Fatalna igra na sigurno

Svakog se 25. studenog, od 1999. godine, diljem svijeta obilježava Međunarodni dan borbe protiv nasilja nad ženama, čime se želi senzibilizirati javnost za problem nasilja u braku, vezama i općenito u društvu. Istog je dana ove godine u Zagrebu, u multimedijalnom klubu Opera, održana i dodjela nagrade VBZ-ovog natječaja za najbolji neobjavljeni roman. Slučajno, ali pomalo simbolično, nagradu je osvojila žena. 
 

Velika je dvorana kluba Opera bila popunjena novinarima, piscima, kulturnjacima i estradnim zvijezdama, dok je interijer napadno vrištao – 'mi nismo jeftino mjesto!' Neizmjerno se trudilo stvoriti atmosferu napetosti, no publika je ostala ravnodušna. Na natječaj je pristiglo 116 rukopisa iz cijele regije (Hrvatske, Srbije i BiH-a) zbog čega peteročlani žiri (Drago Glamuzina, Jagna Pogačnik, Zoran Ferić, Strahimir Primorac i Mile Stojić) nije imao lak posao – kako je objasnio predsjednik žirija Zoran Ferić. Publici se obratila i kritičarka Jagna Pogačnik bespotrebno čitajući sadržaj pobjedničkog romana, ne otkrivajući ime pobjednika/ice – na što je, želeći biti duhovita, neprestano upozoravala voditeljica Blaženka Leib.

Došao je i trenutak objave: iz zvučnika je pompozno odjeknuo poznati glazbeni ulomak filmske kuće 20th Century Fox, a predsjednik žirija objavio je ovogodišnju pobjednicu - Marinu Vujčić s romanom Susjed. Nakon što se autorica pridružila ostalima na pozornici, saznajemo kako je do sada objavila nekoliko romana i drama te da i sama radi u nakladništvu. Iako je osnovna zamisao natječaja usmjerena na objavljivanje neobjavljenih rukopisa kako bi se pomoglo piscima, ali i nakladničkoj djelatnosti, iz drugog je očišta natječaj pomalo neproduktivan, budući da žiri igra na sigurno odabirući autore koji odaju ipak već postojeće iskustvo u pisanju.
 

Autorici je dodijeljen ček od 100 tisuća kuna bruto, a nakon toga su krenula uobičajena pitanja poput 'Kako ste sve to uspjeli uz obitelj i ostale obaveze?', kakva se nikad ne postavljaju muškarcu. Svečani je dio dodjele završio glazbenom točkom nekada anonimnog, a danas očito nacionalno poznatog Mikija Solusa. Publika je pljeskala kada je trebalo pljeskati i šutjela kada je trebalo šutjeti. No, komešanje je počelo kada je u dvoranu stigla hrana. Lijepo dekorirani komad kruha sa zimskom salamom i polovicom kiseloga krastavca neosporno je, uz besplatan alkohol, bio zvijezda večeri. Netko neupućen u protokol promocija i svečanih događanja u nas pomislio bi kako su se na jednom mjestu okupili svi gladni Hrvatske, obučeni po posljednjoj modi. Ostatak je večeri prošao u dosadnoj atmosferi s lošom muzikom – na razini jednog takvog svečanog događanja. 
 

Nagrađeni roman Susjed tematizira iracionalnu zaljubljenost glavne protagonistice u susjeda kojeg svakodnevno susreće na stubištu zgrade. Usamljena i s deset kilograma viška, 37-godišnja Katarina Bauković živi kao podstanarka te radi na šalteru Hrvatskog zavoda za zapošljavanje. Majka je ne voli, svi su je dosadašnji muškarci iznevjerili te se iracionalno zaljubljuje u nepoznatog susjeda kojeg nakon nekog vremena počinje špijunirati. Izlazi iz stana kada to i on čini, počinje mu ostavljati posebno pripremljenu hranu ispred vrata stana, paničari kada ne vidi njegov auto na parkiralištu, postaje ogorčena kada dovede nepoznatu ženu u stan, krade njegovu čarapu koja joj služi za utjehu kada se osjeća najgore.

Jagna Pogačnik u romanu je iščitala obilježja remek-djela, a na poleđini knjige Susjed je opisan epitetima dostojnim jedne nobelovke: roman o usamljenosti, otuđenosti pojedinca, ludilu i paranoji s puno duhovitih mjesta. No, treba reći: ne sudi knjigu po koricama. Lik Katarine Bauković zapravo je stereotipni prikaz žene usidjelice koja realizaciju sebstva zamišlja jedino u vezi i braku. Radnja započinje in medias res, a čitav se roman temelji na unutarnjem monologu koji Katarina, u prvom licu, vodi sa susjedom, čime se otkriva određeni stupanj opsesije i ludila. S druge strane, ispovjedna forma ovoga djela podsjeća na obrazac karakterističan u hrvatskoj (pred)adolescentskoj prozi u kojoj dominiraju ženski likovi, ali kao pasivni objekti podložni roditeljima, društvenim stereotipima i muškarcima – kao što je slučaj i s protagonisticom romana Susjed.

