DBC Pierre je autor nekoliko romana. Prvijenac Vernon Bog Little (2001.) nagrađen je nagradama Man Booker i Whitbread, a pratili su ga romani Ludmila's Broken English (2006.) i Lights Out In Wonderland (2010.), pa 'slikovnica za odrasle' Petit Mal, horor novela Breakfast with the Borgias (2014.) i osobni vodič za pisanje Release the Bats (2016.)
Tijekom svojeg sudjelovanja na Festivalu europske kratke priče, DBC Pierre gostovao je u Booksi na tribini u sklopu programa Zagreb Reads Europe. S njim je razgovarao te razgovor uredio Tomislav Augustinčić.
***
Od početka su vaše knjige dobro prihvaćene u krugovima književne kritike i među čitateljima. Je li bilo loših kritika i prikaza vaših romana?
Knjigu Vernon Bog Little ili su mrzili ili su voljeli, što je bolje nego osrednja reakcija. Neki misle da je to nešto najgore što je ikad napisano. Washington Post me prezire. Ako bi Los Angeles Times obožavao knjigu, New York Times bi je mrzio. Baš New York Times je u istom broju i mrzio i obožavao knjigu, u dva odvojena prikaza. Ali drugima se zbilja sviđa.
Ne znam za kritike na drugim jezicima. Čujem od izdavača ako je neka kritika super, a neće vam reći ako je neka grozna, osim ako nije posebno grozna. Ali vjerujte mi da bi vas izludilo ako biste obraćali pažnju na to, osobito na dobre kritike. Ne treba pratiti što ljudi govore. Kada završiš knjigu, to bi trebao biti kraj, dok ne sretneš pojedinog čitatelja.
Treba imati na umu da kritičari čitaju knjigu u sklopu svojeg posla. Plaća ih se za to i imaju svoje ciljeve. Njihova kritika mora biti živa i živopisna, pa koriste iste alate kao i mi da učine svoj rad zanimljivim i uvjerljivim, koriste ih za tebe ili protiv tebe, pa to i nije uvijek opravdano čitanje.
Koji je onda vaš cilj kad pišete? Imate li neki cilj? Iz čitanja intervjua i prikaza romana, stječe se dojam da želite kritizirati suvremeno društvo.
Moj cilj je samo pisati, završiti posao. I to je već previše zahtjevno da bih imao neke druge ciljeve. Da ste nenadmašni genij, onda bi možda, pretpostavljam, imali više slojeva i ciljeva. Moja je jednostavno završiti jebenu stvar, jer traje predugo.
Kritika je nešto iza čega stojim dok pišem, no to nije cilj, to su moja opažanja. Fasciniran sam načinima kako funkcioniramo, vjerojatno jer sam imao nevino odrastanje, u smislu da su moji roditelji i odrastanje bili financijski sigurni i dali su mi osjećaj da živimo u vrlo logičnom i odgovornom svijetu. Ljepota odrastanja bila je u tome što se to razotkrilo kao golema laž, ali ogromnih razmjera; to se sve otopilo, raspalo. Neko sam se vrijeme trudio održati laž i praviti se da su stvari odgovorne, da ovdje postoji siguran par ruku za nas. To je sranje, a na kraju se možete samo smijati. Mislim da me to navelo da pišem, taj osjećaj poraženosti pri otkrivanju istine, ili one pojedine istine. To je jedini razlog zašto pišem, inače ne bih imao što za reći.
Kako onda počinjete pisati? Krećete li od te kritike, od namjere da nešto satirizirate ili komedijski izokrenete? S namjerom da pišete 'trilogiju komedija', kako ste opisali svoje romane? Ili krećete od lika, radnje, zapleta?
Ne počinjem pisati s kritikom na umu, ali knjiga brzo ode u tom smjeru. Nije to kritika koliko moja opažanja. Obično počnem knjigu jer imam ideju za lik i što bi mu se moglo dogoditi; počnem s pričom, ali stvarni svijet vreba i ušulja se unutra. Doslovce, da započnem ljupku knjigu o leptirima, koji su samo leptiri, ili o putovanju vlakom, na kojem ima sendviča – a volio bih to – kunem se, u roku od tri stranice u tom vlaku bi sjedili socijalist, kapitalist i psihopat.
