Kakav, ba, narod?

Dvojica muškaraca voze se automobilom i razgovaraju: jedan od njih pripovijeda, a drugi sluša. Očito je da su stari prijatelji, obojica iz Sarajeva, da imaju zajedničku prošlost i uspomene. Pripovijedač se zove Donald Meerbach. Iako njemačkog imena, Donald je pravi sarajevski dečko s ulice. Osim toga, on je vojni invalid iz zadnjeg rata koji se nakon vojske mirno reintegrirao u civilni život – ima obitelj, osnovao je firmu za prijevoz i pokušava ostati normalan u posttranzicijskoj balkanskoj ludnici. Drugi lik je novinar, pobjegao je iz ratnog Sarajeva, i sada služi kao adresat Donaldovim pričama o životu u Sarajevu prije, poslije i za vrijeme rata. 

Ovo je kratki prikaz komunikacijske situacije u romanu Tebi šega što se zovem Donald? autora Ahmeda Burića. Tebi šega je opsegom nevelik roman – ima svega stotinjak stranica, a kompozicijski je organiziran u 13 poglavlja koja bi, izvađena iz konteksta romana, mogla funkcionirati kao zasebne priče. Međutim, Tebi šega nije zbirka priča, nego roman čija se struktura gradi na nekronološkom ulančavanju priča koje tvore zajedničku pripovijest i koje kao cjelina tematiziraju točno određeni kullturni prostor, njegov nestanak i utjecaj raspada na samog pripovjedača. 

Motivi su tipično 'ulični', kao i način pripovijedanja (koji možemo staviti u ladicu tzv. stvarnosne proze) – Donald niže ratne, predratne i poratne anegdote koje vrve urbanim imaginarijem. Razbijači iz Tehničke škole, FK Željezničar, sleng i priče s fronta iznose se neposrednim govorom, kolokvijalnim diskurzivnim markerima, šatrovačkim izvrtanjem slogova, vulgarizmima itd. Riječju, Tebi šega je gradska priča koju pripovijeda gradski dečko.

Tekst zahvaća period osamdesetih, devedesetih i ranih dvijetisućitih, i za to je vrijeme snažno referencijalno vezan. Kao što je poznato, jedno vanknjiževno iskustvo snažno je utjecalo na mnoge tekstove nastale u posljednjih par desetljeća na našim prostorima – to je, dakako, iskustvo rata. Mogli bismo reći da se ovaj roman bavi mirom, ratom i (opet) mirom u Sarajevu. Međutim, preciznije je kao temu romana odrediti jedan kulturni prostor (Jugoslavije, odnosno Bosne i Sarajeva kao jugoslavenskog zrcala) koji je nasilno presječen, a za koji nije pronađena adekvatna zamjena. Tema je, da odemo i korak dalje, utjecaj tog nestanka na pripovjedača, posttranzicijskog subjekta koji se nalazi u raskoraku između jugoslavenskog present perfecta i postjugoslavenske sadašnjosti. Dodatna je specifičnost Burićeva teksta činjenica što je njegov pripovjedač taj raspad proživio kao vojnik koji se odmah uključio u obranu Sarajeva.  

Born and raised u Sarajevu, Donald potječe iz radničke familije. Otac mu umire početkom rata, a mladi pripovjedač odlazi u rat gdje biva ranjen. Po završetku rata se umirovljuje, ali nastavlja posao i ženi se, čime se naoko vraća u normalan život. Međutim, propast Jugoslavije označava ujedno i urušavanje njegova identiteta koji se kroz roman pokušava konstruirati brojnim binarnim oprekama.

