'Iz kuće po kojoj pada kiša': Distopija pred vratima

Distopijska slika svijeta u kojem ljudskim sudbinama upravljaju samožive tehnologije, klimatske katastrofe, regresivni zakoni i društveni poreci već je dovoljno dugo prisutna da su očekivanja od svakodnevice, a posebice od budućnosti, zanemarivo mala. Ipak, pokatkad se desi da joj dovoljno dobra umjetnost podari kakvu zanimljivu dimenziju. Prošlogodišnja dobitnica nagrade Post scriptum, koju dodjeljuje udruga Kultipraktik za književnost na društvenim mrežama, interdisciplinarna umjetnica Tamara Bilankov njome se, uz ostale teme, uhvatila u koštac u svojoj prvoj zbirci priča naslovljenoj Iz kuće po kojoj pada kiša. Crpeći podjednako iz domena fantastičnog i stvarnog svijeta i iskustva, autorica se u knjizi suptilno i vragolasto obračunava sa specifičnostima ljudskog stanja te s društvenim ozračjem, uz propitivanje prirode i strukture prolaznosti i konačnosti.

Zbirku čini šesnaest kratkih priča koje se protežu od jedne do nekoliko stranica, a ispresijecane su crtežima umjetnice Ivane Pipal koja u jednostavnim prizorima uspijeva dočarati glavnu emotivnu nijansu pojedine priče. Žanrovski su one raznolike te autorica ponajviše upotrebljava karakteristike basni i znanstvene fantastike, a veoma dinamičan ritam zbirke rezultat je i izmjene perspektive, pa neke priče pripovijeda sveznajući pripovjedač, dok su druge ispričane iz prvog lica te djeluju nadahnute autoričinim iskustvima. Mjesto i vrijeme radnje uglavnom je imaginarna verzija budućnosti našeg planeta ili neka alternativna stvarnost, uz nekoliko iznimki koje proizlaze iz sjećanja pripovjedačice, a protagonisti su začudni i nerijetko uvelike karikirani. Neki od njih su, primjerice, žene koje zbog izmjene ljudske biologije trudnoću iznose po više godina, grobari koji pokapaju ljudske klonove, životinje koje nakon izumiranja ljudske vrste nose čovječje maske i obavljaju ljudske aktivnosti, ili pojedinci koji iščekuju pojavu škrga i život pod vodom nakon naglog rasta razine mora.

Ta imaginativnost kojom se autorica uspješno poigrava ključna je prednost ove zbirke. Svaka priča u njoj izazov je za sebe, jedan mali odsječak svijeta koji je istovremeno začuđujuće stran i zastrašujuće blizak. Bilankov je očigledno autorica zavidne mašte i istančanog osjećaja za pripovijedanje te gradnju svjetova i atmosfera, a valja spomenuti i poetičnost kojom nerijetko oplemenjuje jezik teksta. Iako u određenim dijelovima pati od suvišnog detaljiziranja zbog kojeg naracija gubi na doživljaju i uvjerljivosti, zbirka je u cjelini veoma uspješan primjer dočaravanja. To nimalo ne čudi ako znamo da je autorica filmašica – u zbirci je osjetan senzibilitet za ugođaj i detalj te se gotovo sve priče lako daju zamisliti pretvorene u vizualni medij, kao film ili epizode, primjerice, neke satirične verzije Black Mirrora. Originalna slikovitost kojom autorica raspolaže čini čitanje ove zbirke uzbudljivim i ostavlja čitatelja u nedoumici treba li je čitati brže i nestrpljivije zbog znatiželje koju budi, ili pak umjerenije i sporije, upijajući pažljivije i dublje svijet i duh svake pojedine priče.

Teme kojima se autorica kroz priče posvećuje svrstati se mogu u nekoliko kategorija – egzistencijalna izgubljenost pojedinca u kafkijanskoj stvarnosti, definicija i opstanak ženskosti pod stegom patrijarhata, apsurd božanskog u lažno pobožnom svijetu, vježbanje smrtnosti pred nadolazećim i neizbježnim kolapsom ljudskog postojanja. Bilankov u fokus stavlja neka od aktualnih i najčešće postavljanih pitanja današnjice, onih o identitetu, prirodi smrti, ozbiljnosti života, klimatskim promjenama, ženskim reproduktivnim pravima, tehnologiji, teorijama zavjere, no premjestivši ih u novi, neočekivani kontekst posredstvom alegoričnosti, udahnula im je svježinu, živost i otvorila novu perspektivu za njihovo promišljanje.

