Drago Glamuzina

I  letimo

moj sin, moja žena i ja
ispod vrtuljka, ne ringišpila, nego onog koji se diže
i spušta. happy family. puni nježnosti jedni prema drugima
nakon godine koja je bila teška.
uskoro sjedamo moj sin i ja,
gazda zabravljuje sigurnosne šipke i
letimo
sve više
i više.
nisam vjerovao da ta stvar ide tako visoko,
kad je kotač dosegnuo najvišu točku,
noge su nam bile okrenute
u nebo a glave prema zemlji.
držim ga oko struka i stišćem,
bojim se da će ispasti
i onda u tom strahu osjetim
bliskost kako struji između nas, iz mog čvrstog stiska.
držim njegov život sa svom svojom ljubavi,
željom da ga štitim,
a žena vrišti na zemlji
drži ga! drži ga!
on također vrišti
od sreće,
podvriskuje,
nije svjestan opasnosti
koje možda i nema.
čemu bi inače služile te šipke

Fotografija za koju smo se borili

Koliko je već godina prošlo
otkad na ljetovanju viđam tu ženu?
Kad sam je prvi put vidio
moja žena i ja bili smo mladi par
koji je tek pronašao tu plažu.
U međuvremenu preživjeli smo nekoliko odurnih poslova,
preljuba i smrti, ali svakog ljeta na toj plaži sreo bih ženu
o kojoj ništa ne znam,
osim da je iz Češke, i da me gleda,
kad joj se muž okrene.
Kao i ja nju.
Nikada nismo razgovarali,
nikad ništa pokušali,
samo smo ležali jedno pokraj drugog,
ona s mužem i djecom,
ja sa ženom i sinom.

Gledam je i ovog ljeta.
I ona mene.
Gledam njena bedra koja su prošarana venama i celulitom,
njene grudi, još uvijek bez grudnjaka, ali malo opuštenije nego prije.
Pogledam i njenu curicu koja je sad odrasla, zavodljiva djevojka,
a onda sretnem njene oči
koje traže moje.

Fotografiram preko ramena svog sina,
koji prstima razvlači usta u osmijeh i plazi jezik,
a ona se namješta
za mene.  

Dok se bori za zrak

Vozim je u bolnicu
u kojoj umire njen otac.
Šutimo, a onda ona tiho kaže:
Još uvijek petljaš s tom ženom,
čula sam te sinoć kako šapućeš na telefon.
Odgovaram da to nije istina,
ali ona više ne želi slušati moje laži.
Zatvaram prozor da vozači iz drugih automobila
ne čuju kako vičemo.

Poslije stojimo uz krevet njenog oca
i bodrimo ga.
Držimo se za ruke
dok ga napušta život,
i slušamo kako bunca.
Ne razumijemo gotovo ništa
osim te riječi koja se kotrlja
iz njegove zamračene svijesti,
kroz njegov zagušen dušnik
dok se bori za zrak.
Ljubavi, ljubavi – ponavlja
grcajući, dok mu se cijelo tijelo trza.

Novi stan

Još malo i odlazimo.
Dobili smo taj kredit
i treba još samo prodati ovaj stan
koji nam je bio lijep i topao
svih ovih godina.
O.k.
varao sam je u našem krevetu
ali to nam nije smetalo da izgradimo
od njega utvrdu
s crvenim trosjedom,
na kojem smo klizili jedno prema drugom.
I policama za knjige
koje nam je izradio moj otac.
I koje moj sin po svaku cijenu želi spasiti
- jer to je did napravio –
a mi kompromisno zaključujemo
da nam mogu poslužiti u novom podrumu.
Tu je i naš stakleni zid
koji smo sami podigli
osvajajući ovaj prostor.
Kroz njega će sad netko drugi
gledati ženu kako se budi
kako otire oči,
pripremajući se se za još jedan dan.

Bilo je i teških trenutaka, čak i smrti,
ali ništo nam se ružno nije ovdje dogodilo...
Ništa osim ljubavi.
Nadam se da će je osjetiti oni koju dođu
I da će im pomoći.

Moja kći ili Carverov losos

Ležim u vrućoj vodi
i uređujem Carverove sabrane pjesme,
sjećam se časopisa u kojem sam ga prvi put čitao,
trenutka prepoznavanja, i evo sad se taj krug nekako zatvara.
Voda je vruća i para je u zraku; i moje je tijelo klonulo
u san.
Na obali rijeke u Yakimi pecam,
a kad se pojavi drugi ribič, pitam ga da li je i RC tu pecao
ali on ne zna tko je to.
Odmahujem rukom i skačem za lososom
uvjeren da ga mogu uhvatititi rukama
no kamen je klizav i ja sam ispod vode.
Kad izronim, vidim svoju ženu
kako premata našu kćer
na njenom stoliću za prematanje.
Sve si zapušio, kaže
a ja je gledam, iz kade, začuđeno
i tu nožicu što se koprca u zraku
Kao losos dok se penje uz slapove.

