Prije nekog vremena, nije moguće u ovom trenutku odrediti kada točno, na police Bookse dospio je roman Montanova bolest cijenjenog i brojnim nagradama obasutog uglednog španjolskog pisca Enriquea Vila-Matasa. Ležao je ondje među stotinjak drugih knjiga čekajući hoće li netko iz Sekcije Začitavanja (po novom – Preporuka) svrnuti pažnju na njega. Neoprostiva je greška što se to nije dogodilo istog onog dana kada nam je listonoša Sebastijan isporučio paket iz Edicija Božičević i netko će svakako odgovarati za ovaj propust!
Magistra Sofoklovski, Booksina stručnjakinja za otpornost metala pri vrlo visokim temperaturama i suvremenu španjolsku književnost, tvrdi kako je o prispijeću Vila-Matasovog romana promptno izvijestila kolege iz Začitavanja. I ne samo to, u dopisu je navela da je ovo već peti ili čak šesti Španjolčev roman kojega su Edicije Božičević objavile. Iz Začitavanja, međutim, odlučno niječu da su u posljednje vrijeme dobili ikakav dopis takvog ili sličnog sadržaja. Nadalje, nemušto se pravdaju koronom (koja je najednom postala izgovor za sve), te izvanrednom situacijom s Užarevićevim pregledom ruske književnosti, knjigom na kojoj su radili tjednima. Bilo kako mu drago, Nadstojnica Merida koja se upravo vratila iz Sočija gdje je bila na dvotjednom odmoru, zatražila je da se cijeli slučaj temeljito istraži. U tu svrhu osnovano je i povjerenstvo, a dok oni istražuju valja hitno sastaviti pisma isprike, te ih odaslati Edicijama Božićević i nadležnima u španjolskom Ministarstvu kulture.
Da, Montanova bolest šesti je Vila-Matasov naslov kojega su Edicije Božičević objavile i spada u ciklus o književnim patologijama. Ciklus književnih patologija!? Pa ovo bi, učinilo nam se, moglo biti zabavno! I bilo je, već poslije desetak stranica osjetili smo poriv spjevati veličanstvenu odu Vila-Matasu, no suspregnuli smo oduševljenje i nastavili čitati – dakako, bilo bi protiv svih boljih običaja, a i klupskih štatuta, pjevati ode bilo kome i bilo čemu na temelju deset pročitanih stranica.
Otac, glasoviti španjolski književni kritičar koji se ponaša kao Borges tj. kao da ljude osim književnosti ništa drugo i ne zanima, dolazi iz Barcelone u Nantes, u posjet sinu koji ondje živi i vodi knjižaru, ali je i sam pisac i to pisac koji više ne može pisati. Sin, Montano, prije blokade je napisao roman o piscima koji odustaju od pisanja, na neki način se i sam zapleo u vlastitu fikciju i dospio u stanje tragične agrafije. Izgraditi, izmaštati, ispisati dramu i onda te ta ista drama sustigne u stvarnom životu – to je stvarno peh i zavrzlama epskih proporcija.
Do konca prvog dijela Montanove bolesti koji zauzima osamdesetak stranica, otac proputuje pola svijeta, novo stoljeće i milenij dočeka u dalekom Čileu gdje dolazi do zaključka da bi on sam morao utjeloviti cjelokupnu svjetsku književnost jer će samo na taj način moći spasiti sebe, ali i književnost kojoj prijeti propast. Protiv nje, književnosti, mnogi rovare, a među njima i krtice koje žive u jednom vulkanu na Azorima.
U drugom dijelu naslovljenom Rječnik sramežljive ljubavi prema životu Vila-Matasov pripovjedač pojašnjava nam da je prvi dio samo fikcija, pripovijest tek dijelom temeljena na stvarnim događajima. On, jasno, nije književni kritičar, već pisac kojega, među ostalim, opsjedaju dnevnici znanih i manje znanih autora. Prvi od njih je Dalí, Salvador Dalí za kojega tvrdi da je bio beskrajno bolji pisac nego slikar. Potom Gide, pa pripovjedačeva majka, Gombrowicz, Kafka i tako redom. I u trećem dijelu – Teorija Budimpešte – pronalazimo dnevnike. Jedan od njih je dnevnik Terese Wilms Montt, čileanske pjesnikinje i feministice koja je u svojih dvadeset i osam godina proživjela nekoliko nevjerojatnih života.
