'Mance - Tajna starog hrasta': Više od monografije

Za Mancea sam prvi put čula u studentskim danima, negdje u dvorištu Medike, od prijateljice purgerice koja je o njemu pričala s oduševljenjem na licu, glasom koji inače prati ushićene iskaze o omiljenim superzvijezdama. Bilo mi je odmah jasno da je u pitanju netko za koga zna samo mali, sretni krug odabranih i dobro upućenih ljudi, netko interesantan na tako neobičan način da promiče širokim masama i ostaje sačuvan za nekolicinu vjernih. Tada mi je ipak jedina zajednička točka s njim ostala ljubav prema soku od višnje. Da premotamo dosta godina kasnije, na početak ove godine, Mance mi se iskobeljao iz zaborava i dao još jednu šansu. Njegova se osebujnost, u projektu inicijatora iz kluba Močvara i izdavačke kuće Dan, Mrak nedavno utjelovila na drugačiji, impozantniji način, u obliku publikacije Mance - Tajna starog hrasta urednika Kornela Šepera. U svakom pogledu obimnoj monografiji, na gotovo pet stotina stranica, popraćen je umjetnički rad glazbenika, slikara, pjesnika, začudne, inspirativne i enigmatične figure zagrebačke underground scene, Milana Manojlovića Mancea, ispričan kroz doživljaje i živopisna sjećanja njegovih kolega i suradnika.

Publikacija, inače ambicioznog formata LP ploče, zapravo je posveta njenog autora svom idolu i hvalospjev njegovom stvaralaštvu. Počevši od rekonstruiranja Manceove biografije, od rodnog Karlovca, preko stasanja u Zagrebu, prvih glazbenih i umjetničkih koraka pa sve do izgradnje kultnog statusa kroz svirke i albume, tekstovi okupljeni u knjigu i isprepleteni s brojnim fotografijama i ilustracijama daju pregled njegove karijere sabrane u dva polja djelovanja - glazbu i crtež. Svoj prilog izdanju dala su mnoga više ili manje zvučna imena naše scene, bilo kroz tekstove nastale specifično za knjigu (primjerice, Mario Kovač, Helena Klakočar, Dunja Knebl, Aleksandar Zograf…), bilo kao autori tekstova i intervjua prenesenih iz arhiva i drugih izvora (Tatjana Gromača, Ivana Percl, Aleksandar Dragaš, Ante Perković…), bilo kroz kratke dojmove ili prepričavanje anegdota (Davor Gobac, Marko Pogačar, Miki Solus…).

Mance glazbenik rodio se u okrilju novog vala, kroz nekoliko mladenačkih bendova (Gospođa nada, Piki Paus, Korowa Bar) koji nisu dugo poživjeli, a potom kroz samostalne svirke. Iz anonimnosti ga je odlučila izbaviti studentska želja Kornela Šepera, čiji tadašnji izdavački poduhvat Kekere Aquarium po prvi puta snima i objavljuje Manceove radove, dok se kroz glazbene nastupe, ponajprije u Močvari, polagano formira njegovo kultno, legendarno mjesto u glazbenom životu grada van njegovih lako dohvatljivih strujanja. Uz Kornela, rekonstrukcije Manceove glazbene povijesti kroz prvenstveno osamdesete i devedesete godine daju i članovi njegovih bivših bendova, kolege glazbenici i glazbeni kritičari. Ovi tekstovi funkcioniraju ponajprije kao prepričavanje dogodovština  iz mladosti, nepretenciozno opisivanje druženja i suradnje s Manceom, snimanja albuma i izvedbi na koncertima, te kao jedinstvena perspektiva svakoga od njih koju su stvorili o Manceovoj pojavi, načinu njegova rada te o glazbi koju je stvarao. Posebno su topli tekstovi samog urednika Kornela koji uz nerjetku sentimentalnost, dragost i nostalgiju slaže kolaž njihova poznanstva i suradnje te vlastite, cjeloživotne fasciniranosti Manceovim likom i djelom. On je također zaslužan i za veliki Manceov doprinos izdanju kroz prijepise njihovih razgovora u kojima čitatelj na poseban način dopire do Manceovih misli, njegovih razmatranja o umjetnosti i životu te čudnovate ali dopadljive pomaknutosti njegove osobnosti.

