Ovo je knjiga koja boli. Tom smo konstatacijom započele razgovor o romanu Maksimum jata Tee Tulić. Vrlo je zanimljivo da je efekt koji knjiga izaziva vrlo sličan kod svih čitateljica – svaka od nas prepoznala je i svoje boli u Teinim poetičnim, a surovim opisima svakodnevice, što je jedna od čitateljica sažela u rečenici da su "njene boli moje boli". U daljnjem razgovoru o knjizi provlačili su se pridjevi: sumorno, teško, beznadno, no unatoč "težini" tema o kojima Tea piše, knjiga nam se svima svidjela jer potiče na introspekciju, a pohvalile smo Teinu senzibilnost i talent zapažanja detalja te lakoću i poetičnost u bilježenju svakodnevice, koja uglavnom nije lijepa.
Dotaknule smo se i forme Maksimuma jata. Dojam koji knjiga ostavlja jest da je pisana kao struja svijesti prilikom autoričinog promatranja svijeta koji je okružuje. Ta je struja svijesti vrlo poetična pa ostavlja i dojam pjesme u prozi. U svakom slučaju, ovu knjigu, roman, nikako ne možemo opisati bez epiteta "poetično". Iako je forma romana slobodnija, ipak se uočavaju određeni elementi koji spomenutu "struju svijesti" povezuju u cjelinu – likovi se ponavljaju, iste su lokacije, autorica se na nekoliko različitih mjesta referira na isti događaj, iste se situacije promatraju u različitim prilikama.
Knjiga se može pročitati i kao suptilna kritika okoline i društva. Ako uzmemo u obzir da nije riječ isključivo o autoričinom emocionalnom stanju i karakteru koji je jedna čitateljica opisala kao "staru dušu u mladom tijelu", nego i o objektivnom bilježenju svijeta koji je okružuje, čitatelju postaje jasno da taj svijet nije nimalo lijep – turisti su odjednom važniji od stanovnika njenog grada, njeni sugrađani ne mogu platiti unajmljene stanove, radnici se stide svoje neimaštine... Ipak, prebacimo li se na razinu međusobnih odnosa pripovjedačice i njenih bližnjih – muža, prijateljice i oca, shvatit ćemo da su oni puni topline, razumijevanja, uvažavanja i ljubavi. Ili kako je to jedna od čitateljica sažela: "Pojedinci funkcioniraju, jato ne."
Iako Maksimum jata potresa čitatelja i ostavlja dojam beznađa koje nam se svima kad tad pričini, toplina međuljudskih odnosa te razumijevanje s kojim autorica pristupa i najbeznadnijim situacijama daju ovoj knjizi ipak tračak nade i povjerenja u "jato".
Čitateljski klub 54+ moderira Ivana Dražić.
Volite nas čitati i sudjelovati u našim događanjima i programima?
Podržite nas. Vaša donacija će nam omogućiti da i dalje budemo Booksa koju toliko volite.