Cijelo vrijeme pripovjedač vodi i svoj dnevnik u kojemu se njegova sjećanja nadovezuju na sjećanja drugih pisaca tvoreći mrežu koja se proteže kroz cijelu povijest književnosti. Njegov zemljopis također je književni zemljopis, svako mjesto na kojemu se nađe budi uspomene, kako one osobne prirode, tako i uspomene i sjećanja na uspomene i sjećanja drugih pisaca. Primjerice, ako sjedne na terasu nekog lokala u Lisabonu, prisjetit će se kako je bio na istom mjestu prije mnogo godina kada mu je došao u sjećanje ulomak iz knjige nekog autora koji se prisjeća ulomka iz Hemingwayeva putopisa, iz vremena kada je ovaj tumarao Afrikom, pa se u jednom trenutku prisjetio svojih susreta s Joyceom u Parizu…
Sjedeći na balkonu sobe u kojoj je Kafka proveo svoje posljednje dane, on gleda vrt – vrt kojega je i Kafka gledao, ali ne samo on, na istom tom mjestu bio je svojevremeno i Claudio Magris koji je isto želio obići posljednju Kafkinu adresu i taj vrt – posljednji vrt kojega je veliki Franz Kafka vidio u životu.
Montanova bolest zapravo je veličanstveno i suludo, karnevalski zabavno, ali na trenutke i dirljivo putovanje kroz književnost, to je književnost koja se bavi samom sobom i u Vila-Matasovoj izvedbi uzbudljiva je i nezaboravna. Logično, htjeli smo što prije zaviriti i u preostale knjige iz ciklusa književnih patologija, pa smo preko tisuću veza stupili u kontakt s ljudima iz Edicija Božičević, te ih zamolili da nam žurno pošalju sve Vila-Matasove knjige koje su objavili. Dodali smo još i to kako bi nam možebitno odbijanje jako teško palo na srce. Bila je to nerazumna i gotovo drska zamolba, jer ako ćemo pošteno, Edicije su komotno mogle uzvratiti da kako nas nije sram što do sada nismo čitali Vila-Matasa i bili bi potpuno u pravu, pa smo stoga poslali još jedno pisamce u kojem skrušeno priznajemo da osjećamo duboku nelagodu što Vila-Matasa čitamo tek sada, u kasno proljeće 2021.!
Domalo se u Booksi pojavi kurir Edicija i ostavi nam još pet knjiga Enriquea Vila-Matasa, španjolskog književnika koji nas je osvojio i u potpunosti okupirao naše misli.
Bartleby i družba knjiga je koja prethodi Montanovoj bolesti i, strašno je reći, ali nama se učinila još bolja i luđa. Je li tomu uistinu tako ili je po srijedi začudan efekt - kojega možemo slobodno nazvati Vila-Matasov efekt – situacija u kojoj vam se svaka naredna knjiga koju pročitate od određenog autora čini boljom od one prethodne, pa kojim god redom vi čitali njegove ili njezine knjige. Kod Vila-Matasa je to, izgleda, slučaj, ali još ćemo to provjeriti i pokušati znanstveno dokazati.
Elem, Bartleby i družba je zamišljena kao skup bilježaka na dnu stranice kojima se pokušava objasniti nevidljivi tekst! Tekst je možda nevidljiv – ali to ne znači da je nepostojeći. Slijedi ukupno 86 bilježaka, odnosno fusnota u kojima nas pripovjedač na 180 stranica vodi kroz svijet pisaca Poricatelja, onih koji su u jednom trenutku zašutjeli, tj. prestali pisati. Te šutnje trajale su godinama, desetljećima, a odgovori na pitanje koje je svaki pisac-poricatelj dobio na stotine puta, a koje glasi – Zbog čega ste prestali pisati? – toliko su zabavni, domišljati i neobični da su književnost sami po sebi. Bartleby i družba čita se u jednom dahu i premda i ovdje ima itekako dirljivih trenutaka, osmijeh vam ne silazi s usana sve do posljednje stranice.
