Ljubav je vječna dok traje

Naslov ovog teksta, inače stih Viniciusa de Moraesa iz Marquezove zbirke priča Dvanaest hodočasnika, zasigurno u vašim ušima odzvanja poput kakve izglodane floskule, ali u romanu Adolfa Bioya Casaresa Morelov izum upravo se ljubav i vječnost isprepliću na bizaran i nevjerojatan način. Casaresova fantastična priča igra se i pliva s elementima ljubavnog romana, fikcije, znanstvene fantastike i Marquezovog magičnog realizma.

U ovom romanu argentinskog pisca, prvi puta objavljenog 1940. godine, pratimo priču bjegunca od zakona iz Caracasa koji se skriva na opustjeli otok. Ono što nam budi maštu, želju za čitanjem i znatiželju jest činjenica da ne znamo o kojem se točno otoku radi, niti znamo zašto i od čega naš glavni lik bježi. Roman je napisan u obliku dnevničkog zapisa i autor nam već na samom početku svog dnevnika daje naslutiti da je nešto na tom otoku čudno.

Bez pretjeranog objašnjenja usisani smo u njegova zapažanja o kojima s nevjerojatnom lakoćom piše i, zapravo, nosi se s tim poprilično olako, pa tako i mi kao čitateljice i čitatelji, lako prihvaćamo različite čudne situacije, poput npr. glazbe s gramofona koja ga jedno jutro probudi, pojave dvaju sunca i mjeseca, turista koji se pojavljuju na „pustom" otoku, ponavljajućih događaja, otkrivanja strojeva za koje ne zna čemu točno služe...

Uskoro nakon njegova dolaska na otok na kojem se nalaze tri građevine: kapelica, muzej i bazen, on počinje viđati „turiste" ili „uljeze" koje s voajerskim zanimanjem promatra i skriva se od njih jer sumnja da možda traže upravo njega. Među tim ljudima, on promatra i Faustine, ženu koja svaki dan dolazi na kamenu plažu gledati zalazak sunca. Što ju više promatra, to više raste i njegova žudnja i on se zaljubljuje u nju.

U ovom slučaju upravo ta ljubav je pokretač radnje jer naš glavni lik oko toga gradi svoju motivaciju i sljedeće planove koje pokušava ostvariti. Osim same vlastite egzistencije na tom otoku (pronalazak hrane i skrovišta), ljubav je ono što okupira njegovo vrijeme. Uskoro on odlučuje prići Faustine i uspostaviti komunikaciju, ali ona ne obraća pozornost na njega i tu počinje shvaćati da njega nitko od tih ljudi na otoku ne vidi.

Ono što je u romanu zanimljivo jest način na koji možemo pratiti sve što glavni lik proživljava; s obzirom na to da se radi o njegovom dnevniku, njegov zapis je iskren i intiman, omogućuje nam da u potpunosti jasno vidimo stanja kroz koja on prolazi i razmišljanja koja mu se motaju po glavi u tim trenucima preživljavanja na otoku: tako na jedan neobično humorističan način on zapisuje svoje misli o ljubavi, smrti, seksu, žudnji za Faustine, maštanju o njezinoj otmici, mržnji spram nekih drugih likova koji se pojavljuju i imaju odnos s Faustine itd. Često si opravdava različite događaje po nekakvoj svojoj logici, npr. misli da ga Faustine ignorira jer se iz nekog razloga naljutila na njega iz čega vidimo kako je njegova ljubav naivna i uzvišena.

Isto tako, misterij koji dobar dio radnje ostaje neotkriven jest sam naslov knjige; knjiga dakle nosi naziv po Morelu, liku koji se pojavljuje u romanu i prema kome glavni lik isprva gradi odbojnost zbog sumnji u njegov ljubavni odnos s Faustine. Promatrajući ih poskrivećki, on se infiltrira u njihove živote i pronalazi Morelove zapise o strojevima na koje je naišao u podrumu muzeja i tu saznajemo da su zapravo svi oni dio Morelovog izuma, odnosno projekcije ili slike koje prikazuju tjedan dana njihovih života zabilježenih na tom otoku.