Druga osoba koju čitatelj paralelno upoznaje jest Mance umjetnik - slikar, ilustrator, stripaš. Školovani akademski slikar, Mance je svoje mjesto u likovnoj kulturi prvotno zaslužio kao član strip kolektiva ZZOT, ali potom samostalnim radovima i izložbama. Značajan dio knjige posvećen je upravo tom aspektu njegovog umjetničkog izričaja - u njoj se po prvi put objedinjuju Manceovi likovni radovi, crteži, stripovi, plakati, nastali pod okriljem iste razigrane, ludističke pokretačke snage i improvizacije kojom je osvajao i publiku pred pozornicom. Zanimljivo je spomenuti i crteže njegove kolegice Helene Klakočar te njene uvide u njihove studentske dane, kao i stripove Aleksandra Zografa koji je za izdanje ilustrirao nekoliko Manceovih pjesama.

Mance crteže stvara na granici figuracije i apstrakcije, s brojnim začudnim, apsurdnim i nadrealnim elementima. Potez mu je uvijek oštar, definiran, minimalistički ekspresivan, kao da je nastao u nekoliko trenutaka opsesivne inspiracije ili vizije. Polazište su mu gotovo uvijek ljudske ili životinjske figure, plošne i linijski izvedene, a potom prvom prilikom prelazi u apstraktne poteze, vrludajući i nadograđivajući se. Posebno su zanimljivi stripovi, koji se također čine kao da nastaju u jednom dahu, stihijski, strujom misli i poteza, a prati ih uglavnom apsurdan, nestašan, komičan narativ. Tekst i crtež u Manceovim se stripovima kaotično nadopunjuju, oboje tražeći prostor i pažnju, a istovremeno tvoreći nesputanu cjelinu koja, kao i Manceove pjesme, odiše vrckavošću i dragošću. Ono što bi eventualno doprinijelo boljem razumijevanju Manceova likovnog izraza i opusa jest bolja organizacija, prezentacija i interpretacija njegovih u knjizi reproduciranih djela. Skupljeni u jednu cjelinu, oni su ovdje više polazište za neko ozbiljnije i ambicioznije istraživanje te valoriziranje.

Manceova monografija daleko je od uobičajenih faktografskih suhoparnosti koje su, doduše, nužne za takav format. Dakako, očita je pažljivost i posvećenost detaljnom istraživanju te težnja sistematizaciji Manceova opusa, kao i uklapanje njegovog rada među, ili naspram, dominantnih strujanja u kulturnom i umjetničkom miljeu njegovog doba. Tako je jasno prezentirana kronologija njegovog, posebice glazbenog djelovanja, kao i presjek svih znanih nastupa i održanih izložbi. Ono što pak ovu monografiju čini izrazito osobnim projektom jest fokus na Mancea kao čovjeka osebujnog karaktera i životnosti čvrsto isprepletene i neodvojive od načina njegovog rada, često lelujavog i nimalo sistematičnog. Sa stranica knjige, iz tekstova i priča njegovih kolega, prijatelja, suradnika, pa i njega samoga, lako se predočava visoka, štrkljava figura, zanesenjačkog pogleda i nonšalantnih pokreta, neopterećena ambicijama te otporna na uzice i norme umjetnosti i društva. Manceova posebnost jest u tome da joj on uzmiče i ignorira je, kao i bilo kakva očekivanja i konvencije. To je vjerojatno i razlog njegove gotovo iritantne suzdržanosti, nemogućnosti konkretnog definiranja njegovog rada i vječitog zadržavanja negdje na marginama, podalje od znatiželjnog oka i uha široke publike i kritike. Kako je to krasno i jednostavno sažeto u monografiji: "Mance se nikada nije isticao, ali je bio faca."

Mance - Tajna starog hrasta utoliko je manje klasična monografija, a više kolažirana pripovijetka o čuvenom Čovjeku iz Katange, nenametljivoj i naizgled pomalo neurotičnoj umjetničkoj duši koja je, čini se nakon iščitane knjige, otkrila tajnu ugodnog postojanja i neoskrvljenog poziva - nepretenciozno slijediti svoju rijeku nadahnuća i održavati život i umjetnost nesputanima, zaigranima i neuhvatljivima. Ovaj projekt njegovih poznanika, a vrlo vjerojatno i najvećih fanova, topla je i prijateljska posveta njegovom radu i vrijedan sabir iz zaborava i sjećanja spašenih fragmenata, anegdota i vrijednih ostvarenja. Knjiga o Manceu, velika sukladno njegovim zaslugama u alternativnoj kulturi, funkcionira stoga i kao lijepo upakirani presjek jednog vremena i stvaralaštva umjetnika onima koji su ga pratili, kao polazište za daljnja istraživanja te dijeljenje znanja i sjećanja onima koji još imaju štogod za nadodati, i kao  razglednica jednog samosvojnog i jedinstveno kreativnog lika i djela.

Sve fotografije: Klub Močvara Flickr.