Đelem, đelem

Eduardo Halfon slušao je kad je Julio Cortázar govorio – kratka priča mora nokautirati dok roman dobiva na bodove. Poljski boksač često uzima daha, a i čitatelju to dopušta. Zna on da je dug put od Gvatemale preko Sjeverne Karoline i Srbije do Portugala, kamo nanosi glavnog junaka, profesora književnosti Eduarda Halfona.

Prvo hrvatsko izdanje Halfona u nakladi Frakture i prijevodu Ane Stanić stiže nedugo nakon prvog engleskog izdanja, ujedno autorovog debija na stranom tržištu. Riječ je o zanimljivoj činjenici, pogotovo ako se uzme u obzir dvojezičnost koju je pisac razvio selidbom iz Gvatemale u SAD s deset godina: "Jednom nogom u materinjem španjolskom, drugom u maćehinskom engleskom jeziku. Ne vrludam između njih, nego sam u njima, ili su oni istovremeno u meni, i sve što napišem proizvod je oba jezika."

Ako se Halfon, nakon godina rada kao inženjer, spotaknuo o knjige, književna scena ga je spretnije dočekala - godine 2007. Hay Festival u kolumbijskoj Bogoti uvrstio ga je među najbolje mlade latinoameričke pisce, a 2015. primio je prestižnu francusku književnu nagradu Roger Caillois.

Poljski boksač se zbog dopisničkog karaktera – svako poglavlje predstavlja jednu razglednicu – može čitati i kao zbirka kratkih priča. Štoviše, Halfon priznaje naklonost tradiciji američke kratke proze, osobito Hemingwayu, Carveru i Cheeveru. Postojana pripovjedna linija i konceptualna promišljenost Boksača pak definiraju roman. U drugom od sveukupno osam poglavlja već stoji epifonema djela – "Dogodi mi se tako da ponekad, na trenutak, zaboravim tko sam." (str. 39) Ideja potrage – za porijeklom, ljudima i idealima – temeljna je ideja romana koja uvijek biva iznevjerena.

U poglavlju Daleko narator kreće u potragu za talentiranim studentom Juanom Kalelom; u poglavlju Poljski boksač za rješenjem tetovaže na djedovoj podlaktici; u Razglednicama, Duhovima i Pirueti za srpskim pijanistom Milanom Rakićem, a u preostalima (Twainiranje, Epistrofa i Izlaganje u Póvoi) za, najjednostavnije rečeno, istinom onkraj jezika. Svaka od potraga unaprijed je izgubljena, svedena na svoju pisanu fabrikaciju. Primjerice, Milan Rakić od ingenioznog pijanista postaje duh koji komunicira putem razglednica, živi na lungo dromu, ciganskom dugom putu, a prijateljima po putu ostavlja patrin, lišće (str. 89). Poljski boksač koji je Halfonovom djedu navodno spasio život u Auschwitzu, pokazuje se opsjenom nakon što narator u novinama pročita kako su djeda zapravo spasile stolarske vještine (str. 171). 

Nemogućnost otkrića istine manifestira se i na leksičkom planu – Halfon je fasciniran imenima gvatemalskih gradova (Chichicastenango, Quetzaltenango, Momostenango, Huehuetenango) iako ne zna što znače, a raspravlja se i o etimologiji riječi epifanija i epistrofa. Sheila Glaser dobro primjećuje da, iako Halfon studentima tumači kako treba naučiti čitati ono što se skriva iza riječi (str. 11), on to ne uspijeva – vjerojatno zato što riječi svojom transformativnom snagom nadilaze odnosno postaju ono što je iza njih, postaju stvarnost.

"Književnost je samo jedan dobar trik, nekog čarobnjaka ili vještice, zbog kojeg nam se čini da je stvarnost cjelovita, zbog kojeg živimo u iluziji da postoji samo jedna stvarnost. Ili možda književnost treba uništiti jednu stvarnost da bi stvorila drugu..." (str. 171)

Roman se na drugi pogled otkriva kao enciklopedija glazbe, ali i romske kulture. Halfon jazzu putem referenci na Theloniousa Monka, Milesa Davisa i Johna Coltranea podiže katedralu, a romsku glazbu postavlja kao ideal izgubljen u transcendentnom Beogradu, sličnom onome prikazanom u filmu Gorana Paskaljevića, Bure baruta (1998). U Razglednicama se preko genealogije i mitova ispisuje posveta romskoj kulturi – posebno su zanimljive pripovijesti o romskom otkriću glazbe i pripovijest o Papuši, djevojci-simbolu romske fatalnosti.

"Nije li to nevjerojatno, Eduardito, da se Ciganima na kraju uvijek ostvare proročanstva iz nadimaka, kao da je to neka božja providnost ili božje poslanje?" (str. 92)

Ako Poljski boksač dobiva na bodove, to je zato što on putuje, a putovanje s vremenom pojačava intenzitet. Kraj romana u tom pogledu nudi uzbudljivo, gotovo pa sinestetičko iskustvo Beograda, ali zbog nedorečenosti radnje ostavlja mogućnost za još pokoju stanicu. S obzirom na Halfonovu izjavu kako čitav život piše jednu knjigu, ostaje za vidjeti koje su joj sljedeće koordinate i hoće li soundtrack biti jednako zavodljiv.