Za boravak u klubu Booksa potrebna je Covid potvrda. / Covid Certificate is mandatory in Booksa.
Close
Page arrow
Piše: Sara Tomac

Igraonica jezika i laboratorij mašte

Large untitled

Improvisation (Dreamy); Wassily Kandinsky; WikiArt.

Naslov knjige: 33 sna Autor knjige: Dragana Mokan Izdavač: Partizanska knjiga Godina izdanja: 2021
Utorak
11.01.2022.

Vjerojatno većina nas ponekad ima intenzivan doživljaj sanjanja, uz živopisne snovite zgode čiji se motivi i likovi pretaču, s nejasnim i zbunjujućim trenucima izmaknute svijesti netom nakon buđenja u kojima je potpuno izbrisana granica stvarnosti i onostranog. Takav je doživljaj čitanja knjige 33 sna srpske pjesnikinje i prozaistice Dragane Mokan, autorice zasad jedne zbirke priča te jedne pjesničke zbirke, dobitnice pozamašnog broja nagrada regionalnih natječaja te autorice u Hrvatskoj još, nažalost, nedovoljno poznate. 33 sna knjiga je u koju je autorica skupila nadrealne, očuđujuće epizode i koja se u cjelini doima kao jedno iskustvo isplivalo iz podsvijesti, iz stanja struje sna.

Formu knjige 33 sna izazovno je svrstati jer se na prvo čitanje doima kao zbirka fragmenata, kratkih priča, ili pjesama u prozi. Tome u prilog idu zgusnutost, cjelovitost i poetičan jezik te bi svaki fragment mogao uspješno funkcionirati i samostalno. Međutim, sama autorica, urednici te poneki dosadašnji osvrt karakteriziraju je kao roman, u čiju pak korist idu tematska i konceptualna zaokruženost. Osim toga, i likovi romana, uz pripovjedačicu, jesu njena obitelj – majka, otac, sestra, djed, baka teta, te prijatelji i kolege – i pojavljuju se u većini tekstova. Uzevši u obzir njen sadržaj, knjiga jest "dnevnik snova", što daje zaključiti i dio jednog od početnih fragmenata ("Dnevnik snova je sveščica s tvrdim koricama na kojima su rascvetale ruže u zelenom granju. Sadrži trideset i tri sna."), a ujedno je i "kovčeg sjećanja". U njoj pripovjedačica u nadrealističkoj maniri bilježi svoj život od djetinjstva do sadašnje, odrasle dobi, a koliko god začudne epizode bile, glavni motivi su osjetno bliski i čitatelju prepoznatljivi.

Broj 33 slovi kao jedan od brojeva s najjačim simboličkim nabojem, a često ga se povezuje upravo sa snovima, kreativnošću, mističnošću i spontanošću. Poznata je činjenica iz psihologije da naša sjećanja nisu objektivna, već naš um proizvoljno popunjava rupe neminovno izazvane vremenom i zaboravom, stvarajući nepouzdanu verziju proživljene stvarnosti. Slično pokušavamo i kad se prisjećamo snova i želimo ih zapamtiti, dok nam oni pred zatvorenim očima neuhvatljivo bježe. U ovom je romanu autorica, prigrlivši i nadograđujući tu nepouzdanost, izgradila novu stvarnost, jednu od bezbroj mogućih, osebujnu, začudnu i punu vlastite simbolike. Kako zamjećuje u jednom od fragmenata, "Pejzaži nikad nisu puka mreža podataka", i čini mi se da ovo opažanje funkcionira i kao pojašnjenje knjige – 33 sna šaren su i zgusnut kolaž pejzaža koje pripovjedačica opaža ili vadi iz sjećanja, i koje mahnito lijepi ne u plošan okvir, već u atmosferičnu, nostalgijom, mirisima djetinjstva i spontanom lakoćom natopljenu cjelinu. 

Prizori koje autorica gradi sastavljeni su od naizgled slučajno spojenih motiva i slika koji u tom spletu polučuju začuđenost i doimaju se nestvarno – u romanu čitatelj susreće, primjerice, "glistu veću od anakonde", grad koji se može obujmiti rukama i namazati pekmezom, pudle i maltezere koji iz usta izbacuju ljudske udove u ognjenu rijeku, "mesec zarđao s obe strane". Pritom autorica računa na čitateljevo povjerenje i spremnost da uskoči u tok teksta jer se na nijednom prizoru ne zadržava niti ga pojašnjava, već kontinuirano radnju nastavlja dodavanjem novih, kao da slaže domino pločice. Dojam koji tekst ostavlja jest onaj gledanja nadrealističkog filma ili promatranja nadrealističke slike, ili jednostavno proživljavanja meteža intenzivnog i slikovitog sna nad kojim kontrolu imaju tek našoj svijesti nedostupni detalji iz podsvijesti, i od kojeg ćemo predahnuti tek buđenjem. 

Autorica računa na čitateljevo povjerenje i spremnost da uskoči u tok teksta jer se na nijednom prizoru ne zadržava niti ga pojašnjava, već kontinuirano radnju nastavlja dodavanjem novih, kao da slaže domino pločice.

Djetinjstvo protagonistice romana obilježeno je nesputanošću, pitomim prizorima i motivima, bajkovitošću, dječjim igrama, ali i ratom. Prijelaz u tinejdžerske, potom i adolescentske godine obilježavaju prijatelji, euforija i javljanje pronicljive samosvijesti, dok odrasle godine, u vrijeme kada je poslovna žena, posustaju u djetinjem optimizmu i u njima prevladava osjećaj rezigniranosti, umora, zlovolje i opterećenja: "Sve više ljudi laže, dok se lavovi kolju za parče livade. Samoj sebi turpijam zube. Zabadam injekciju u oteklu donju usnu. Pitam se kome se nisam dugo javila, koga sam zaboravila, koliko puta sam opravdala svoje zlo."

