Lektira bez okvira

Kulturnoj je javnosti Božidar Alajbegović poznat vjerojatno prije svega kao autor knjiškoga moljca, jednog od prvih blogova uopće pokrenutih i održavanih u Hrvatskoj. Međutim, osim što je jedan od pionira mrežnog pisanja o književnosti na našim prostorima, Alajbegović je i iznimno produktivan književni kritičar – u proteklih petnaestak godina objavio je, po vlastitoj računici, preko 500 tekstova – koji svoj kritičarski rad k tomu dosljedno i uporno pretače u knjiški opus. Tako je svjetlo dana nedavno ugledala čak peta njegova zbirka književnih kritika, naslovljena Paralelni svjetovi. 

U ovome lijepo oblikovanom izdanju zagrebačkog Litterisa sabrano je sedamdesetak tekstova o inojezičnim proznim knjigama objavljenima u hrvatskom prevodu između 2010. i 2016., razvrstanih po zemljama, točnije po nacionalnim književnostima (u držav/otvor/nome smislu) iz kojih dolaze. Osim što se uglavnom mogu podvesti pod odrednicu pripovjedne proze, ponekad eseja, naslovi o kojima je Alajbegović pisao poprilično su heterogeni: u Paralelnim svjetovima u istoj ravni čitamo o Palomaru Itala Calvina i Mojoj borbi Karla Ovea Knausgårda, o London, NW Zadie Smith i Drvetu bez imena Drage Jančara. Oči bode činjenica da knjiga ne sadrži podatke o tome gdje su i kada tekstovi izvorno objavljeni ili emitirani, niti o tome jesu li i u kojoj mjeri dorađivani za uknjiženje. Posrijedi bi mogao biti urednički propust, a možda i svjesno nastojanje da se kritike donekle iščupaju iz efemernosti svoje medijske forme, no izostanak takvog okvira svakako 'žulja'.

Očigledan je Alajbegovićev trud da svakom od naslova koje prikazuje pristupi svestrano. On se, naime, u podjednakoj mjeri zanima za jezična sredstva kojima je tekst oblikovan, za strukturu i koncepciju cjeline, za društveni kontekst u kojem je djelo nastalo i koji se u njega upisuje. Pritom se pokazuje kao informiran i pedantan autor, koji se domaćem čitateljstvu trudi približiti i tekst o kojem piše, i autorsku figuru koja stoji iza njega, i kontekst koji s tekstom dolazi (naslovna sintagma, inače, dolazi iz teksta o književnosti pakistanske imigracije u Velikoj Britaniji, na primjerima romana Aslama i Kureishija). Doduše, na udjelu prevodilaca i prevoditeljica u dinamici inozemne književne produkcije s jedne, te tuzemne publike s druge strane, Alajbegović se zadržava znatno rjeđe, premda možemo naslutiti da nije blaženo nesvjestan njegovog značaja. Šteta, jer su Paralelni svjetovi tu među ostalim i da nam ilustriraju njegovo praćenje prevodne književnosti. 

Nadalje, Alajbegovićev način pisanja prepoznatljivo je visokoparan – ne u smislu teorijskoga ili filozofskog naboja njegova diskursa, nego u smislu patosa koji baštini. Taj stil nije uvijek lišen nezgrapnosti, poput konstatacije da u romanu Pereira tvrdi "Antonio Tabucchi ispisuje odu imperativa otpora fašizmu" (čak i ukoliko je umjesto "odu imperativa" trebalo stajati "odu imperativu", konstrukcija ostaje krajnje nespretna); ipak, riječ je o iznimkama kakve u Paralelnim svjetovima doista nisu brojne. Valja reći i da se Alajbegović ne usteže od dramatično intoniranih negativnih sudova, bilo u razmatranju inherentnije literarnih aspekata djela ili, što je čak i češći slučaj, njegova institucionalno-logističkog okvira – recimo, urednički dvojac Marko Pogačar / Drago Glamuzina prozvat će da je puštanjem spojlera u urednički blurb "bezobrazno upropastio" VBZ-ovo izdanje romana Strijela vremena Martina Amisa. Ipak, ovi tekstovi po pravilu su intonirani benevolentno, štoviše: nijednu od kritika okupljenih u Paralelnim svjetovima ne bismo mogli odrediti kao izrazito, pa ni kao pretežno negativnu.

Iz knjige uglavnom izostaje nastojanje da se dotok paralelnih svjetova bjelosvjetske literarne produkcije u Hrvatsku pokuša sagledati na strukturnoj razini, unutar konstelacije lokalnoga književnog polja, ali i u kontekstu globalnih književnih i kulturnih odnosa. Primjerice, kako uopće funkcionira, kako se percipira i kakvu ulogu igra književno prevođenje danas i ovdje? Kakav je odnos 'stranog' i 'domaćeg' u književnosti u današnjem anglocentričnom svijetu, u kojem se status 'relevantnog' autora stječe prije svega recepcijom u anglofonim sredinama? Što u takvom okruženju još znači kategorija nacionalne književnosti, s kojom Paralelni svjetovi računaju? Na koje načine poluperiferni i polukolonijalni status današnje Hrvatske u Europi utječe na objavljivanje i recepciju inozemnih i inojezičnih književnosti? Barem nekoliko autorovih i/ili urednikovih stranica koje bi se pozabavile ovakvim, rekao bih iznimno bitnim i nedovoljno problematiziranim pitanjima, u mnogome bi dalo na uvjerljivosti Paralelnim svjetovima.

Ovako, koliko god Alajbegovićevi književnokritički osvrti i prikazi često predstavljali zanimljivo i poticajno štivo, forma knjige ne samo da ih ne predstavlja u novome svjetlu, nego i djeluje kao da za takvo što nije ni zainteresirana. Naprotiv, čini se da su tekstovi ukoričeni samo da bi se tim činom podebljao simbolički kapital njihovog autora. Posrijedi bi bio primjer prakse koju Borislav Mikulić naziva ritualom oknjiženja: budući da je, po Mikuliću, simbolički status autora u našoj kulturi nerazdvojiv od fetiša knjige kao predmeta, proizvodnja knjige, makar ona i ne sadržavala ništa što već nije objavljeno, ključni je društveni ritual u simboličkoj legitimaciji autorstva. Odsustvo pokušaja da se tekstovi iz Paralelnih svjetova primjereno 'uokvire' čini da se ova knjiga ukazuje kao puki statusni simbol. Ni odluka da se tekstovima ne pridruže reference na kontekst njihova objavljivanja, čak i ukoliko je donešena s posve suprotnim motivima, u tom smislu ne pomaže. 

Nije mi namjera da na ovom mjestu pišem o onome što je iz nekoga djela odsutno, niti da propisujem što bi ono 'trebalo' imati ili biti kako bi se uklopilo u moju viziju. Međutim, pojedine knjige određene su upravo nesrazmjerom između onoga kako se predstavljaju i onoga što u konačnici sadrže i uspijevaju biti. U ovdje razmatranom slučaju, odsustvo pokušaja da se mapiraju širi kontekst i odnosi unutar kojih se književna proza u Hrvatskoj u proteklih nekoliko godina prevodi i objavljuje dovodi u pitanje opravdanost objavljivanja Alajbegovićevih književnih kritika, inače mahom dobrih i zanimljivih, u formi knjige.