Vernon Bog Little je ustvari priča o odrastanju, o avanturi odrastanja, o adolescenciji, kada su vam sve emocija stvarno snažne: ništa nije osrednje, ili nešto obožavaš i super je ili mrziš i grozno je. To sam htio imati u knjizi – tu situaciju kada se u školi ne dogodi tek problem, nego masakr, a drugi nisu samo loši nego su zli, sve je protiv tebe.
Htio sam imati taj osjećaj, a sve je otišlo u smjeru tobože kritike. Oko toga sam čak raspravljao sam sa sobom, je li ta kritika iskrena ili da to isključim iz romana. Činilo mi se da sam tu stvarnost morao pustiti u knjigu. I to je možda razlog zašto pišem.
Knjige su komedije jer ih stvaram od argumenata sa ceste, i zato nisam siguran da li uopće odražavaju moju iskrenu kritiku. Mislim da je stvarni predmet kritike u mojim knjigama – pojednostavljivanje. Fasciniraju me rasprave na ulici. Da sada odemo u pub, pravi starinski pub, i da ondje počnemo pričati o modernim problemima, da spomenemo npr. temu transseksualnosti, svi bi imali vrlo određene stavove, ali s vrlo pojednostavljene pozicije. Ti stavovi, to pojednostavljivanje me fascinira. Njihov konflikt je ono što me vodi, želim uvesti lik s takvim stavom u priču i vidjeti sukob stavova.
Jednom ste rekli da književnost ima sposobnost predstaviti istinu i utjecati na stavove ljudi, nasuprot drugim medijima. Vjerujete li tako čvrsto u književnost i njezine sposobnosti?
Na nekoj filozofskoj razini smatram da bi književnost mogla utjecati na stavove, ne znam utječe li.
Ono što sam tada htio reći je malo drugačije. Za razliku od filma ili medija, koji se previše oslanjaju na novce i politiku, pa čak i nekih drugih umjetnosti (premda one nisu toliko narativne) – književnost je posljednji prostor gdje možemo stvarno izreći ono što mislimo da je istina, ono što stvarno mislimo, gdje možemo pisati o tabuima. I gdje možemo psovati. I mislim da bismo trebali. Trebali bismo pisati o nekim stvarima; uzrujam se kada su neke teme uklonjene iz rasprave, a to se danas često događa.
Još uvijek ne palimo knjige, ali nismo daleko od toga. Zabrinjava me što ima previše tabua, a njihov broj sve brže raste. Možete osjetiti miris paljenja lomača za vještice u zraku. A treba nam forum gdje možemo razgovarati – i književnost je mjesto gdje to možemo, recimo, još uvijek činiti.
Vaša recentna knjiga Release the Bats je neuobičajen priručnik za pisanje – ima vrlo malo uputa o pisanju, a više rasprava o bivanju piscem. U njoj je, čini mi se, najsnažniji dio poglavlje o autorskoj 'dozvoli' (licence). Kako ste počeli pisati ovu knjigu i što je autorska dozvola?
Knjiga je za ljude koji su, poput mene, stigli niotkud, a imaju nešto za reći i žele to napisati. Svijet je pun netom diplomiranih studenata, golemih talenata i vrsnih zanatlija, i ne možemo se natjecati s njima, barem ja ne mogu. Počeo sam pisati knjigu – no to je zapravo glupa ideja, osobito ako želite napraviti posao od toga. To je glupo raditi, a ipak vas to ne treba voditi – ako želite pisati, pišete.
Autorska dozvola je dozvola da to naprosto radiš. Navedeno poglavlje se temelji na tome da je u mom slučaju (a pretpostavljam da smo se mnogi ili bar neki našli u toj situaciji) najveći problem bio da sam si psihološki stvarao zadršku, nisam osjećao da sam (p)ovlašten pisati, ne samo jer se činilo da je svijet pun odličnih pisaca s kojima se nisam mogao natjecati, već i jer je ta zadrška bila dio moje osobne psihologije, stav da sam programiran da ne uspijem. A to se dogodi kada krenete pisati, porazite se. Stoga je najveći dio posla bio pronalaženje dozvole, slobode da kažem 'jebeš ga', da zbacim demone s leđa, da me prestane biti briga.
