Duboko osobna verzija grada

Čovjek istovremeno može pripadati mnogim mjestima i gradovima. U nekima od njih boravimo kao dio fizičkog svijeta, u njima naše tijelo zauzima prostor. Drugi se pak mogu nalaziti u našim maštanjima, željama i uspomenama. Prostori sjećanja često znaju biti stvarniji, ljepši, inspirativniji, satkani od čiste slobode i neoskvrnutih osjećaja, bliskiji čovjeku utoliko što je on sam njihov arhitekt. Grad svog djetinjstva, onakav kakav je nekad bio, očuvan i zapečaćen u netaknutoj prošlosti, a opet samo njima svojstven, nerijetko stoga posjećuju i pisci i umjetnici, i oživljavaju ga za druge.

Jedna takva verzija grada Osijeka nalazi se u knjizi Trg slobode pisca, kritičara, novinara i urednika Nenada Rizvanovića. Rođeni Osječanin, Rizvanović se među prostorima svog grada većinom zadržavao i u prethodnom opusu koji čine nekoliko romana i zbirki priča. U ovoj pak knjizi, naslovljenoj prema jednom od najprepoznatljivijih osječkih trgova, na kojem prolaznici posljednjih pedesetak godina susreću poznatog Šetača (skulpturu Augusta Cesarca koju je izradio kipar Stjepan Gračan), gradu na Dravi daje glavnu ulogu.

Trg slobode zbirka je poetsko-proznih fragmenata s kojima se isprepliću fotografije grada uhvaćene objektivom Željka Stojanovića, što zaokružuje hibridnu kvalitetu izdanja. Motivi Rizvanovićevih kratkih zapisa osječke su ulice i trgovi, rijeka i obala, zgrade i spomenici, prostori i obrisi grada kako je nekad izgledao, u doba autorova djetinjstva i mladenaštva, netom prije ratnih i tranzicijskih godina. Oni mu koriste kao polazište za stvaranje novih slika i prizora, kao poticaj na posezanje u katalog vlastitog života te oživljavanje davnih doživljaja i uspomena. Čitanje knjige čini se poput listanja intimne, minijaturističke monografije grada, satkane od ideja, asocijacija i impresionističkih titraja. Fragmenti zbirke čvrsto su tematski i stilski povezani, a Rizvanovićev izraz jednostavan je i poletan, obogaćen vještim balansiranjem pripovjednih elemenata i lirskog senzibiliteta.

Jezik zapisa obiluje pjesničkim slikama te se oni, usprkos kratkoći, doimaju zgusnuto i izrazito sugestivno. Rizvanović čitatelju podastire mnoštvo osjetilnih iskustava - osječke spomenike, pejzaže i vedute utapa u specifičnosti godišnjih doba, zagušuje sparinama, zavija maglom, pokriva lišćem. Izvanredna je njegova vještina predočavanja, no ni u jednom trenutku ona nije nauštrb liričnosti i konciznosti. Naboj njegovih zapisa često se ostvaruje duhovitošću ili dosjetljivošću, kao primjerice u fragmentu Utopljenica: "Sjećaš se kuće na uglu Cesarčeve i ulice Republike? Naizgled neupadljiva, možda je čak nisi ni uočio. Sagrađena krajem osamnaestog stoljeća, ona je uvenula i utopila se kao Ofelija."

Rizvanovićev tekst čini cjelinu s fotografijama Željka Stojanovića ili, ako ćemo se držati kronologije, nadograđuje ih. Spomenute fotografije nastale su, naime, sredinom devedesetih, a potom je Rizvanoviću trebalo nekoliko godina da na njih naleti i zabilježi poneke zapise posvećene Osijeku. Nakon dva desetljeća ponovno ih se uspio dokopati, a i zapise privesti kraju. U kontekstu nostalgije kojom zbirka odiše zanimljivo se i znakovito čini ova priča - i na razini ideje i na razini samog teksta autorova nakana bila je iščupati slike i doživljaje iz zaborava povijesti i protoka vremena te očuvati grad u zaustavljenom trenutku, udahnuti život njegovoj nevinijoj, očuvanijoj, neiskvarenoj verziji.                       

