoj se penju i njome se koriste za vrijeme trajanja cjelokupne izvedbe, ostavlja posebno snažan, iznenađujuće jeziv, šokantan i prilično mučan utisak pri otvaranju same predstave, ali i u njezinoj cjelini. Uz specifičnu scenografiju valja se osvrnuti i na kostimografiju Marite Ćopo, povijesno i kontekstualno kodiranu – šljemovi, vojne odore, kaputi i haljine, svi su kostimi gotovo jednoličnih sivih i zelenkastih tonova, grubih materijala i strogih krojeva, približavajući tako publici što realniju sliku turobne i mučne ratne atmosfere.

Šta je sine, što na podu spavaš?

S obzirom da je u Cvijetićevoj prozi inače zamjetno izrazito fluidno pretapanje fikcije i realnosti, u scenskim se rješenjima redatelj Kokan Mladenović time strukturirano pozabavio zadržavajući istu misao, ali primjenjujući ju na specifičan način. To se napose najviše ogleda u hrabrom i ne tako često viđenom režijskom postupku postavljanja samog autora, Darka Cvijetića, na pozornicu, koji ravnopravno, utjelovljujući vlastitu autofikciju, glumi u predstavi, ali i vlastitoj priči, ma koliko ona bila posvećena njegovom bratu Boti. Režija Kokana Mladenovića i posebno dramaturgija Mine Petrić i Dubravka Mihanovića ovdje specifično dolaze do izražaja jer izvedba tako nije svedena na čisto otvoreno čitanje i tumačenje književnog predloška, već se predstava zaista glumi, a autor na sceni funkcionira kao dio cjeline ansambla i svojim smjernicama dodaje vlastiti emotivni pečat na predstavu.

Za radnim stolom, doslovnim prostorom pisanog stvaralaštva, Cvijetićevo scensko korištenje pisaće mašine kontekstualno predstavlja autorovo pisanje na sceni i simultano tumačenje dijelova priče publici, a također zvukovno funkcionira i kao neumorna ratna pucnjava. Ispisivanje samih naslova iz romana koji su jasno vidljivi publici također je izvrstan scenski postupak kojim redatelj daje na značenju i samoj literarnoj dimenziji priče.

Djed je, pred smrt, buncao:

otkud ovaj rat, i je li i ovaj rat onaj rat (…)

U glavnoj ulozi Bote, Darko Radojević vrsno glumi mladića bačenog u ralje ratne zvijeri, tek svježe odraslog mladog muškarca koji je, zaljubljen u muslimanku koju je nekoliko puta susreo u Sarajevu, posljednji put na polaganju vlastite zakletve, odjednom prisiljen sudjelovati u ratu koji nije htio doživjeti i pucati na grad na koji nikada ne bi htio zapucati. Na sceni, Radojević sentimentalno, a ipak dovoljno zauzdano, kvalitetnom glumačkom izvedbom dočarava onog istog premladog, nesretnog Botu iz romana koji u pismima ocu piše o djevojci u koju je zaljubljen i o razdoru koji mu se dešava, između boli i dužnosti.

A na Sarajevo, na Sarajevo ni metka neću opaliti, tata, to ti obećavam, za uz laganje unucima.

Što na podu spavaš roman je koji također obiluje lajtmotivima. Možda i najvažniji od sviju, 'minut', scenski je uprizoren u višestrukom ponavljanju, baš kao što se i u romanu ponavlja na nekoliko mjesta. Glumica Maja Izetbegović koja osim što demonstrira kvalitetne vokalne sposobnosti u izvedbi tematski prikladne pjesme Što te nema (pohvala glazbi Irene Popović Dragović) čvrsto i odlučno tumači ulogu Senke, Botine prve i neostvarene, a ipak kratkotrajno uzvraćene, nemoguće ratne ljubavi. Upravo je stoga citat "Ti si meni minut, Bota" ostao zasebno zapažen u cjelini predstave zahvaljujući njezinoj izvedbi Senke.