Jedna od ekspresno upečatljivih priča jest 39 mjeseci pa idući dan koja se dešava u dalekoj budućnosti, u doba u kojem se čovječanstvo hrani putem tableta, a djeca se više ne rađaju nakon devet mjeseci, već u utrobi majke mogu provesti i prvih nekoliko godina života. U toj verziji budućeg svijeta i poretka trudnoća postaje agonija tijekom koje se identitet majke svodi na to da bude ''držačica'' svom nerođenom djetetu, dok se u isto vrijeme od nje traži povratak na posao i u društvo. Prava tragedija buduće majke zahvaća, zapravo, nešto kasnije – ako dijete iz njih ne izađe nakon tri godine i tri mjeseca, ostatak svog života osuđene su provesti kao izopćenice, zaklonjene od društva i izbrisanih identiteta. Slična sudbina, lako se dadne zaključiti, često zadesi stvarne žene u stvarnom svijetu, gdje se njihova vrijednost mjeri stanjem njihove maternice, a identitet utvrđuje sukladno potomstvu. Bliska je ovome i priča Gospođa Stone u kojoj prasicu protivno njenoj želji oplođuje prasac, a u čijoj je pozadini frustrirajuća saga o patrijarhatu, konformizmu, lažnoj slici sretne obitelji i potiranju ženske slobode i osobnosti.

Priče ispisane u prvom licu čine se najosobnije zbog oslanjanja pripovjedačice na vlastito sjećanje i dogodovštine iz djetinjstva, a u njima autorica se ponajviše bavi vjerskim pitanjima. U pričama Sedam zvonara Majke Marije i kućica za dežurnog učenika, Ljeto '97 te Ispuhani čovjek pripovjedačica se satirično stavlja u ulogu božanske osobe te kroz perspektivu prividne dječje naivnosti i razigranosti propituje narav i volju Boga, (ne)mogućnost spasenja te mentalitet povodljivog stada. "O Bože, spasi nas već jednom ili zauvijek šuti", završava Ljeto '97, priča o razgovorima i molitvama koje protagonistica vodi sama sa sobom dok Bog ipak šuti, skriven, možda i nepostojan, prisutan tek u željama, dok je čovječanstvo prepušteno samom sebi, a jedina izvjesnost jesu nemoć i smrt. Autorica je fascinirana prirodom smrti i nastoji razložiti njenu konačnost, analizirati je i animirati. U toj namjeri ističe se priča Jelica koja govori o smrti administrativne radnice, i u kojoj Smrt postaje ravnopravan lik. Samom trenutku prekida života ovdje je slikovito oduzeta svečanost i ozbiljnost, ali njena konačnost i banalnost i dalje su postojane.

Gotovo sve likove iz priča prožimaju određena egzistencijalna tjeskoba, neprilagođenost i neostvariva žudnja za samospoznajom. Iz kaosa svijeta u kojem žive nastoje izvući značenje i naći svoje mjesto, međutim, na tom putu priječe im se mijenjajuća priroda društva, apsurdi birokratskih zavrzlama, nerazumijevanje okoline i sistemska potlačenost. Njihovi se napori izjalovljuju usprkos povremenim, uzaludnim, bljeskovima nade, i pobijeđeni se likovi na kraju priča vraćaju u stanje od kojeg su grčevito pokušavali pobjeći. Autorica priče gradi s nemalo ironije, srčano se rugajući sustavu i njegovim protagonistima, što ih čini zabavnima i pitkima te mnogo probavljivijima od njihove nefiktivne inspiracije. Poveznicu među pričama čini i učestalo ponavljanje pojma Skrik, imena koje kroz različite priče nose drugačiji detalji. Ako se sjetimo najpoznatijeg Skrika, odnosno krika, onoga čiji je autor Edvard Munch, analogija se ne čini proizvoljnom – i iz priča Tamare Bilankov prigušeno izvire užas pred stanjem svijeta i čovječanstva, utjelovljuje se strah suvremenog čovjeka od imanentne katastrofe i kraja svijeta, te plač i krik zbog vlastite nemoći, zarobljenosti i beznačajnosti.

Usprkos svojevrsnom gorkom okusu koji zbog nužnog suočavanja s vlastitom tjeskobom i upitnom sudbinom svijeta čitanje zbirke ostavlja, imaginativno i svježe pripovijedanje Tamare Bilankov ipak je prvenstveno uzbudljivo i privlačno čitateljsko iskustvo. Spomenuti ipak treba glavnu zamjerku izdanju, koja nema veze s autoricom, već s ostalim sudionicima u nakladničkom procesu. Naime, u knjizi su na nekoliko mjesta zamjetni tipfeleri ili slične pogreške u tekstu, što je prava šteta jer ovakva knjiga nikako nije zaslužila šlampavosti u izvedbi koje povremeno odvlače pažnju s teksta, a koje su tek malo pažljivijim uređivanjem zasigurno mogle biti izbjegnute. Kada bi se taj dio mogao zanemariti, Iz kuće po kojoj pada kiša bila bi gotovo pa savršena zbirka priča.

No, ako se suzdržimo od cjepidlačenja, za zaključiti je da je Tamara Bilankov autorica izvanredne maštovitosti i umješnosti u pripovijedanju i izgradnji atmosfere. Ova zbirka pohvaliti se može složenim konceptima izraženima na jednostavan, slikovit i efektan način, ironijom i satirom koje se ne oslanjaju na klišeje te slojevitim i začudnim svjetovima koji pozivaju na iskreniji uvid u vlastitu svijest te na ozbiljnije shvaćanje distopije koja je već duboko zarila kandže u našu sadašnjost. Ako je za ustvrditi da se čovječanstvo nalazi pred ulazom u vlastitu grobnicu, Tamara Bilankov ovom zbirkom ispisala mu je dostojan epitaf.