'Divno nam je s nama': Ne baš divno

Pisac, prevoditelj i poznati anglofil Borivoj Radaković, jedan od osnivača Festivala alternativne književnosti (FAK) koji je u okviru ovog medijskog fenomena početkom nultih popularizirao javna čitanja i druženja diljem Hrvatske i šire, napisao je kratki roman Divno nam je s nama. Od svog prvijenca Sjaj epohe, romana koji u nas uživa pa gotovo kultni status, prati ga renome odvažnog pisca kojeg zanimaju autsajderi, oni slabiji i oni o kojima se ne govori dovoljno u mainstreamu. Uz to, prepoznatljiv je i po škakljanju skrivenih boljki društva u kojemu nerijetko navlačimo zavjese na prozore osobnih, potisnutih želja i nagona.

Nakon svojevrsnog zasićenja autofikcijskom prozom i ispovjednim načinom pisanja, u prvi mah učinilo mi se osvježavajućim posegnuti za knjigom koja najavljuje interes za tuđe iskustvo i književno nastanjivanje drugih svjetova. U ovom slučaju, fokus je na istospolnoj vezi, afirmaciji ženskog iskustva i oslobađanju od društvenih okvira, što nam je itekako potrebno. Međutim, teme ovog romana svojom ambicijom nadmašuju izvedbu, baš kao što smo to mogli vidjeti na primjeru romana Dok prelaziš rijeku Zorana Ferića. Nije problem pisati o svakoj temi, dapače, pravi je izazov za pisca susresti se s temom koja mu raspiruje maštu. No problem nastaje kada se tropi ne čine neobičnima, zaigranima, začuđujućima, ne uključuje se čitateljska znatiželja i imaginacija, u konačnici, ne osigurava onaj prijeko potrebni čitateljski užitak.

U romanu Divno nam je s nama glavni ženski lik Vanja nastoji se odlijepiti od svog starog života i provesti osobnu revoluciju koja počinje manifestnim istraživanjem vlastitog identiteta, s fokusom na seksualnost (koja, naravno, odmah u početku podrazumijeva i kupnju donjeg rublja). Srpkinja banijskih korijena, može se reći i osviještena jer koristi platnene vrećice, ateistica i pacifistica kojoj se gadi rat u Ukrajini. Iza sebe ostavlja desetogodišnju vezu s Darkom (Dac) jer joj je bilo užasno dosadno, pritom ga je nekoliko puta i prevarila (nije joj žao), dok je svoje vrijeme radije provodio u sobi igrajući igrice (također se ne može isključiti da nije gledao porniće). Vanja mijenja i svoj prostor, odlučuje prodati stan i na taj se način riješiti prašine, u doslovnom i metaforičkom smislu.

Potentno interpretacijsko polje otvara se upravo u premrežavanju pitanja jezika i identiteta. Vanji nije dovoljan jedan jezik, ona u svoj govor upliće anglizme i rusizme, uz druge strane riječi, koristi i ćirilicu, što se uvezuje u ideju o njezinoj svespolnosti, ona je “svespolka”, u pokušaju da osvoji i zahvati što je više prostora slobode moguće, pa tako i u jeziku. Na koncertu Public Image Ltd. u zagrebačkoj Tvornici upoznaje Mirnu, kada počinje njihova ljubavna priča. Mirna je Hrvatica iz Vukovara koja radi u školskoj knjižnici i šepa, pri čemu je automatski društveno neprihvaćena i izolirana, u nedostatku vlastitog plemena. Dakle, pred nama su dva ženska lika, Mirna i Vanja, „fizički nepoželjna i društveno nemila“.

I sve bi to bilo sasvim u redu da prvenstveno Vanjina karakterizacija i govor nisu problematični. Pohvalno je da ona sama odlučuje pokrenuti lavinu promjena u svom životu, s obzirom na to da je pritisnuta društvenim očekivanjima, pritom je frustrirana i većina njezinih reakcija je nagla i pojačana. Baš u toj razvikanosti ona ostaje nedorečena, njezina emocionalna mreža nedovoljno razrađena, gonjena isključivo seksualnim porivom. Prilično me začudilo da je u pitanju 42-godišnja žena koja je rastresena i non-stop plače, količina uskličnika je pritom zaglušujuća, a također je problematično (uzmemo li u obzir dosad nesretne trope vezane uz ženske spolne organe, čak i predvidljivo?) da za sebe tvrdi kako želi ostati vječna djevojčica: „Imam male male usne, pa izgledam kao djevojčica. Uvijek ću biti takva! Lijepo kaže Kamov: Za vječan pubertet!“ (str. 20).

Erotska dimenzija preplavljuje tekst i ondje kada to nije potrebno i sasvim je jasno što je na stvari (primjerice, Mirna zove baš u trenutku kada se Vanja počne skidati da ide pod tuš, nije od viška dometnuti da se nazivaju Afroditama, posebice u snovitoj viziji u samom finalu romana). Ponavljanje seksualnih scena i inzistiranje na seksualnim aluzijama, ako se baš potrudimo, možemo čitati u svrhu Mirnina oslobađanja jer se srami svog fizičkog nedostatka. Međutim, one organski počinju iskakati iz narativa i ostaje dojam da postaju same sebi svrhom, a onaj tko drži knjigu u rukama sveden je na ulogu voajera koja s vremenom prestaje biti zanimljiva.

Vanja govori u iščašenom mladenačkom slengu punom anglizama i psovki, što je karakteristika Radakovićeva tona, i nije posebno sablažnjivo ako tu činjenicu također tumačimo kao svojevrsno buntovno odmicanje od pretpostavljenog jezika koji bi žena trebala koristiti. No prethodno nam poznati gibak i savitljiv jezik ovdje gubi na svom sjaju i upravo Vanjina ekstatična euforija s uskličnicima onemogućuje spretno probijanje između svih neologizama kao što su, primjerice, Mirnanaut i GuadaMirna.

