Dobrodošla poduka o patnji

Kad mi je u ruke došao roman Što na podu spavaš bosanskohercegovačkog spisatelja i pjesnika Darka Cvijetića, čitanje sam započela nevoljko. Razlog je bila ratna tematika, od koje se generacije koje rat nisu doživjele i proživjele nerijetko tvrdoglavo odmiču, zasićene njegovom sveprisutnošću i u javnom diskursu i u popularnoj kulturi (često znamo, primjerice, reći da Hrvati ne znaju snimiti film ako nije o ratu). No takav je stav zapravo (nenamjeran) izraz nepoštovanja i nerazumijevanja prema ogromnim stradanjima i traumama ljudi čiji su životi određeni i uništeni pripadnošću određenom narodu, vjeri, jeziku ili mjestu. U tom je pogledu ovaj roman Darka Cvijetića, kojeg Selvedin Avdić u predgovoru naziva ''glasom žrtava'', dobrodošao trenutak obrazovanja, refleksije i poniznosti.

Što na podu spavaš govori o ratu u Bosni i Hercegovini. Roman je podijeljen u trideset i tri kratka poglavlja, uz dva prologa i epiloga. Njih izgovaraju ili pišu različiti pripovjedači u prvom licu jednine, koristeći ponekad i formu pisma. Knjiga tako ima dinamičnu dramaturšku formu te se može čitati i kao niz monologa različitih likova. Radnja se oslanja na autobiografske elemente – jedan od pripovjedača je i sam Darko, a kao glavni lik nameće se njegov brat Bota o kojem u romanu najviše saznajemo. S obzirom na autobiografske elemente, dalo bi se zaključiti da roman govori o ratu kako ga proživljavaju autorova obitelj, prijatelji i poznanici. Većina svjedočanstava tiče se početka rata i opkoljenih mladih vojnika JNA zatočenih u sarajevskoj kasarni Viktor Bubanj, a kroz poneko poglavlje Cvijetić se dotiče i Drugog svjetskog rata, zaokružujući put žrtava. 

Cvijetićevo pripovijedanje teče jednostavno, neposredno i neopterećeno, gotovo meditativno, uz često mirno uplovljavanje u usporedbe i metafore, te oscilira između opisa događaja i refleksivnosti. Ipak, jezik romana potvrđuje Cvijetića ponajprije kao pjesnika – pripovijedanje se prelijeva u poetske dijelove, ponekad gotovo i u pjesme u prozi. Neke motive Cvijetić opetovano koristi i kroz knjigu uzdiže na apstraktniju, simboličku razinu, primjerice, oguljeno nebo, ili spavanje na podu, koje roman objedinjuje i naslovom: "Kad baka umre, četrnaest godina kasnije, djed Franjo će ikonu s verglom pokloniti crkvi na brdu. Crkvu će vojska opljačkati i spaliti u ratu. Oguljeno nebo zovnut će me, kad napunim bakine godine, da potražim potok od zlata, u sebi. Šestokrakicu. Žid galicijski. Na podu da spavam."

Spavanje na podu može se shvatiti i kao stanje cijele zemlje tijekom ratnih godina – ono predstavlja život na rubu materijalnih, psihičkih i emocionalnih kapaciteta, na samom tlu egzistencije, bilo majki koje šalju neodraslu djecu u rat, bilo očeva koji se pokunjeni vraćaju s ratišta, bilo vojnika koji pužu po rovovima, vuku po zemlji otkinute udove prijatelja, gledaju ih kako živi na pločniku izgaraju, bilo povratnika iz rata koji vlastito tijelo raznesu po podu. "Spavati na podu – napustiti svoje mjesto mirovanja na svijetu, krevet, i zanoćiti svoju noć nezaštićen i drhtav i nag, kao pristigli fetus", pojašnjava sam Cvijetić.