Iako uočava svoje životne pogreške i neproduktivnost igranja uloge uvijek dobre i pristojne djevojke koja ostaje nevidljiva, Katarina se ne mijenja zbog sebe, nego kako bi je drugi primijetili, a posebno muškarci. Kada shvati da je cijelo vrijeme bila u zabludi te da će njezina ideja o vezi sa susjedom ostati nerealizirana, postaje ogorčena i počinje se osvećivati. Iako većinu romana Katarina ne zna koje je pravo ime odabranika njezina srca, već pretpostavlja prema prezimenu na vratima – Kovač – da bi mogla biti riječi ili o Ozrenu ili o Darku (budući da postoje dva Kovača u zgradi), kada krene sa svojim osvetničkim pohodom ona bez problema ostavlja čudne poruke u poštanskom sandučiću Ozrena Kovača. Čitatelj ne zna koja joj je to sila omogućila da odjednom shvati kako je zaista riječ o Ozrenu i taj se nesklad u radnji romana ne dovodi u pitanje. 

Zanimljiva je konstatacija Jagne Pogačnik kako je jedna od bitnih odrednica romana gradnja dinamične i dramatične fabule zbog koje se Susjed čita u jednom dahu. To je zaista točno, što zbog jednostavnog diskursa, što zbog znatiželje o sljedećem potezu protagonistice, no to nije nužno obilježje dobrog književnog djela. Naime, autorica gradi dinamičnost i dramatičnost po principu TV sapunica: od 200 epizoda u 190 se ne događa ništa, osim dramatičnih završetaka petkom kako bi se održalo napeto iščekivanje preko vikenda. Tek se u posljednjih pet do deset epizoda razriješe sve nedoumice koje su mučile gledatelje mjesecima. Tako i u romanu čitatelj pomalo saznaje o životu protagonistice, a do kulminacije dolazi s njezinom osvetom na posljednjih 50-ak stranica. Klupko se raspliće, tajne se otkrivaju i Katarina napokon preuzima konce u svoje ruke. 
 

Posebno je problematičan završetak romana koji se niti u jednom segmentu ne razlikuje od raspleta hrvatske (pred)adolescentske proze, gdje je popularno završiti priču sa specifičnim stereotipom o romantičnoj ljubavi - protagonistica je cijeli roman zaljubljena u krivog dečka, na kraju shvaća svoju zabludu i pojavljuje se princ na bijelom konju koji je potajno zaljubljen u protagonisticu kroz čitav roman, što ona ne zna, a ponekad to ne zna ni čitatelj. Tada se rješavaju svi njezini problemi i po mogućnosti ona još osvoji milijune na lotu (poput protagonistica u romanima Debela Slivije Šesto i Jackpot Ivone Šajatović).

Cijeli se koncept, osim osvajanja milijuna, koristi i u romanu Susjed: Katarina otkriva kako ima tajnog obožavatelja, susjeda s trećeg kata. Isprva sumnja u njegove namjere, paranoično rezonirajući kako je unajmljen od muškarca kojeg uhodi, no na kraju se prepušta društvenoj projekciji o romantičnoj ljubavi. U trenutku kada se počinje zaljubljivati gubi interes za osvetom, objavljuje da je smršavila, najavljuje prestanak monologa, a time i kraj romana.
 

VBZ-ov natječaj za najbolji neobjavljeni rukopis podjednako je poticajan i paradoksalan, budući da žiri ne riskira pri odabiru i usredotočuje se na rukopise koji će zadovoljiti masu. Posebno je zanimljiv katarzični završetak ostvaren u pompoznoj ceremoniji dodjele gdje se otkriva malograđanski mentalitet hrvatske kulturne scene objektiviziran u komadu kruha i besplatnom alkoholu. Dok se diljem svijeta pokušava promijeniti društvena percepcija o ženama te se želi upozoriti na diskriminaciju i nasilje, ovdje još uvijek postoji snažna predodžba o histeričnoj ženi, usidjelici koja ne vidi smisao života izvan patrijarhalnog društvenog okvira.

Nagrađeni roman Susjed autorice Marine Vujčić, osim što otkriva infantilnu gradnju fabule blisku (pred)adolescentskoj hrvatskoj prozi i tematizira motiv osvete bez ikakvog konačnog smisla, problematičan je i u klišejiziranom i stereotipnom prikazu žene kojoj društvo nameće patrijarhalni obrazac braka i majčinstva. Obrazac se mogao problemski obraditi, ali nije – protagonistica ga bezuvjetno prihvaća iako osjeća svu nepravdu koja joj je nanesena zbog njega. Jer, sve je lakše u paru nego kada si sam, a posebno kada si sama.

***

Martina Jurišić

Tekst je nastao u sklopu Kulturpunktove novinarske školice.