Korporativni kapitalizam

Dugo me nije bilo,
korporativni kapitalizam jede svoju djecu,
kao i revolucije, uostalom.
Napokon nešto destruktivnije od nas, ljubavi.
Dva je ujutro, ali ona je još uvijek na poslu,
a ja analiziram financijska izvješća.
Nema tu puno prostora za udvorne stihove,
ali Šodan mi je poslao nove pjesme,
iz Nizozemske,
o Spinozi, Nabokovu i Normanu Maileru,
i ja sam ih proslijedio,
i njoj
i Semezdinu u Ameriku,
a on mi je uzvratio svojima.
I evo me sad nad tastaturom,
pratim tu munju
koja je proparala debelu mješinu nebesku
i preskočila kontinente
blago pomilovavši naša bića.

Prozor nebodera

Sjedim pred prozorom i pušim,
a kiša lupa po krovu. I prozoru.
Gledam četiri konjanika kako jašu
obalom Save. Po kiši.
Što ih je na to natjeralo, pitam se,
i zamišljam da su isto tako jahali, na istom mjestu
i prije 300, 400 godina.
Samo ih nitko nije gledao s prozora nebodera.

Popodne sam na Sljemenu.
Sam u šumi penjem se uz brdo,
razgrćući nogama mokro lišće,
i zamišljam tog tipa koji je prije 4, 5 stoljeća
isto tako grabio kroz šumu.
Sam. Po kiši, koja pljušti po kabanici.
Nigdje nikoga, ni grada u dolini. Ni izletnika.
Žuri da se prije mraka dokopa skloništa.
Vidim isto što je i on vidio.
Stabla, šumu, strmi puteljak.
Sklanjam se od kiše kao i on.
Hladno je i pušemo u ruke.
Zatim mislimo na tu ženu,
koja nas grije, iznutra.
Hodamo s njom dok se u šumi
polako mrači.
Sami smo na svijetu,
sami u toj šumi.
I strah nas je,
premda nas ta žena, iznutra
hrabri

Nešto sveto

Sjetio sam se toga danas
Onako ni iz čega
Samo mi je prošlo kroz glavu
Dok smo razgovarali o poslu, u nekoj birtiji
Pomislio sam kako smo bili ludi
I pokušao prizvati tu noć
Kad smo ležali u autu i vodili ljubav
I kad je ona zatražila da joj pričam o drugim ženama
Koje sam jebao
I kad sam, nakon kratkog opiranja
Počeo pričati o jednoj od njih
Uskoro sam osjetio da se nešto u njoj pomiče
I da življe odgovara na moje pokrete
Pa sam joj ispričao još nešto
A ona me poticala
I tražila još
Sve dok u jednom trenutku nije raspalila
Svom snagom
Šakom u moju arkadu.
Bilo je i krvi i naravno da sam uzvratio
Uskoro su pljuštali udarci na sve strane
Mlatili smo jedno po drugome gdje smo stigli
A onda smo nakon brze razmjene udaraca
Ustali i sjeli jedno pokraj drugoga.
Nakon nekoliko minuta tišine pitala je
Zašto sam to učinio
A ja sam odgovorio da sam sve izmislio
Kako bi njoj bilo bolje
Naravno da mi nije povjerovala
Ali to ju je ipak umirilo
Dovoljno da već u sljedećem trenutku
Legnemo jedno pokraj drugoga
I nastavimo voditi ljubav

Tada sam već bio umoran od takvih scena
I mislio sam da je vrijeme da završimo s tom pričom
Ali danas, u baru
Dok smo razgovarali o poslu
Sjetio sam se te noći
I pomislio da smo tim udarcima istjerivali nešto
Iz sebe, oslobađali naša tijela i duše
Da je te noći u autu
Mirisalo nešto sveto u zraku

Je li to sve

Nakon katastrofe
treba najprije vidjeti što je ostalo čitavo.
Ako nije ništa,
a ima i takvih katastrofa,
onda što se može zalijepiti,
popraviti, prefarbati...
Treba prikupiti čak i one male sitne stvari
koje su preživjele zametnute u nekom uglu
i onda ih poslagati na stol.
Tko zna otkud se pojavio trenutak u nekom kafiću
- dok nas još nitko nije smio vidjeti -
kad si iznenada prišla mi straga i kad sam
osjetio kako tvoje srce udara u moja leđa,
ali pojavio se,
i ja sam ponovo osjetio
kako tvoje srce lupa.

I evo, sad su sve te male ali
fine stvari na stolu,
i ja sam za stolom