Suprotno tome, likovi upiru pogled u nebo, nedostižno i oku promjenjivo, a ipak silno i obećavajuće prostranstvo u kojem minuta znači vječnost, kao u riječima koje lik djevojke Senke ispisuje Boti: "Ti si meni minut. Onaj minut koji nikad ne ide. Stoji i gleda te, kao nebo što stoji i gleda." Pun minut neba u isto je vrijeme isprazna nada i obećanje, i trenutak olakšanja koji likovima pruža smisao i bistrinu u pepeljastoj svakodnevici. Ipak, taj minut ostaje samo to, mrvica vjere u život koju rat uništi, a nebeska sila ismije. "Nad prazninom svijeta, crne se nokti Božjih/ ruku, nakon sedmodnevnog oblikovanja", bilježi autor pred kraj romana, kao da oplakuje izgoreni svijet.

Što na podu spavaš izrazito je emocionalno potentna knjiga. Čak i nakon povremenog uljuljkavanja u nadu i osjećaj zajedništva zaraćenih strana, priča se zaokrene i zakuca tragediju. Svaki od likova u vrtlogu rata i onoga što je uslijedilo zatiče se sasvim slučajno, ili pod prisilom, i nitko ne raspoznaje protiv koga bi se trebao boriti niti, još važnije, zašto. Nijednog lika Cvijetić ne proziva, naprotiv, o svakom od njih piše blago i nježno, s dubokim razumijevanjem i sućuti, svjestan ogromnog straha i težine koja im leži na prsima, i kao da im govori isto što i vlastitom ocu: "Ti si moja beba, tata." Pišući iz perspektive drugih, objelodanjujući ratne događaje i situacije kroz njihov glas, daje čitatelju priliku da ih čuje i iskreno doživi. Kako je sam rekao: "Posao onoga koji piše, pak, nije nikakva istinitost. Nego eventualno dublji uvid u dogođeno, bez pretenzija na istinitost." Roman stoga ne pokušava dati istinu o pobjednicima i gubitnicima, zločincima i nevinima, dobrim i lošim ljudima, već zaći u osjećaje i nutrinu pojedinaca, iz mrvica njihovih života složiti kolaž i uputiti na ono općeljudsko i svima blisko. Nije dovoljno o povijesti učiti iz udžbenika, pratiti povorke, paljenja svijeća i govore – tek kroz shvaćanje, prepričavanje i očuvanje sjećanja na univerzalnost ljudske žalosti i patnje kroz partikularnost iskustava društvo može doživjeti pročišćenje, a generacije koje nadolaze pouku i poštovanje: "Zajedničkim proživljavanjem traume posredstvom umjetničkog djela, ona se kolektivno može preživjeti – jer nije je uputno posve zaboraviti. Zato treba čitati Darka Cvijetića, upoznati njegove likove", podsjeća Marija Ott Franolić.

Upoznavanje Cvijetićevih likova u Što na podu spavaš bolan je i zahtjevan, ali neophodan zadatak kojeg se nikako ne bi smjelo prihvatiti nevoljko. Na nevelikom broju stranica ovog snažnog (anti)ratnog romana Cvijetić se (ukoliko je to nakon Schindlerovog lifta bilo uopće upitno), potvrdio kao izniman i pažljiv pripovjedač s istančanim osjećajem za kompoziciju i baratanje poetskim stilom. No još je važnija njegova briga za malog čovjeka patnika, razumijevanje žrtve i iskreno suosjećanje kroz koje približava likove i bez zadrške ukazuje na sav besmisao i apsurd rata. Što na podu spavaš ujedno je i naturalističan i uzvišen – priča je to, kako na blurbu piše Miljenko Jergović, u kojoj ništa nije prešućeno i koja je morala biti ispričana; isto tako, pjesnik romanopisac njome nuka na kolektivno suočavanje i, posljedično, ozdravljenje.

*Tekst je napisan za Bookstanovu radionicu kritike s temom: Kritika i istina: šta, kako i kome čitamo?.