Mali veliki ratovi

Jean Rouaud: Ratišta (Alfa, Zagreb, 2014.; S francuskog prevela Ana Buljan)

Jean Rouaud rođen je 1952. u gradiću Campbon u Francuskoj. Ratišta (Les Champs d'Honneur) je njegov prvi roman koji je objavio 1990. godine i za koji je odmah dobio prestižnu Goncourtovu nagradu. Danas je Rouaud izuzetno cijenjen romanopisac i esejist, mada u nas posve nepoznat. Alfa je prije nekoliko mjeseci objavila prijevod njegovog prvijenca, a nadamo se da će uslijediti i prijevodi drugih djela.

Iako naslov – a i slika na koricama hrvatskog izdanja – sugeriraju kako se radi o romanu čija je tema rat, to je samo djelomično točno. Ratišta su, naime, naslov knjižice koja se spominje u romanu, a koja predstavlja svojevrsni spisak poginulih na jednom od ratišta u Prvom svjetskom ratu. Kako je ona napisana zato da se ti ljudi ne bi zaboravili, tako i Rouaud piše svoj roman da se ne bi zaboravili njegovi preci, njegova obitelj.

Ratišta su tako u prvom redu obiteljski roman. On opisuje nekoliko bitnih događaja u vrijeme pripovjedačeva odrastanja, a ti su događaji zapravo niz smrti. Prvo, naime, umire otac pripovjedača – što predstavlja i najveći udarac – zatim njegov djed po majci, a onda i teta Marie. Te se pak smrti izravno vezuju uz dvije prijašnje smrti, odnosno pogibije dvaju stričeva, Josepha i Emila, u Prvom svjetskom ratu. Okosnicu romana tako čine smrti u obitelji, što je kao pripovjedni postupak vrlo neobično. 

No, iako je smrt članova obitelji integrativni element inače labave fabule romana, Ratišta nisu nimalo sumorno djelo. Neimenovani pripovjedač – koji se često predstavlja u prvom licu množine i za kojeg se zna samo da je jedno od troje djece preminulog Josepha – pripovijeda s puno humora, čak i blago ironično, o pomalo luckastim članovima svoje obitelji: o djedu Alphonseu, baki Aline, teti Marie, tati Josephu, stricu Josephu... 

Pripovjedač uspijeva s jedne strane zadržati neku distancu prema članovima obitelji, ali istovremeno i suosjeća s njima. Ta se empatija lako prenosi i na čitatelja. Rouaudova elegantna rečenica i istančan osjećaj za opise prirode u dolini Loire posebna su vrijednost njegove proze, koja nikada ne zapada u sentimentalnost i patetiku, te i o tragičnim zbivanjima uspijeva govoriti s humorom.

Samom ratištu pripada dio romana pred sam kraj koji opisuje napad bojnim otrovom iperitom u kojem je poginuo stric Joseph. To je svakako jedan od najboljih dijelova ovog nevelikog djela, koji ga i svrstava u antiratnu literaturu. No, Prvi svjetski rat je samo jedan veliki rat s kojim se susreće pripovjedačeva obitelj; svoj mali rat ta obitelj vodi svaki dan u pokušaju da preživi, i da živi ljudski.

Ratišta predstavljaju prvi od pet autobiografskih romana koji obilježavaju prvu fazu Rouaudova stvaranja, dok se u drugoj više bavi eksperimentiranjem s književnim postupcima, kao u romanu La Femme promise. No Ratišta su također svojevrsni književni eksperiment u kojem se elementi tradicionalnog obiteljskog romana na neki način izvrću. Tako pokretač radnje nije život, nego smrt; mjesto pripovjedača u obitelji se u romanu ne definira. Osim toga, pripovjedač nije ni neki važan lik: on ne funkcionira ni kao osporavatelj obiteljske tradicije, ni kao njezin pravi nastavljač, nego naprosto kao – onaj koji priča.

A pričati može zato što je sve zapamtio. Tako, na tragu Prousta, Rouaudovo pisanje nastaje na temelju sjećanja, a funkcionira kao jedini pravi odgovor na smrti koje su zadesile obitelj u romanu. Pismo postaje život, i to onaj život koji ostaje. 

Vesna Solar
foto: Chris