'Gravitacije': Oslobođenje generacijskih tereta?

Utemeljen u feminističkoj teoriji prvenstveno francuskih feministkinja poput Luce Irigaray i Hélène Cixous, pojam ženskog pisma, iako često problematiziran, pa i odbacivan od strane samih autorica, još uvijek je aktualan dio rječnika kritike post-jugoslavenskih prostora. I on je prva asocijacija koja se javlja nakon čitanja romana Gravitacije, bosansko-hercegovačke spisateljice Senke Marić (1972). Naime, glavni likovi su žene, a roman se bavi specifičnim ženskim iskustvima, kao i načinom na koji prošle generacije žena utječu na one sadašnje. Usto, karakterizira ga izrazita fragmentiranost u izrazu i stilu. Nakon nagrađivanog i od kritike i publike odlično primljenog romana Kintsugi tijela, Gravitacije su objavljene u kratko vrijeme u čak tri izdavačke kuće, i to u Srbiji, BiH, a prošle godine u izdanju zagrebačkog VBZ-a, te se našao u popisu Nagrade Štefica Cvek.

No za razliku od romanesknog prvijenca, koji se svrstava u žanr autofikcije, Gravitacije su fikcionalni prikaz triju generacija hercegovačkih žena. Centralno mjesto zauzima najmlađa od njih, Mika, a zaviruje se i u živote njenih baka, to jest nena, Đulse i Hibe. Na formalnoj razini Gravitacije su skup fragmentiranih zapisa, isječaka iz života ove tri žene, ponajviše Mike i Đulse. Fragmentiranost forme je odraz fragmentiranosti identiteta protagonistice Mike. Kao što kaže autorica u intervjuu za Radio Sarajevo: „Gravitacije pokušavaju iznijeti priču o nemogućnosti cjelovitosti, ili tačnije rečeno o odbijanju stvarnosti da nas prihvati cjelovitima u svim našim aspektima.” U romanu će, primjerice, protagonistica Mika reći: "Nigdje me cijele nema." Uopće, kroz tekst se često provlače riječi poput komadići, rasuto staklo, kidati i slične, i to najviše upravo u Mikinim poglavljima.

Prema Miki, njene bake su "tačke među koje je razapeta", stoga ona kao da gravitira između dvije dijametralno suprotne žene, na što ukazuje i sam naslov romana. Hiba je glasna, otvorena i topla, dok se Đulsa prikazuje kao oprezna i tiha ljubiteljica sevdaha opterećena teškim životom i događajima iz prošlosti. Upravo se zato i njih dvije ne slažu. Njihove razlike se najviše očituju u Mikinim pripremama za vjenčanje kada svaka baka želi nešto drugo za Miku: “Hiba misli da mi treba profesionalna šminka. Đulsa da mi ne treba nikakva. Hiba mi je zakazala u frizera, Đulsa navaljuje da je bolje da mi ona splete pletenicu.” Četrdesetogodišnja Mika je nešto između i tako rastrgana između suvremenosti i tradicionalnosti oslikava rastrganost suvremene žene, pogotovo na našim prostorima, između onoga što želi i onoga što društvo od nje još uvijek očekuje. Bitan simbol u tekstu je motiv Eumenida, grčkih boginja osvete, koje se javljaju Đulsi i Miki. U tekstu one često nariču, kopaju zemlju i javljaju se u trenucima kada se Đulsa i Mika nalaze pred bitnim odlukama. One ujedno i simboliziraju Mikin otpor i želju prema promjeni, kao i prema uspostavljanju vlastitog identiteta, neovisnog o teretima njenih pretkinja.

Iako ima bliži odnos s Hibom, Mika je ipak sličnija Đulsi. Na nekim mjestima i sama potvrđuje tu sličnost, primjerice: “Pokreti su nam isti. Sestre”; "Đulsine oči na mom licu. Moje oči na Đulsinom licu. Nas dvije preslikane jedna na drugu. Ne znaš koja je zaista tu", dok ponekad negira ikakvu povezanost s njom: “Ne ležim na kauču. Drugačija sam od Đulse. Sevdah ni danas ne volim.” Pri kraju Đulsina života, Mika je prestaje posjećivati što simbolizira konačni prekid s Đulsom, to jest konačno negiranje ikakve sličnosti s njom. Taj se prekid dodatno poentira Mikinim odlaskom na gradski bazen: "Zaronim. Buka prestane. Pod vodom ne postoji ništa. Mirno je, bistro kao smrt. Utješno. Želim ostati tu. Izronim.”

