'Iz mraka se bježi ravno u kaktus': Labirint stihova

Pjesnički prvijenac Iz mraka se bježi ravno u kaktus Mateja Tutiš (1993.) postavlja u kaktusoidno međustanje. Pohvaljen na Goranovom proljeću, rukopis koketira s razumljivošću i bez iznimke prepušta paljenje posljednje žarulje čitatelju. Intiman svijet zbirke otvorene mikroskopskim rezom čitatelja uglavljuje u pozu upitnika, otkrivajući mu tek fragmente vidljive kroz špijunku protuprovalnih vrata.

Zbirka istovremeno puno daje i puno sakriva. Vrlo je slojevita i promišljena te zahtjeva upornog čitatelja stoga analizu započinjem od korica i naslova čiji međuodnos već nagovještava autoričinu sklonost metafori. Iz mraka se bježi ravno u kaktus može se protumačiti kao neoprezno srljanje u stanje suprotno od trenutnog, kakvo god ono bilo. S obzirom na to da kaktus postavlja nasuprot mraku, moguće je izjednačavanje sa svjetlošću, što implicira i sama ilustracija naslovnice. Budući da sam ime zbirke poznavala prije naslovnice, dizajn upaljenih žutih žarulja na zelenoj pozadini prvotno me asocirao na kaktuse. Osim svjetlost, kaktus bodljama simbolizira i opasnost, što potvrđuje i oštrina slomljene žarulje ilustrirane uz sam naslov. Žarulja, tj. kaktus tj. svjetlost suprotstavljena je tami od koje se bježi (crna traka na kojoj je istaknut naslov). Spoje li se naslov, naslovnica i kontekst zbirke, bijeg iz mraka u kaktus moguća je metafora prelaska iz mraka, samoće, ali i sigurnosti maternice na svjetlo tj. pikavi život.

Rukopis je uspostavljen na međusobno povezanim sadržajnim i formalnim oprekama. Tutiš četrdeset i tri pjesme, pisane slobodnim stihom s izostankom pravopisnih pravila, dijeli u dva neravnomjerna i neimenovana ciklusa koje razdvaja tek jedna prazna stranica. Točnije, svakoj pjesmi, tiskanoj na lijevoj stranici, dodaje nastavak/kraj/fusnotu/objašnjenje na desnoj, osim pjesmi POPCORN koja funkcionira kao prijelaz između ciklusa, što se preslikava i na njenu formu. Pisana u stilovima, ali blagog narativnog tona nagovještava prelazak iz jednog ciklusa u drugi. Naime, pjesme prvog ciklusa napisane su u stihu, naslovi su pisani malim slovima, a dodatni prilozi ocrtavaju karakteristike proze. U drugom ciklusu autorica obrće formu pišući pjesme u prozi, imenovane velikim slovima, kojima pridodaje lirske fragmente. Ciklusi kao da su okrenuti jedan prema drugome te se, poput lirske protagonistice, ogledaju u „užeglom središtu“ tj. u pjesmi POPCORN. Pjesma se također ističe kao jedino mjesto jasne identifikacije protagonistice: „imam trideset godina“, te već prvim stihovima reprezentira autoričinu sklonost metafori „nekad puknem“ (kao kokica). Formalno je i sadržajno žarište zbirke.

Spomenute dopune uvijek su pisane kurzivom te vrše različite funkcije. Ponekad nadopunjuju i pojašnjavanju pjesme. Primjerice, u pjesmi ali metaforom napetog gledanja kroz špijunku tematizira se prevelik stupanj opreznosti i zatvorenost („najprije se pogase sva svjetla / utiša zvuk dolaznih poziva / uglavi u pozu upitnika“). Njen ju apendiks „tajna je u nemanju špijunke i protuprovalnih vrata, / no to se shvati tek kada se konačno ode“ (str. 51.) upozorenjem dodatno razjašnjava. Dopune također naglašavaju atmosferu; stihovi „klikeri kojima smo se igrali skrili su boje pod zemljom u dvorištu“ (str. 37.) potenciraju nestajanje bezbrižnosti koju tematizira pjesma biosfera. S druge strane, dodatak pjesme ne „umjesto spavanja, igrali smo graničara“ (str. 15.) direktna je protuteža njezinim početnim stihovima „umjesto spavanja / na njuškalu useljavam / u art deco interijere“. Nesigurnosti i životnim opterećenjima, tematiziranim u drugoj strofi, suprotstavlja se „kuća iz koje se / vidio veliki magellanov oblak bila je najsigurnije mjesto“. (str. 15.) Isto tako, dopune često sadrže prethodne stihove i motive ili varijaciju istih, ne nužno direktno ponavljajući sintagme ili motive (iako nije isključeno), već usklađujući ih u istu tematsku cjelinu. Asocijativnim vezanjem naizgled nerazumljivih dijelova autorica postiže komunikaciju na razini iznad same tiskane riječi. Inzistiranje na hermetičnosti zahtjeva koncentrirano čitanje i pamćenje. Ipak, čak i tada, potpuno razumijevanje ostaje nedostižno, što ne utječe snažno na cjelokupni dojam zbirke, ali pomalo umara.  