Možda su najupečatljiviji dijelovi oni iz nevinog i razigranog perioda djetinjstva – gotovo svako zbivanje odvija se u okrugu obitelji, doma i grada u kojem protagonistica odrasta, a primjetna prožimajuća nit jesu njena odanost, privrženost i nježnost spram okoline i ljudi koji je okružuju. Uz motive pekmeza, bombona, životinja, zezanja, igara i razbibriga (koji na svojoj snazi i ozbiljnosti nimalo ne gube zbog autoričine pažljivosti za perspektivu djeteta, čak i u okolnosti u kojoj je ta perspektiva nadrealistički iskonstruirana), osjetno je povjerenje koje dom pruža te bezuvjetna sigurnost obitelji, što je vidljivo, primjerice, u sljedećim recima: "Moj mačor  je star. Ne želim da umre. Držim ga u naručju dok bežim od dva terijera koji mi se u skoku zubima kače za leđa. Debeo je i težak. Klizi mi iz ruku. Ne bih da ga psi vide niti da on vidi njih. Prestrašena dozivam pomoć. Niko se ne odaziva. Na kraju nagradne trke, deda s rukava i kapuljače moje jakne skida terijere, kao da odlepljuje čičak traku. Baca ih uvis dok se ne pretvore u teniske loptice."

Možda su najupečatljiviji dijelovi oni iz nevinog i razigranog perioda djetinjstva – gotovo svako zbivanje odvija se u okrugu obitelji, doma i grada u kojem protagonistica odrasta, a primjetna prožimajuća nit jesu njena odanost, privrženost i nježnost spram okoline i ljudi koji je okružuju.

Pojam koji mi prvi pada na pamet čitajući knjigu jest slikovitost, iako on, doduše, ni približno ne uspijeva dočarati šarolik horror vacui jezika romana. Mokan odabire evokativne motive s kojima ima sentimentalnu povezanost te njima gradi gotovo dadaistički kolaž – 33 sna su igraonica jezika i laboratorij mašte. U svakom od fragmenata niže događaje i slike koji, spojivši se, stvaraju začuđujući, nadrealni vrtlog dupkom pun sadržaja, koji se pak nikad ne doima proizvoljnim, već se naslućuje autoričina potpuna kontrola. Iako tekst ima jaku pripovjednu kvalitetu, on je prvenstveno evokativan, maštovit i ekspresivan, te umjesto koherentne priče gradi ponajprije atmosferu. Mokan uspješno i domišljato koristi i humor te parafraziranje i citiranje, što samo doprinosi živahnosti, neočekivanosti i ludističkoj kvaliteti teksta. Iznimna je pažnja posvećena ritmu rečenice, što je očigledno ponajviše u poetskim dijelovima teksta: ‘’Magle teške mrve mermer, ruše stepenice što vode u skloništa. Silan ciklon, nem, gluv i ćorav, poslednji pejzaž guta.’’ 

Čitateljima koji preferiraju jasnu strukturu ova knjiga na prvu vjerojatno neće biti "njihova šalica čaja". Ni sama oprema knjige ovdje osobito ne surađuje – fragmenti nemaju naslove niti redne brojeve, nisu podijeljeni u cjeline niti objedinjeni u cikluse (knjigu toliko bogatu i slikovito gustu možda bi bilo ekonomičnije čitati u cjelinama, uz pokoji predah značajniji od bjeline papira), blurb nije tradicionalno informativan, čitatelj ne dobiva nešto (izuzev kratkog uredničkog pogovora) što bi mu dobrohotno dalo naslutiti što je autorica htjela reći, i lako je nad stranicama knjige u prvom navratu biti zbunjen. I samoj mi je trebalo nekoliko čitanja da je obuhvatim, i dalje nisam sigurna jesam li je shvatila i imam li pravo o njoj išta napisati. Možda je takva otvorenost, koja potencira fluidnost motiva sna i mašte, koja zbir snova daje u obliku jednog košmarnog sna, zapravo i poanta knjige, no ne mogu se oteti dojmu da bi uz neku jaču (uredničku) intervenciju knjiga bila nešto komunikativnija pri prvom susretu.

Po završetku čitanja 33 sna u misli mi dolazi stih: "(…) sav život – to je san" Pedra Calderona de la Barce. Još bi prikladniji zapravo bio Lewis Carroll s pitanjem: "Life, what is it but a dream?" jer ovom knjigom lutamo, tražimo, iznenađujemo se i iščuđavamo poput Alise u Zemlji čudesa. U slučaju Dragane Mokan Barcina tvrdnja je, čini se, istinita – život je san i san je život, život je igra i igra je pisanje. Sretni smo da je tako, jer čak i ako za čitanje trebamo uložiti nešto više strpljenja, otvorenosti i pažnje (a mislim da sva velika književnost to od nas traži, i nemarno bi bilo oglušiti se), roman 33 sna naposljetku će trud višestruko nagraditi. Dragana Mokan osebujno je i čitanja vrijedno regionalno ime zavidne maštovitosti u koju je uroniti uzbudljivo kao brojati mogućnosti u džumbusu lucidnog sna. 

Korištenjem portala Booksa.hr pristajete na prikupljanje cookiea.
Booksa.hr koristi kolačiće u svrhu analize posjećenosti stranice, kako bismo vidjeli što volite čitati i konstantno poboljšavali naš sadržaj.
Booksa.hr ne koristi vaše podatke ni u koju drugu svrhu