Lakoća rata

Nova knjiga Sofi Oksanen dobar je pokazatelj da se u skandinavskim književnim krugovima 'kuha' puno više od krimića na koje smo navikli. Ova finska spisateljica napravila je književni boom na sceni romanom Čišćenje (također u izdanju Frakture), baziranom na istoimenoj predstavi koju je napisala i uprizorila 2007. Tragovi bestselera koji progovara o estonskim židovima, političkoj situaciji u Estoniji za vrijeme Drugog svjetskog rata i malim ljudima zarobljenim u sukobu između Sovjeta i Nijemaca nalaze se i u njenom novom romanu Kad su golubice nestale.

U priču smo pomalo nespretno uvedeni narativnim vrludanjima između 1941. i 1966. godine, no ubrzo slika postaje kristalna. Tako susrećemo glavnog protagonista Rolanda, borca protiv Crvene Armije, i njegovog bratića Edgara, prevrtljivog oportunista koji se priklanja prvo nacističkom, potom i sovjetskom režimu, te njegovu suprugu Juudit, pripadnicu više građanske klase koja pokušava živjeti život na koji je navikla unatoč političkom prevratu. 

Pripovijedajući nam iz Rolandove perspektive, Oksanen svojim narativnim stilom namjerno izostavlja neke trenutke bitne za razvoj same naracije oko koje se stvara misterija (npr. tko je ubio Rosalie?) No upravo ta misterija, rat i ljubav su samo kulisa, prozna scenografija na kojoj Oksanen vrši psihološku analizu svojih likova. Roland, Edgar i Juudit vođeni su svatko svojim motivima i instinktima za preživljavanje, svaki je od njih odlično zaokružen lik, a njihove međusobne razlike za vrijeme ratnih perioda još više dolaze do izričaja pripovijedanjem iz vizure Rolanda, lika kojeg bismo mogli okarakterizirati kao 'moralnu okosnicu' romana. 

Kroz njegovo pripovijedanje o životnim stazama kojima kroče Edgar i Juudit, kao da su nam suprotstavljena aktivna i pasivna kolebanja oko odluka koje likovi donose na svakoj stranici, a koja dolaze s političkim prevratom i pukim preživljavanjem. Edgarov aktivni aspekt, u ovom kontekstu predstavljen kao sebični oportunizam, sadrži i klicu pasivnosti spram političkog aparata, a Juuditina pasivnost, želja za održavanjem statusa quo i negiranjem sveopćih promjena koje donosi rat, blijedi pred osjećajem samosažaljenja i licemjernosti koje joj predbacuje Roland. No, ni on, kao moralna vertikala, u ovom odnosu likova nije pošteđen.    

I dok je Krleža prije 80-ak godina pisao o 'malim' nacijama zagubljenim u ratu 'velikih' nacija te podizao pitanja smisla ratne patnje, sličnu paralelu možemo povući i s Oksanen, imajući na umu da ona ne progovara o tim temama kako je to učinio Krleža, jer njoj nije na umu potaknuti raspravu o smislu rata, već o mogućnosti da se rat veoma lako i nečujno vrati na područje ove male države. Par mjeseci prije objavljivanja ovoga prijevoda Estonija je pokrenula najveću vojnu vježbu u svojoj povijesti u strahu od potencijalnog teritorijalnih širenja Rusije, čime se sve poruke koje nam šalje ova knjiga više i ne čine toliko fikcionalne.