Intima svakodnevnice oslikana je krhotinama uspomena i snažnom refleksivnošću. Autorica hrabrim metaforama („iz kuće i okućnice nestaju sinapse“, str. 13.) čitatelju dopušta samo jedan korak u zakučast svijet zbirke. Oprečnost se očituje istovremenim približavanjem i udaljavanjem lirskome subjektu, tj. reflektiranjem emocija s određenim stupnjem distanciranosti. Lirska protagonistica polazište je i kanal komunikacije. Lirski svijet promatramo kroz odraz njezinih zjenica „u magli konveksnog poklopca“. (str. 79.) U prvom su ciklusu, uz promišljanja protagonistice, izražene neidilične reminiscencije na djetinjstvo obavijene tankim velom straha, nestajanja, gubitka i tuge.

Drugi je ciklus narativniji i refleksivniji te, u usporedbi s prvim, proširuje motivski i osjećajni spektar od osobnog prema univerzalnom. Opreke svjetlo – tama, toplo – hladno, prošlost – sadašnjost, interijer – eksterijer, mir – strah temelj su zbirke te posljedično i samog lirskog subjekta: „gledam nedostatak svjetlosti kao / jedinu mogućnost oslanjanja, ostajanja“ (lančić). Iz tih lajtmotiva asocijativno niče opsežna mreža osobnih motiva traume, potresa, straha, prirode, bijega, bolesti, djetinjstva i sl. Najteža emocionalna stanja utjelovljena su eufemizmom i snažnom metaforom: „kad nisam dobro, jedem neoprane borovnice“ (BORA BORA). Tutiš vješto i privlačno tematizira smrt i suicidalnost, useljavanje muke u mir („u socijalističku kuhinjsku policu / uselili su se obadi“, pjesma rem) te negaciju problema i nemogućnost komunikacije ("ona i ja svakoga jutra jedemo maslac sa šafranom / pretvaramo se da pukotina u roletama / služi za puštanje svjetlosti“ također rem).

Lirska protagonistica doima se kontradiktornom. Istovremeno žudi za bijegom i od njega odustaje. Svjesna je vlastitog izbjegavanja problema i odgađanja željenog pomaka (pjesma el tatio). Ipak, ulaskom u njezin um dominiraju rezignacija, usamljenost, suicidalne misli i nemogućnost suočavanja s prošlošću (pjesma rozi pulover). Smrt je često skrivena u mrzlom polju „na koje se odlazi / izvršiti samoubojstvo / neopranim borovnicama“. (str. 81.) Također se nudi kao određena vrsta bijega i konstantno odgađane promjene: „utorkom zaboravim da je utorak / večera je utorkom zauvijek pretposljednja / nož je otupio od pokušaja“ (bubamare). Unutar cijelog vrtloga misli i osjećaja protagonistica postavlja pitanja „ali tko sam sad ja“ (BILJAR). Ona se nalazi negdje između „ne živim u ovom gradu jer da živim, bila bih drugdje“ (pjesma HEREHERETUE). Obraćajući se nepoznatom adresatu, mogućno se ponekad obraća samoj sebi postavljajući pitanja čije odgovore možda otkriva, a možda i ne („što si mislila da su bila jučer / što si mislila da ćeš biti sutra“ pjesma ukratko). Ponekad se također javlja i kolektivan lirski subjekt čiju identifikaciju autorica prepušta čitatelju.

Prolaznost, prelazak, neprekidana žudnja za pomakom iz nedefiniranog međustanja „na putu od sobe do kupaonice“ (gdje) prožima čitavu zbirku potencirajući maglovitost i simboličnost. Autorica zbirku završava pjesmom HEJ u kojoj fluidnost sna preslikava na formu grafički raspršujući stihove preko sedam stanica, čime dodatno podcrtava međudjelovanje sadržaja i forme. Pjesma zaokružuje zbirku i utjelovljuje njenu srž, propitkujući istodobno samu sebe i čitateljeve misli.

Stihovi Mateje Tutiš nalaze se „u prostoru između pločica i parketa“ (međutim), na pragu staklenih vrata, „između šafrana i korijandera“ (rem). Sve se događa u trenutku „beskonačnost između a i b“ (DJETELINA), između mraka i kaktusa, u sadržajnom i formalnom međuprostoru koji istodobno dijeli i povezuje te započinje i završava bijeg u kaktuse. Kontradiktornost lirske protagonistice postignuta je i u cjelokupnom dojmu zbirke koja neprestano odbija i privlači. Hermetičnošću obeshrabruje, ali i zavodi. Čitatelj je rastrgan između odustajanja i nastavka kopanja. Iskustvo čitanja igra je u labirintu. Upornost se nagrađuje snažnim užitkom trenutačnog otkrića. Međutim, riješenim se zagonetkama ipak malo rjeđe vraća.

Kritika je objavljena u sklopu projekta Kritika - danas za sutra koji financiraju Grad Zagreb i Ministarstvo kulture i medija.

Ovaj tekst sufinanciran je sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.