Donald se od svojih sugrađana izdvaja imenom i njemačkim podrijetlom, a od onih koji nisu bili na frontu dijeli ga iskustvo radikalne proturječnosti civilizacije da počiva na ratu. U tekstu vidimo brojne druge parove kojima Donald operira: mi (borci Armije BiH) – oni (četnici), mi (Balkanci) – oni (Zapad), raja – seljaci... Međutim, svi pokušaji da se Donald jednoznačno odredi prema svima drugima – Srbima, Zapadnjacima, bivšim znancima / tranzicijskim profiterima – ostaje u raskoraku zbunjenog pojedinca koji nije siguran da osjeća išta osim nostalgije za prošlim vremenima (pa se pita "hoće li ikad više biti one predratne zajebancije", str. 40).

Uzmimo za primjer Donaldov odnos prema sarajevskim Srbima. Prvo govori: "...ko vas je u rat guro, i šta ste mislili, da ćete poklat balije i ustaše po Sarajevu i onda carovat, jebem li vam narodne pjesme i Vuka Karadžića" (str. 18), da bi se u nastavku primirio i zaključio da "jes bio u četnicima, al šta ću ja sad? Đe je mogo bit, zapalo ga, nije to u Merkator da uđeš pa uzmeš šta hoćeš, nego nagura i jebaji ga." (str. 19) Isto tako, nakon što se požali da mu fale predratni sarajevski Srbi, bez pardona upada u stereotipe pa piše: "Srbisti (...) znaš kakvi su: danas s tobom najbolji, sve pare na tebe potroši (...) Sutra, nešto ustane na lijevu nogu, onda u pjanskoj još nešto počne baljezgat, te kako su Srbi ugroženi, te ovo, te ono..." (str. 61) Slično u romanu prolaze i Cincari, Romi, Sandžaklije i drugi, prelazeći od stereotipnih predstavnika klasa do otjelovljenja u pravim likovima, s obaveznim 'ali' između (Srbi su takvi i takvi, ali imam ja jednog prijatelja Srbina, dobar tip...) 

Pred kraj romana pripovjedač poentira: "Vi ste jedan narod. Al i mi smo. Kakav, ba, narod? Jel to neko zanimanje ako si iz nekog naroda? Jesi ti šta zaslužan za to što si rođen da se zoveš vako il nako? Šuplja je to. Al takav je svijet, nepravedan. Pa jel?" (str. 89)

Također je simptomatična i pripovjedačeva homofobija: "Nisam ja, matere mi, primitivan, nit sam protiv pedera. Al svatam ovu raju što su ih išli ganjat, onda kad su htjeli onu svoju paradu, festival, šta je ono reć? Ti, opet nafrštuljen, šta ih braniš, ba!?" (str. 29) U opoziciji s lijevo-liberalnim sugovornikom pripovjedač se eksplicira kao protivnik politike tolerancije, što se najbolje vidi u poglavlju Mi smo ljudi Cigani, sudbinom prokleti: "Govorim za ove naše s Gorice, i ne bi ih dao nizašto na svijetu. To što bi ti i taki ko ti (opet opozicija sa sugovornikom, op. I.T.) da ih ja zovem Romi, nemoj se ljutit, buraz, al vi nemate pojma, oni sami sebe zovu Cigani, i mi smo ih vazda zvali." (str. 13)

Na primjeru distinkcije Cigani/Romi vidimo kako pripovjedač odbacuje nametnutu političku korektnost, naglašavajući da isti označitelji proizvode različita značenja u različitim (diskurzivnim) pozicijama. Ideologija je Donaldova, dakle, disparatna, zbunjujuća i nedosljedna: svoje ratne i političke protivnike istovremeno mrzi i voli, koprca se između komšijskih svađa i nostalgije za predratnim vremenima, a sve to rezultira političkom rezignacijom, tugom i spuštenim gardom u kojem se smisao nalazi jedino još u zajebanciji i pripovijedanju. 

