Christopher Isherwood:
Samac (Domino, Zagreb, 2014; S engleskog prevela
Mira Gregov)
***
"Razgovarali su o svemu što im je palo na pamet – među ostalim i o smrti, naravno, i opstaje li štogod i, ako opstaje, što to točno opstaje."
To svi činimo. Razgovaramo o smrti, razmišljamo o tom nevjerojatnom trenutku nestajanja i kolikogod se ponekad činilo da smo spremni suočiti se s gubitkom voljene osobe – nismo. Gubitak je nenadoknadiv. Ostaje praznina koju ništa ne može ispuniti i ostaju tragovi koji će nas podsjećati. Najviše nedostaju oni s kojima smo provodili vrijeme, bića koja su svojom prisutnošću ispunjavala svaki ili gotovo svaki naš dan i tako postali neodvojivi dio nas samih, naših života. Kad odu na to posljednje veliko putovanje – s njima ode i dio nas. Onda, što to točno opstaje? Osjećaj nemoći, ljutnja koja s vremena na vrijeme preraste u bijes i tuga poput mahovine izrasla na tragovima koje je teško, ponekad i nemoguće, ukloniti.
U kratkom romanu Samac Christophera Isherwooda, objavljenom prije točno pedeset godina, pratimo jedan dan u životu profesora Georgea Falconera. Prije nešto više od pola godine izgubio je partnera. Jim je poginuo u automobilskoj nesreći. Nasilno je istrgnut iz njegova života i George, shrvan samoćom i boli, jedva pronalazi snage izgurati još jedan dan.
Živi u ulici nazvanoj Odvojak kamforovaca u kojoj nema ni jednog vražjeg kamforovca. U susjednim kućama su obitelji: žene, muževi i djeca sklona jurcanju, vikanju i općenito toj radosnoj buci koja će utihnuti onog trenutka kad očevi umorni dođu s posla. Vikendom se priređuju zabave, roštilj, martiniji i proste, šaljive priče – sve to pomaže da se privremeno zaborave problemi, nezadovoljstva, nepravde na poslu. George se ne uklapa u ovu idiličnu sliku. Boje ga se, ne znaju što bi započeli s ljudima poput njega koji žive – drugačije. Ni danas mnogi ne znaju živjeti s Drugačijima. Mogli bi, samo kad Drugačiji ne bi tako tvrdoglavo ustrajavali na tome da budu drugačiji.
Kako se život oko njega bez obzira na sve i dalje nastavlja, nazvat će ga i Charlotte. Ona je Georgeova prijateljica, baš kao i on došla je iz Engleske i baš kao i on, sama je. Njen čovjek otišao je, što teško možemo nazvati tragedijom jer to je ono što ljudi čine – odlaze nekamo; ali je sama i ponekad, kad ta samoća postane krajnje nepodnošljiva, nazvat će Georgea i predložiti druženje uz večeru i čašu-dvije vina. Ništa prirodnije, dvoje usamljenih prijatelja, dvoje Otočana nasukanih na obali Kalifornije, među svim tim sretnim, polusretnim američkim obiteljima, ali Georgeu ponekad naprosto nije do toga.
Izbačen je iz orbite, ne vidi načina na koji bi mogao prigušiti bol i to što još uvijek živi gotovo je nevažno jer nije mu stalo – živi po inerciji. On je samo tijelo koje ima određenu masu i kreće se, obavlja uobičajene zadatke, ali u takvom životu nema radosti. Kad energija oslabi i tijelo počne usporavati, on će se prepustiti ne pružajući nikakav otpor.
Surogat-George dovest će ga na kampus, glumac George rutinski će odraditi ulogu predavača, suosjećajni George posjetit će Doris u bolnici, onu Doris koja je jednom davno pokušala preoteti Jima. Prizor je potresan, iznad njenog uzglavlja smrt već čeka i upravo zbog toga George može reći – živ sam, i barem se privremeno prepustiti ushićenju. Osjećaj je to o kojemu ne želimo razmišljati ili ga dublje analizirati, a javlja se baš u blizini smrti i otuda vjerojatno i onaj neprilično živahan razgovor, često i smijeh, kad se okupimo nakon nečijeg sprovoda ili posjeta teškom oboljelom. Mi nastavljamo živjeti i to je ta mala pobjeda u igri koju, znamo to, ne možemo dobiti. Dakako, skaredno je o tome i razmišljati, a kamoli priznati, ali je tako. Žao nam je zbog onoga koji odlazi, ali nam je drago što to nismo mi.
A onda, kako se dan bude bližio kraju, sunovratit će se u stvarnost i nazvati Charlotte, prihvatit će poziv koji je tog jutra odbio, jer ona je ipak jedno od onih rijetkih utočišta u koje se može skloniti od samoga sebe i samoće, starosti, mrzovolje i bijesa, od svega što ga izjeda. U isto vrijeme ona je i njegov odraz u zrcalu. Stara dobra Charlotte. Pretjerat će u piću, zašto ne, pričat će o svemu i kad se i to istroši, dan još ni izbliza nije završen.
Samac nije samo jedan od najvažnijih LGBT romana, već i velika priča o samoći, ljubavi, gubitku i onom "što opstaje nakon svega". Ni pedeset godina poslije
Samac nije izgubio na važnosti. Isherwood je veliki pisac, svjedok mnogih povijesnih događanja i samo par mjeseci nakon što je
Šareni dućan objavio
Zbogom Berlinu koji će 1972. dobrim dijelom oživjeti u
Cabaretu Boba Fossea, Domino je objavio
Samca, po mnogima najvažnije Isherwoodovo djelo. U svakom slučaju
Samac je visokovrijedno djelo svjetske književnosti.
Tom Ford autor je
filmske verzije Samca iz 2009. i, premda hvaljen i nagrađivan (
Colin Firth nominiran je, između ostalog, i za Oscara), književni original bitno je snažnija priča, i to ne samo zbog puke činjenice da je original. Preporučujemo i film i knjigu, s tim da Isherwooda ipak podvlačimo i svrstavamo u obaveznu ovogodišnju lektiru.