Kad si mi rekao da gledam nebo svaki dan po minut… Kako je to lijepo. Nikad to nisam čula. Nikada nisam ni srela nekoga takvog, tko gleda nebo svaki dan jedan minut.

Određeni su dijelovi romana izmijenjeni i dramaturški prilagođeni izvođenju na sceni što, moram navesti, u predstavi za neke priče čak i funkcionira mnogo upečatljivije nego li u samom romanu koji, iako vrhunski napisan, ima poneka prekratka poglavlja.

Primjer koji bih izdvojila možda je i najsnažnija priča iz romana, ona o krađi čizama, koja je narativno prerađena da bolje odgovara na sceni. Odabir upravo Botinog najboljeg prijatelja Anđela koji u toj sceni pogiba umjesto drugog vojnika u romanu, doprinosi atmosferi nelagode u predstavi i stavlja svoj dodatni emotivni pečat na samu po sebi izrazito duboku i traumatsku priču.

Posebno upečatljiva scena pred sam kraj predstave, također jedna od izmijenjenih u odnosu na roman, jest monolog Botinog sina Angela kojeg glumi fantastičan Saša Krmpotić, izveden na engleskom jeziku u maniri stand up komedije. U kontrastu na inače mučnu i gustu emotivnost koju glumci predstave Što na podu spavaš vrsno utjelovljuju, Angelova je komička 'kriška' osobnog viđenja očevih nikad ranije ispričanih ratnih sjećanja i tuge za postjugoslavenskim raseljenim stanovništvom, izvedbeno osvježavajući i interpretativno široko otvoren postupak prema publici.

Ideja iza Angelovog monologa koji se tematski, uz veoma zreo i intuitivan humor, na ironijski način dotiče geografskih, povijesnih i kulturoloških aspekata bivše Jugoslavije i njezinog stanovništva, posebice onih raseljenih po svijetu, u velikoj tragediji naposljetku ipak pruža tračak (publici barem malo potrebne) komedije.

I dok Cvijetićev roman prezentira zlo i posvemašnje ludilo rata, ali i misaonu nadu u bolju budućnost, kroz tiši koloplet glasova, bolje reći vapaja svojih likova, britkih, surovih citata i upečatljivog poetskog sentimenta, predstava Kokana Mladenovića pristupa istoj temi glasno i prominentno, s glumcima koji utjelovljuju vojničku brutalnost doslovce paleći ratne sirene na sceni, silazeći s ladica mrtvačnice, stupajući u vojničkim čizmama i urlajući od boli, nepravde i siline zla koje rat sa sobom donosi.

Idi negdje gdje se ne puca. Idi što dalje. Možda te i nađem negdje, jednom. Ali moraš otići, i moraš čekati me. A ja ne znam hoću li doći, hoću li izaći odavde, sad kad Sarajevo više nije grad, već lavor, podmetnut pod grlo nekoga tko ne pjeva, jer je razrgljen, nezagrljen.

Sentiment koji Darko Cvijetić prenosi svojim književnim djelima rijetko je viđen u ovakvom otvorenom, ogoljenom prozno-poetskom iskazu poput njegovog te je unatoč istinski mučnoj tematici roman Što na podu spavaš nevjerojatno moćno književno djelo kakvih, vjerujem, treba biti mnogo više.

Roman Što na podu spavaš kroz vlastiti tekst, a i direktno kroz svog autora, neposredno blisko i emotivno trpko progovara o posvemašnjem ludilu rata i epohama zla koje nikako da stanu, dok istovremeno uz nježan poetski jezik nudi svijetli pogled na sve ono što zlo ne uspijeva nagrditi, a skladna i izazovno umjetnička režija Kokana Mladenovića pruža publici jedno sasvim jedinstveno, kolektivno kazališno iskustvo.

Ovim se putem odlazi. Ovim i dolazi. Ovim se putem ne vraća.