'Kako je to': Kosti, lomovi i sjene

Sud o poeziji često ovisi o jednom pitanju: je li  koliko je istinosna? Izbor pjesama pod naslovom Kako je to makedonske autorice Lidije Dimkovske, u izdanju Sandorfa i prijevodu Borjane Prošev-Oliver, po tom pitanju formira čvrst utisak. Prostor njegova kretanja je veličanstveno, autentično ljudsko iskustvo poraza. Poput rendgena, ova poezija vidi kosti, lomove i sjene života.

Iako je riječ o prvoj zbirci poezije Lidije Dimkovske na hrvatskom (nekoliko pjesama iz zbirke, primjerice, može se pronaći na web-stranici Strane.ba i online časopisu za poeziju Enklava), domaća publika autoricu je upoznala putem romanā te recentnije zbirke kratkih priča Kad smo napustili Karla Liebknechta (Fraktura, 2021.). Osim niza prestižnih europskih nagrada – od kojih izdvajam tek Nagradu Europske unije za književnost 2013. za roman Rezervni život – treba uputiti na izvrsne intervjue u kojima književnica govori o, među ostalim, položaju autorice, vlastitoj poetici i ljepoti znatiželje.

Zbirka Kako je to podijeljena je u četiri nesimetrična dijelaciklusa od kojih su tri – pH neutralna za život i smrt, Crno na bijelo i Granična situacija svojevrsni uzorci ranijih zbirki, dok je ciklus Raspadanje izdvojen i u tom pogledu trojak. Zbog određenosti koncepta (svaka pjesma tematizira neko raspadanje – od tjelesnog do povijesnog) i formalnegrafičke određenosti (uglavnom pjesma u distihu), ciklus može funkcionirati odvojeno: kao duža pjesma ili plan za bijeg Zemlju koja se raspada treba navrat-nanos napustiti,  zgrabiti jezik, putovnicu i dvije-tri fotografije (…), str. 64. Zbog ugođaja zbirke pak Raspadanje djeluje kao njen organski dio. Iz treće perspektive, on je rukavac koji otvara put prema nekom novom (pjesničkom) tekstu.

Spomenimo i da je naslov Kako je to preuzet iz istoimene pjesme (ciklus Crno na bijelo), čiji zadnji stihovi tvore provodnu nit zbirke:

biti dijete roditelja poginulih u ratu,  biti dijete razvedenih roditelja,  ili dijete iz Afrike s džambo plakata,  živjeti u zavodu za hendikepirane,  imati ključ socijalnog stana,  dobivati pomoć u brašnu, ulju,  vati i štapićima za uši (…)  kako je biti trn u Božjem oku,  skupiti spoznaju u žličici s ljepljivim sirupom (…)  kad su ti i koža i zemlja postale premale,  kada se na manastirsku lipu objesi  čovjek koji ti je posljednji poljubio čelo,  kako je biti aktualna tema niskobudžetnog filma,  i to kad se pupak povuče pred jezikom,  a jezik pred živom mjerom duha,  kako je postati podstanar vlastitog postojanja,  postati svjestan da je život igra neplivača  s valovima višim od njega samoga. (str. 16 i 17).

Iskustvo poraza koje servira život – spomenuto u uvodu – ovdje se, prilično efektno, materijalizira u val, prirodu pred kojom čovjek nužno ostaje nemoćan. Također, izdvojena pjesma važna je jer rastvara lepezu kategorija kojih se tekst dotiče, u kojima čovjek upoznaje poraz – duhovnu, socijalnu, političku i romantičnu. Odnos lirske junakinje i Boga smješten u njujorški taksi (i On je nedodirljiv, kao i ja,  a vozimo se u istom smjeru., str. 27); pogled na grbavca s teretom boca Uzalud je napamet učio  pjesmice o domovini (…) u svijetu bez prakse  u kome danas nema ni doma ni domovine., str. 20; krivnja domaćice u rezidenciji nacista (Služila sam kavu onima koji su služili vragu, str. 34); ljubav kao vreća za spavanje na šljunčanoj plaži (str. 98).

Ovi momenti, ali i drugi koji izgrađuju tekst – a promišljaju najšire okvire identiteta – smještaju čovjeka u stanja samoće, sužanjstva i bezdomstva. Rendgenski vid zbirke, da se tako izrazim, je njena moć da prokaže život; da osvijetli grubosti, ali kroz ljudski duh koji je veleban, genuin.

Velika tema teksta, koja se prirodno naslanja na spomenute, je smrt. Od prve pjesme Nacionalna duša, u kojoj uspostavlja telefonsku liniju između ovoga i onoga svijeta, do zadnje Povijest, koja je smješta u opsežni dokument povijesti, smrt kruži bliska životu; kao zrak koji samo što nije ugasio plamen. Iz vlastita tijela preko zidova kuće do ljubavi: sveobuhvatna je, ujedno prizemna i transcendentna, te naposljetku, doslovno i preneseno, ostavlja tek kofere:

U kovčežiću ispod maminog kreveta  kojeg je donijela iz sela u grad,  godinama su čamili tanjuri oblika ribe,  svaki zamotan u novinski papir,  svadbeni dar, društveni suvenir.  Izblijedjele im škrge, posivjelo im more, a kada smo kovčežić otvorili  već se bijahu međusobno izjele. (…) 

Život promiče pokraj ljudi,  a iza njega ostaju njihovi koferi.  U njima se po znanju hvata prašina,  po sjećanju – plijesan, zaboravu – smrad.  Svaki je kofer otvorena priča,  svaka priča, zatvoreni kofer.  I ne trebaš otići da bi ostao,  niti ostati, a da već otišao nisi. (Koferi, str. 80 i 81).

Iako naizgled običan, jezik zbirke je promišljen: strukturiran stilskih figurama, poput metafore i ironije, promišljenim ritmom i efektnim poentama, često uobličenima u pitanja. Primjerice, pjesma Summa summarum nakon izvoda o životnom putu završava stihovima: Za lice ti trebaju sapun i voda, za obraz – savjest krvi.  I sada  tko će više likovati:  Onaj Nitko i Ništa koji je postao Nešto,  ili Nešto u što se pretvorio  taj Nitko i Ništa? (str. 31). Stilski, efektne su pjesme uronjene u personifikaciju: sloboda u Slobodi preuzima lik zlostavljane žene (46.); Chopinovo srce u istoimenoj pjesmi neka je vrsta neobuzdanog životnog nagona (51.). Ondje, i na nekim drugim mjestima, u jeziku probija humor, što izraz razmekšava i dodatno obogaćuje. Napokon, ovisno o ciklusu odnosno pjesmi osjetnija je narativnost; konkretne situacije iz kojih proizlazi sud.

Prvo, a i ponovljeno čitanje zbirke ostavljaju dojam da su neke pjesme zadnjeg ciklusa – poput Iza mrtvih i Epitaf – mogle biti izostavljene. Iako ne odskaču tonom, čini se da uglavnom uspostavljaju prostor banalnog, a ne drukčijeg, začudnog, novog. Bez obzira na to, zbirka Kako je to izvrstan je izbor poezije koji lako komunicira s čitateljem, ali u utrobi i svijesti ostavlja težinu; nalik pjesmi koju ostavljam za kraj.