Luka Ostojić

Nije moja žena loša, samo što svako malo dobije napadaj bijesa. Sve je to u redu. S vremenom se čovjek nauči na to. Već sam razvio i šesto čulo za te njene dane u mjesecu. Kad mi lijevo oko počne treptati, znam da je to vrijeme. Obično joj onda kupim čokoladu ili se naprosto gubim van njenog dohvata. Ovaj mjesec bio je baš dobar pa sam odlučio umjesto čokolade – uplatiti put u Veneciju za nas dvoje!

Venecija je bila predivna i uživao sam sa ženom prvih par dana, ali uzaludno je to pričati kad se sve to srušilo u jednom danu – u posjetu groblju. Groblje u Veneciji je lijepo i nalazi se na nekom slatkom otoku, ali meni su sva ta groblja ista – hrpa nadgrobnih ploča i mrtvaci. Ne želim ja to gledati. Ali dobro, sve je pozitiva tih dana pa tako i po groblju hodam sa smješkom na ustima, ruku pod ruku sa ženom. Žena odjednom staje i upire prstom u jedan grob. Sva je problijedila.

- Francesca del Calaio? – pročitam s groba – Tko je to?
- Pogledaj njenu sliku – kaže žena – To sam ja!

Približim se grobu. Ta Francesca ima istu frizuru i istu boju kose kao moja žena, ali tu svaka sličnost prestaje. Francesca je malo starija, ima plave oči i jako velik nos.

- Ma nisi to ti, ne sličite si.
- Zar ne vidiš?! – preneraženo me pogleda žena – To sam ja! I gle! Umrla je lani! To znači...

Nije nastavila nego me samo pogledala preplašenim pogledom. Shvaćam. Grlim ju i pripremam se na potez koji se pokazao pametnim kao udaranje lava nogom u guzicu.

- Draga – rekoh – Ne govori gluposti.

Gotovo. Tišina. Trenutak kad se nadaš da to nije zatišje pred buru. A jest. Eksplozija. Kataklizma.

- Doveo si me u ovaj grad što smrdi po ustajaloj vodi s ljudima koji pričaju najužasnijim jezikom! Doveo si me u tu jezivu splačinu od grada da umrem i još mi kažeš da sam glupa?! – tu su joj već iskakati žile na vratu.
- Ma hajde, draga! – zavapih – Ne želim se svađati na odmoru.
- Hermane – rekla je mirnim, odlučnim glasom – Ovo nije svađa.
Odmarširala je u svoju sobu. Ostali turisti su se ili potiho smijali ili nas fotografirali. Prokletstvo!

Pola sata kasnije sjedio sam na jednom mostu sa starim prijateljem Jackom Danielsom i nekom lokalnom djevojkom koja je izgubila bitku sa alkoholom pa je sad povraćala po gondolama.

- Jack – viknuo sam – Ovaj grad stvarno smrdi! Dođeš u njega i osjetiš leptiriće u trbuhu! Misliš da si zaljubljen, a zapravo ti se to želudac diže od smrada. Koja prevara!
- Che? – čuo se odgovor, ali ne od Jacka nego one djevojke koja je prestala povraćati.

Okrenula se prema meni. Nisam mogao, a da ne opazim da je lijepa. Lijepa, mlada, pijana i ne razumije moj jezik. Sve što moja žena nije. Sve što meni treba. Zagrlio sam ju i počeo joj šaptati priču o groblju. To se njoj valjda činilo strašno egzotičnim. Već sam mogao osjetiti njen od bljuvotine neugodan dah. Prije nego što sam ju poljubio, prošaptao sam – Francesca del Calaio...

- Francesca del Calaio?! – odskočila je mala kao da sam nož izvadio – Mia matre!

Odjednom sam vidio – mala ima plave oči, velik nos... Krv koja mi se koncentrirala u međunožju naglo se slila natrag u mozak. Dignuo sam se i otišao. Ne znam ni sam kako, ali ubrzo sam se našao natrag u hotelskoj sobi. Žena je ležala na krevetu i gledala neku glupu, talijansku emisiju. Neki ćelavac se kreveljio i derao na svom primitivnom jeziku.

- Trudna sam – rekla je.

Potrčao sam na zahod i ispovraćao se. To me moj prijatelj Jack napuštao. Ostavio me samog sa ženom, djetetom i čudnim vonjem u zraku