Na koji način je Vanjina i Mirnina veza percipirana „izvana“ – upotrijebimo li paralelu sa Alisom u zemlji čudesa – s druge strane ogledala? U romanu se tematizira i nasilje koje uključuje maltretiranje, lošu komunikaciju i neprihvaćanje u obitelji, onda i fizički obračun u javnom prostoru, odnosno tuču u kafiću. Vanja, zanesena tom idejom revolucije i kreiranja vlastitog svijeta slobode, govori Mirni sljedeće: „Ne brinu se oni, oni tobom vladaju. A sigurno se prikazuju kao žrtve. Oslobodi ih se! Možeš bez njih, ne trebaju ti!“ (str. 74). Mirna se tek treba osloboditi od roditelja i brata, s obzirom na to da je stalno zovu na telefon i provjeravaju, a tragična je okolnost da ju je brat i zlostavljao u tinejdžerskim godinama. Također je zabrinjavajuće da Mirna nikada nije ostala vani preko noći, čime njezina odluka da se preseli kod Vanje zahtijeva određeni stupanj slobode. Ovo su pokazatelji kako se, nažalost, obitelj, potom i društvo, često odnosi prema onima koji po bilo kojoj osnovi odstupaju od tvrdog konvencionalnog standarda, ujedno i snažni motivi koji su tematski i kompozicijski opipljivi i važni za širi prostor od onoga koji zauzima roman.

Međutim, pisanje koje pretendira na slobodu mora istovremeno biti svjesno pojačane odgovornosti prema tekstu i čitateljima, pogotovo kad su u pitanju dosad nedovoljno reprezentirane i istražene teme u književnosti, jer jedino tada može biti efektno i produktivno (pritom upućujem na daljnje promišljanje o tekstu Mirte Maslać koja je strpljivo pisala o romanu Ivane Bodrožić Sinovi, kćeri, koji se i ovdje spominje, iako tek usputno). Unutarnja logika dva ženska lika, njihovi interesi, želje i potrebe, kao i dublji unutarnji konflikti, ostaju nam nedostupni. To otežava čitateljima povezivanje s likovima i razumijevanje njihovih izbora i ponašanja, djeluje nedovršeno i iskrivljeno, ne dajući mogućnost suočavanja s vlastitim predrasudama i promišljanjima. Možda je do generacijske optike, ali njihov mikrosvijet za ovu čitateljicu ostaje bez elektriciteta na kojemu se pokušava inzistirati. Umjesto brzog i ishitrenog nizanja događaja, bilo bi kudikamo izazovnije uroniti u razrađenije esejističke vinjete i opise likova kako bismo za njih navijali, simultano patili i suosjećali s njima. Bilo bi interesantno da su Vanja i Mirna imale više vremena za pronaći vlastiti jezik, uređeniji i kompleksniji, u konačnici, i zavodljiviji. 

Što se tiče strukture, knjiga je podijeljena u tri dijela: Overground for Identity, Vječni maturalac (s pjesmom Branka Maleša) i najkraći treći dio Tužaljka (s pjesmom Vladislava Petkovića Disa). Nakon niza peripetija, Vanja i Mirna maštaju o bijegu u London, što automatski povezujemo s poznatim Radakovićevim toposom, utemeljenom još u Sjaju epohe, uz Zagreb, gdje se odvija radnja ovog romana. Konfuzna situacija događa se pred kraj romana, upravo u njegovom trećem dijelu, a osim što je antiklimaktična, i pripovjedački je odjednom usporena.

Romanu nedostaje općenito čvršća unutarnja logika teksta s razrađenijim završetkom. Vanja je prenaglašena u svojoj euforiji, što zamagljuje čitanje i prilično brzo rezultira iritacijom. Njezin lik je neuvjerljiv, s vremena na vrijeme i potpuno nečitak. Prekoračivanje granica identiteta i njegovo olabljivanje, pa i redefiniranje, može biti prilično uzbudljivo. Vanja kao lik bi trebala osnažiti da živimo život prema vlastitim pravilima, a ostaje na monolitnom opisu. Da bi ženski likovi bili uspjeli, to nema nikakve veze s moralom ili njihovom fizičkom, emocionalnom ili mentalnom snagom. Jače točke u romanu mogle su se postići za snažnijim i učestalijim korištenjem ironičnih komentara i opservacija, kao što je rad u državnoj službi (Vanja radi kao tajnica u Ministarstvu kulture). Šteta što ostaje nejasno i što se dogodilo s njezinim romanom o kojemu je u početku razmišljala, a koji je postupno ispario u razmjenjivanju ljubavnih pjesama s Mirnom.

Ono što se također dodatno moglo istražiti jest pitanje klase koje je povezano sa slobodom, što bi ujedno dalo i dozu realističnosti – zašto Vanja može pričati o tome da bi, zato jer se zaljubila, pristala na neplaćenih pet radnih dana? Je li to samo dio prolaznog ushita nakon čega slijedi uzemljenje ili je to notorna činjenica? Ako je ona tako snažno usidrena u svoju odluku za traženjem slobode, a klasno pitanje uvijek utječe i na (ne)mogućnost daljnjeg izbora, bilo bi zanimljivo čitati o suspregnutim pozadinskim mehanizmima koji bi omogućili neku dinamiku tijekom romana i “ometali” njezin, ovako ispada, hirovit poriv. 

Društveni tabui (jer što je u književnosti više tabu?) zahtijevaju i odlučnije književno razračunavanje. Imam dojam da bi subverzivno u ovom kontekstu značilo napisati dobar zaokruženi ženski lik. To bi bila prava pobuna protiv sistema.