Stojanović Rizvanovićevom sentimentu komplementira u svome mediju - njegove crno-bijele fotografije zabilježile su odsječke vremena na pustoj gradskoj arhitekturi i ulicama, s tek ponekim leđima okrenutim ili neraspoznatljivim prolaznikom. Duboke, oštre sjene koje plaze kamenom i betonom tek pojačavaju sjetnost prizora i sumornu, gotovo jezivu atmosferu. "Naš grad je stara otmjena ideja", zapisuje Rizvanović u prvom fragmentu naslova Album, afirmirajući Osijek o kojem piše kao Osijek koji ne postoji nigdje osim na davno uhvaćenim fotografijama, i koji treba pripovjedača da se na tren vrati u začuđujući život, mladost i polet.

Osijekom iz Rizvanovićevih fragmenata čitatelj prolaznik treba se kretati sporo kako bi pažljivo promotrio i upio svaki detalj, kako bi se izmjestio iz žurbe, nemira i zagađenosti svakodnevice i uklopio se u tihu monumentalnost nepoznatog, a bliskog grada. Uredničko i grafičko rješenje knjige prema kojem je tekstualni dio smješten samo na neparne stranice, dok na parnoj stranici ostaje bjelina, dodatno potiče na određenu tromost u svrhu punine doživljaja, kao kad nonšalantno vučemo nogu za nogom starim predjelom grada kako bismo ulovili svaki detalj prozora, reljefa, zabata, izloga. 

Iako vrvi osječkim toponimima, Trg slobode zapravo je prijateljski nastrojen i prema čitatelju neupoznatom s osječkom geografijom i povijesti upravo zato što su njegova mjesta više ideja nego stvarnost. Dječačke dogodovštine, nevolje, igre i zapažanja zbiti se mogu i u bilo kojoj drugoj ulici, u bilo kojem drugom gradu - ono što je u njima univerzalno jesu bezbrižnost i toplina, začuđenost, blaga naivnost u pristupu ljudima i snažan osjećaj pripadanja određenom mjestu i vremenu. "Svijet plovi u vlastitom smjeru", bilježi autor u fragmentu Bijeg, čime kao da zahvaća svu težinu prolaznosti djetinjstva i ravnodušnosti svijeta, no to i nije važno, jer mladost ne zna za prolaznost. Mjestimice, međutim, u tekstu izbija i neizbježan nagovještaj stvarnosti i zrelosti te kraha mladenačke neranjivosti. U zapisu Pejzaž Rizvanović bilježi: "Kuća u kojoj si odrastao odavno je srušena. Sav se iskrivio ovaj grad." Neminovan je to podsjetnik da grad iz sjećanja više nije stvaran, štoviše, da nikada možda nije bio, da su njegove zgrade sada ružne, opustošene ili srušene, a da su uspomene krhke, uništive i nepovratne, kao što su beznačajne i zapaljive stare fotografije s početka zbirke.

Međutim, i uz poneki susret sa zbiljom i urušavanjem pažljivo uobličene ideje, Trg slobode zapravo je zbirka koja se suštinski bavi intimnim značajem i ljepotom jednog grada te jednog u njemu proživljenog djetinjstva. Obogaćena fotografijama Željka Stojanovića, tematski je, stilski i konceptualno čvrsto povezana i uspjela cjelina koje se grad kojem je posvećena nipošto ne može posramiti. Nenad Rizvanović njome je ovjekovječio duboko osobnu verziju Osijeka, ispisanu izbrušenim pjesničkim izrazom i dovitljivim pripovijedanjem, obojenu sjetom i nostalgijom, prošaranu maglom i zaparom, te je gradu iz svog sjećanja naslikao razglednicu kakva se samo poželjeti može.