A poslije Montana i Družbe uslijedio je roman Pariz nikada ne završava koji započinje epizodom s Hemingwayevim dvojnicima. Naime, pripovjedač je umislio da s godinama sve više i više liči na Ernesta Hemingwaya i želi se prijaviti na natjecanje Hemovih dvojnika koje se svake godine održava na jugu Floride, u Key Westu. Supruga i prijatelji odgovaraju ga od nauma jer oni ne vide nikakve sličnosti između nesretnog pripovjedača i njegovog književnog heroja iz mladosti. Tvrdoglav kakav jest, on si stavlja lažnu bradu i odlazi na natjecanje gdje biva sramotno diskvalificiran i to ne zbog toga što su otkrili njegovu lažnu bradu jer nisu, već zato što je zaključeno da jedini on od svih prijavljenih ama baš ni po čemu ne liči na Ernesta. S Floride odlazimo u Pariz 70-ih godina prošlog stoljeća, u doba pripovjedačeve mladosti, a cijeli roman zamišljen je kao neka vrsta trodnevnog predavanja o ironiji.
Enrique Vila-Matas je, shvatili smo, naš novi omiljeni autor. Sve dobro što čujete ili pročitate o njemu – istina je! Da, on je pisac za pisce i tvrdokorne ljubitelje književnosti, strastveni čitatelj i autor čiji likovi, vjerojatno kao i on sam, žive svoje živote unutar književnosti i kolikogod to nekom izgledalo čudno ili samotno, zapravo je bolje od bilo čega što u ovom trenutku mogu zamisliti. Stvaran život ili ono što zovemo stvarnim životom može se slobodno odvijati unutar tih okvira, tko mu brani – život unutar književnosti i takozvani stvarni život mirno mogu živjeti u skladnom suživotu. Baš kao fikcija i zbilja ili nepregledan niz književnih i stvarnih sjećanja i uspomena međusobno neraskidivo povezanih u onome što zovemo književni svemir.
A o književnom svemiru Vila-Matasa bit će na ovom mjestu još riječi, preostale su nam još najmanje tri njegove knjige, no već na ovom mjestu, na poluvremenu, prijateljski vam preporučamo djela ovog autora koji je, baš kao i njegov pripovjedač iz Montanove bolesti, u sebi utjelovio cjelokupnu povijest književnosti.
Na koncu, želimo s vama podijeliti nešto što je ujak Nadstojnice Meride, benevolentni despot i bivši Nadstojnik Bookse, Lucian Prosvjetitelj, jednom prilikom rekao:
"Nema smisla raspravljati o tome je li književnost nastala kao derivat stvarnosti ili je stvarnost nešto što se svakoga dana rađa, živi, umire i opet se rađa u književnosti."
F.B., 12. svibnja 2021., Zagreb
Portretirajući jednu građansku obitelj srednje ili niže srednje klase Hermann Broch nenametljivo kroz "Nepoznanicu" provlači za njega i cijelu njegovu generaciju vrlo važne teme i pitanja.
"Zemlja" u knjizi Ornele Vorpsi nije samo Albanija, već sve balkanske zemlje i svi balkanski narodi, a vjerojatno i šire. Piše: Katarina Jurčević.
Ornela Vorpsi vješto stvara atmosferu u kojoj se isprepliću ljepota i užas, nježnost i okrutnost, pružajući nam uvid u stvarnost života u Albaniji kroz oči onih koji su najviše pogođeni – djevojčica i žena. Piše: Lucas Legović.
Šteta što se Nikola Strašek nije odvažio i radikalizirao svoj jezik jednako kao i sadržaj.
Volite nas čitati i sudjelovati u našim događanjima i programima?
Podržite nas. Vaša donacija će nam omogućiti da i dalje budemo Booksa koju toliko volite.