'Dečko, cura, lipanj, srpanj': Odličan uvod u ljeto

Proljeće se još uvijek nije razmahalo, sve nešto bi-ne bi, a kad se razmaše planut će kao šibica, izgorjeti i preko noći se preobraziti u žarko, na trenutke i okrutno ljeto. Klima uređaji brujat će danonoćno, čak toliko da će nam se činiti kako je samo pitanje vremena kada će se grad odlijepiti od zemlje i vinuti u nebesa baš onako kao što se i Bukurešt vinuo u romanu Solenoid (Fraktura, prijevod Goran Čolakhodžić) Mircea Cărtărescua.

Dogodi li se tako, uopće nije pitanje gdje bi to Zagreb odletio – odletjet će na daleki sjever i smjestiti se negdje blizu norveškog grada Tromsøa ili možda ipak malo južnije, ali svakako sjevernije od Trondheima. Ljeta bi nam bila podnošljivija, a kada sredimo papire i službeno se registriramo kao grad-selica, s prvim jesenjim danima mogli bi se opet vratiti na svoju rodnu grudu. Na ove nesvrhovite maštarije potaknula nas je friško prevedena zbirka priča Dečko, cura, lipanj, srpanj našeg starog prijatelja Frode Gryttena.

Već iz naslova jasno je kako se radi o pripovijestima koje su povezane motivom ljeta, ljetnih ljubavi i zaljubljivanja. Vrlo relaksirajuće što Grytten i potvrđuje u uvodnoj fragmentarnoj priči Vječno ljeto u kojoj sve počinje dolaskom broda, a završava njegovim isplovljavanjem iz luke. Ono što je vječno u vezi s ljetom, kako je ovdje lijepo skicirano, jest njegova prolaznost. Od svih godišnjih doba ljeto je najbliže fikciji i sve što se dogodi u njegovom okrilju nekako baš i nema previše veze s našim stvarnim životima, onima koje vodimo u preostala tri godišnja doba. Tako smo sami uredili – ljeto je razdoblje u kojem se mičemo od obaveza, uobičajenih tjeskoba svakodnevice, osuđujemo se na relaksaciju, zabavu, cijelo vrijeme znajući negdje u sebi da će vrlo brzo sve to proći, prenut ćemo se iz tog sna i vratiti se u stvarnost.

U drugoj, meni vjerojatno i ponajboljoj priči Noćno kupanje, Grytten ipak ulazi u dublje vode – majka i njezina kći tinejdžerica rade u ljetnom kampu, djevojka razmišlja o samoubojstvu, prebire po raznim mogućnostima, no nema volje istražiti problematiku do kraja. S druge pak strane majka je odlučna u namjeri da je nauči plivati, jer i to je jedna od vještina koje valja svladati.

Debeli lik na plaži neobična je i vrlo kratka priča izrasla oko jedne, pomalo uznemirujuće rečenice ("… samo ne zaboravite da je sve uvijek savršeno prije nego što ode kvragu"), mišljenja koje može biti samo to – nečije mišljenje, a može biti i zloguko pretkazanje nekoga tko, za razliku od nas, zna kako stvari stoje.

Tu su i dva brata (Ići na zapad) koja se voze do Strandebarma, fjorda koji, među ostalim, krije sjećanje na jednu djevojku iz njihove mladosti, djevojku u koju je jedan bio zaljubljen, a drugi ju je preoteo. U Asbury Park, New Jersey, stariji par čija je zajednička priča počela 1981. na koncertu Brucea Springsteena u Drammenu, odlazi u Asbury Park, na tom mjestu davnih sedamdesetih počeo je Springsteenov glazbeni život i njegov uzlet do besmrtnosti. Žena je teško bolesna, za nju i supruga Asbury Park na neki način je i vraćanje u mladost i zatvaranje kruga.

Kroz Gryttenove priče provlači se glazba (Nick Cave, spomenuti Springsteen), ali i Jon Fosse, filmaši Xavier Dolan i Wong Kar-wai, slike Davida Hockneya – kreću se u pozadini nenametljivo se preplićući s njegovim likovima. Iskusan inženjer kratke priče, Grytten, ostavlja dojam ležernosti – kao da svakoj od pripovijesti prepušta da se same snađu, odmotaju, zauzmu prostor koji im je potreban i dotaknu sve ono što je važno, iako se možda uvijek i ne čini takvim. Kao autoru sa zavidnom kilometražom iza sebe, jasno mu je na kojoj stanici treba izaći iz pripovijesti kao i to da nije nužno voziti se do posljednje.

Umjesto jasnih razrješenja radije će ostaviti tek pokoji putokaz u travi pored puta, ostaviti stvar otvorenom, jer tu su i čitatelji sa svojim interpretacijama, uspomenama na neka svoja davna ljeta i bolja vremena koja možda i nisu stvarno bila bolja, ali su bili mladi i to je bilo bolje; Gryttenu su znane igre asocijacija, sve ono što nam se svima događa, dvojbe kroz koje prolazimo, načini na koje pokušavamo odgonetnuti misterij života i sve ostalo. Svaka dobra kratka priča neizostavno će pokrenuti nešto u nama, možda zebnju ili nostalgiju, nešto se svakako mora dogoditi u srazu čitatelja i dobre priče, makar njezin autor/autorica živjeli na drugom kraju svijeta i u posve drugom vremenu.

Također, netko je jednom dobro rekao kako kratka priča najčešće i ne želi reći sve, ona sugerira, zadrži dah i – nestane. Drugačije rečeno, dobar pisac kratkih priča uvijek zna gdje staviti točku. Naš norveški prijatelj i u ovoj zbrci demonstrira svoje znanje i evo nas, na korak-dva do ljeta, a Dečko, cura, lipanj, srpanj nude se kao odličan uvod.

Uvod u godišnje doba sličnije fikciji nego stvarnom životu.

F.B., 14. svibnja 2025., Zagreb