On pomalo reži na sve oko sebe, ali ne zauzima radikalnu, nego očekivanu, pomalo dosadnu, ali istovremeno emotivno bremenitu poziciju koju možemo nazvati 'ideološkim realizmom' baš zato što nam je iskustveno poznata i mnogo puta ovjerena u takozvanoj stvarnosti. Posljedica je otprilike ovakva: Drugi je malo kriv, a malo je njegova krivnja proizvod slučajnosti; nacionalnost je prvo relevantna točka političkog identiteta, a par stranica kasnije joj se negira važnost; gej je okej, ali ne baš uvijek i svugdje.

U skladu sa spomenutim radno-ratno-uličnim habitusom i ideološkim konstelacijama koje iz njega proizlaze, iz pripovjedača iskaču dvije regresivne (konzervativne) osobine: seksizam i mačizam. Mačizam je vezan uz urbani imaginarij koji obiluje opakim momcima, mangupima s ulice u koje se pripovjedač ubraja i koje pomalo fetišizira. On generira određen sustav vrijednosti (hrabrost, odanost, okrenutost ratnim drugovima itd...), a seksizam mu je prirodan i kompatibilan. Najbolje se vidi u jednoj jedinoj sintagmi – "odma ženi kažem da prebaci". U ovoj se sintagmi, i na razini sadržaja (gdje je normalno da žena mijenja televizijske kanale) i na razini forme (izostavljanje objekta) vidi o kakvom svijetu pripovijeda Ahmed Burić. Spomenimo i da Donaldova supruga Jaca glas dobiva jednom u romanu, kada se pojavljuje kao faktor nenasilja i otpora vladajućim strukturama, a njenom monologu prethodi prijetnja šamarom ("Ja gledam, kontam, pusti me ti, šta si me sad našla jebavat, nisam te u životu krivo pogledo, nemoj, ba, da ti šamar opalim...", str. 96).

Taj je stav književno ovjeren habitusom iz kojeg pripovjedač izranja, a Burićev mu stil samo daje na uvjerljivosti. Kao što smo već napomenuli, Donaldov glas je glas ulice, obiluje slengom, poštapalicama i vulgarizmima, a jedno je poglavlje i posvećeno šatrovačkom govoru. Kad u cijelu priču ubrojimo i humor, koji je prisutan kada se pripovijeda i o najbolnijim temama (smrt sestre u zadnjem poglavlju), najsnažnija književna referenca koja dolazi iz našeg kulturnog prostora zasigurno je roman Dalibora Šimprage Kavice Andreja Puplina (Durieux, 2002.) Osim Šimprage, a kako ističu autor i Kruno Lokotar, roman možemo povezati i s tradicijom proze u trapericama: Majetićem, Majdakom i drugima. Što se tiče rata, o njemu se pisalo oduvijek, a na ovom bismo mjestu, povezujući rat, poraće i nacionalnu mržnju, spomenuli Pavičićev roman Ovce od gipsa (Duriex, 1998.) 

Da zaključimo: Burić je napisao dinamičan, duhovit i emotivno bremenit roman koji se referencijalno gura u određeni politički kontekst. To nije njegova mana niti njegova snaga, već naprosto tekstualna strategija koju odabire da bi ispričao priču. Ovi ili oni politički stavovi izneseni u tekstu ne mogu se tek tako projicirati na građansku osobu Ahmeda Burića, a ideologija koju zastupa pripovjedač nije podložna vanknjiževnim etičkim sudovima. 

Međutim, Burićev je stil svakako podložan estetskim provjerama, a on tu provjeru prolazi kao što Donald prolazi check-pointe dok se sa stranim novinarima vozi kroz barikade oko Sarajeva. Pripovjedač zauzima politički stav koji nije nov ni neobičan, ali ga prenosi književno uvjerljivo, uličnim govorom, srčano i bez prenemaganja. Roman nije vrhunski, neće vam promijeniti život, ali je više nego solidno ostvarenje u (stvarnosnim) gabaritima u kojima se kreće. Posljedica takvog pisanja je emocija koju izaziva – nostalgija, gorčina i toplina, sve odjednom. I zato je Tebi šega što se zovem Donald? dobra književnost.