Mika je privržena objema bakama, ali nije jasno zašto se posvećuje veća pozornost Đulsi nego Hibi. Možemo se složiti da je njen život opisan kao kudikamo teži od Hibinog, ali u romanu Hiba ima mnogo potencijala i dovoljno je dobar materijal da joj se da vlastiti glas pa ostaje nejasno zašto ta prilika nije iskorištena. S malo većim naglaskom na Hibinoj perspektivi roman bi dobio na cjelovitosti, ali i uvjerljivosti (primjerice, bilo bi zanimljivo da je obrađena epizoda u kojoj je ona skoro otišla u partizane). Ironično, upravo je Hiba ta koja je otvorenija, a najmanje o njoj kao čitatelji znamo. Više se pozornosti posvećuje pasivnijoj Đulsi, čiji se životni kredo izražava u rečenici: “Praviš se mrtva. Tako preživiš”, zbog čega ona većinu svog života provodi u grču, maštajući o svojoj prvoj ljubavi za koju se nije mogla izboriti (to je najviše muči) i trpeći distanciranog muža Derviša i djecu. S obzirom na to, može se zaključiti da Hiba u romanu, dakle, samo figurira kao suprotnost Đulsi i Miki. 

Mikine dionice ilustriraju činjenicu da žene i danas osjećaju koliko ih sputavaju norme društva u kojem živi. Od djetinjstva je se ušutkuje: "Ne valja da žensko puno priča" i uči da treba trpjeti: "Kad ti je teško, lezi na kauč, upali radio, zatvori oči", to ponajviše od strane samih žena, konkretnije Đulse (usp. prethodno spomenuti Đulsin citat: “Praviš se mrtva. Tako preživiš). S druge strane, zanimljivo je što se Hiba karakterizira kao sretna osoba i uz nju se često vežu pojmovi poput topline i smijeha. Simptomatično je što je njen brak s Ismetom  kvalitetan, ona se čini i puno sretnija od Đulse i Mike koje se nalaze u brakovima bez ljubavi, a ujedno je problematično to što Mikin život najviše određuje njen romantični, to jest bračni status. Spomenut ću ovdje i poziciju muškaraca u knjizi. Daleko od toga da oni zauzimaju važno i aktivno mjesto u knjizi (u intervjuu za Booksa.hr autorica kaže: "U romanu 'Gravitacije' stvarala sam svijet oslobođen muškaraca"), dapače, prisutni su kao duhovi, no njihov se utjecaj itekako osjeća. Upravo su muškarci ti koji na neki način određuju život protagonistica jer ispostavlja se da je Hiba sretna jer živi u dobrom braku, dok je Đulsa nesretna jer trpi brak bez ljubavi s hladnim suprugom Dervišom. Isto tako, Mika se u nekim poglavljima obraća svom muškom ljubavniku koji je na kraju napušta.

To me nužno dovodi do pitanja: mora li suvremene žene još uvijek određivati njihov bračni status ili je moguće pisati o ženama koje su izbjegle te restrikcije, a da ih se istovremeno prikaže kao kompleksne i trodimenzionalne karaktere? Uopće, roman kao da nije dokraja iskoristio mogućnost dubljeg propitivanja životnih puteva svojih junakinja, pogotovo Mikinog. Nužno sam si, čitajući roman, postavljala pitanja: kakva je ona u kontekstu koji nije nužno vezan uz obitelj ili ljubavnike?; ima li hobije?; što je ispunjava? Naravno, jasno je kako je autorska intencija bila fokus na specifičan aspekt života likova, ali makar kratki uvid i u neromantične aspekte likova učinili bi ih cjelovitijima. Pojednostavljeno gledano, Đulsa i Mika su praktički isti lik: obje imaju ljubičice, ne vole svoje muževe i djecu, haluciniraju hor grčkih Eumenida, gledaju u tarot, dok Hiba figurira samo kao protuteža njima dvjema, i nažalost samo to.

Iako se pripovjedački postavlja ove žene u sukob sa stvarnošću, čini se da  je te stvarnosti malo, pogotovo u dionicama posvećenim Miki i Hibi. Đulsa je u tom pogledu cjelovitiji lik upravo zato što upoznajemo kontekst u kojem je ona odrasla – patrijarhalno selo u kojem se trebalo striktno držati društvenih konvencija. Naime, naracija je takva da smo kao čitatelji više prisutni u unutarnjim svjetovima ženskih likova što je pozitivno po sebi, ali mislim da bi kontrapunkt stvarnosti učinio da se životne situacije s kojima se susreću ove žene čine još uvjerljivijima. Već spomenuta fragmentarnost strukture se prenosi i na stilski plan: stil romana odlikuju kratke, izjavne rečenice koje, pogotovo u dionicama posvećenim Đulsi, postaju zgusnute i poetične. Međutim, u dionicama  posvećenim Miki, njihovo stalno ponavljanje nakon nekog vremena postaje zamorno. 

Iako roman uspješno tematizira iskustva bosansko-hercegovačkih žena kroz različite generacije, zbog neizjednačenog fokusa na sve likove ipak ostaje samo na razini simptomatike. Roman svojim otvorenim krajem daje nadu u oslobođenje žena od tereta prethodnih generacija. Ali na pitanja kakva suvremena žena može postati i može li bez "tereta muškaraca" imati kvalitetan život – u ovom romanu ne dobivamo odgovor.