To je zapravo sve bio Morelov plan da ovjekovječi sedam najboljih dana u njihovim životima i uz pomoć određene tehnologije ih projicira beskonačno, a strojevi kojima se slike dohvaćaju, a onda i zadržavaju u tom ovjekovječenom stanju svijesti, jesu radiotelefonija, televizija i telefon, te kinematograf, fotografija i fonograf. Sam Morel u svojim spisima koje glavni lik romana pronalazi, piše: „Ovdje ćemo ostati zauvijek – čak i ako nas sutra više ne bude – uzastopno ponavljajući trenutke iz onog tjedna i vječno zarobljeni u svijesti koju smo imali u svakome od njih, jer su nas tako snimili aparati..."

Ovaj roman nekakva je vrsta ljubavne znanstvene fantastike, prožet bizarnošću i neizostavnom ljubavnom patnjom. Priča je inspirirana fascinacijom s tadašnjim razvojem tehnologije, sve većom dostupnošću određenih uređaja (televizija, telegraf, kinoprojektori, fotoaparati...) i vjerojatno promišljanjem o utjecaju te tehnologije na ljudske živote. Samim time ovo je istovremeno i filozofski roman jer propitkuje vječne teme ljudskog uma i lomi granice njegovog domašaja – priča o ljubavi, ljudskom postojanju, smrti i vječnosti, te se ne boji beskonačnog i ne boji se propitkivati riječ „zauvijek". Morel, govoreći o vječnosti projiciranja njihovih slika, u svojim spisima navodi: „...tako ćemo se svaki put osjećati kao da proživljavamo nešto novo, jer u svakom trenutku projekcije postojat će samo ona sjećanja koja su postojala u odgovarajućem trenutku snimanja i jer će budućnost, koju često ostavljamo iza sebe, zauvijek sačuvati svoja svojstva."

Morelov izum kao tehnološko, ali i fantastično otkriće pokušava uloviti samu ljudsku esenciju i zauvijek projicirati ljudske likove i događaje te nam postavlja pitanje možemo li takvim, ili ikakvim strojem zabilježiti ljudsku svijest, osjećaje, želje, prošlost i budućnost? S obzirom na to da je Faustine zarobljena u tom prikazu vlastitog ljudskog bića i prikazu tog proživljenog vremena, pripovjedač se počne pitati može li se nekako ubaciti u svijet u kojem njena slika, prikaz sada vječno obitava. Znači li to da će se morati prepustiti smrti u jednom svijetu kako bi mogao prijeći u onaj drugi, a sve to zbog ljubavi?

Vrijednost ovog romana može se iščitati i u usporedbi današnjice s vremenom kada je roman napisan. Ako te iste teme propitkujemo i danas, što bismo onda rekli, s obzirom na današnju tehnologiju, o današnjem društvu i odnosu spram smrti, ljubavi i strašnoj vječnosti? Isto tako, zanimljivo je da roman govori o vječnoj perpetuaciji najboljih tjedan dana ili barem pokušaja da provedu najboljih tjedan dana u svojim životima. Dakle, to je stvaranje sretnih slika putem tehnologije i prikaz sretnih života koje, u ovom slučaju, promatrač žedno upija i ne samo da se, očigledno, zaljubljuje u njih i postaje ovisan, nego i poželi biti dio njih.

Mogli bismo reći da roman progovara o društvu spektakla i ako ga uspoređujemo s današnjom hiperprodukcijom osobnih sretnih životnih slika na društvenim mrežama, možemo uočiti sličnosti. Također, sam protagonist se u romanu pita je li uopće etično snimati i fotografirati ljude bez njihova znanja, pogotovo ako je možda istinito ono plemensko vjerovanje da kada se osoba fotografira njezina duša odlazi iz tijela. Ako je to istina, je li današnje društvo apsolutno bezdušno? O nadzoru, stvaranju simulakruma i opsesiji promatranja i eksponiranja ovaj roman progovara kroz snažnu i bizarnu poetsku vrijednost otvarajući, u konačnici, pitanje mogu li želja za ljubavi i ljubav sama uistinu pobijediti tehnologiju ili i to ostaje samo sretni prikaz nedosanjane stvarnosti za kojom se vječno teži.

Foto: izvor.