Peter Terrin,
Čuvar (Fraktura, Zagreb, 2013.; S nizozemskog prevela
Romana Perečinec.)
Flamanski pisac Peter Terrin (1968.) hrvatskim se čitateljima predstavlja romanom Čuvar objavljenim 2009. i dosad već prevedenim na srpski, slovenski, mađarski, engleski, hebrejski, talijanski, francuski i još neke jezike.
Za Čuvara je Terrin 2010. osvojio nagradu Europske unije za književnost. Uz njega, istu nagradu te godine dobilo je još 10 autora. Naime, svake godine, počevši od 2009., EU dodjeljuje 11-12 nagrada, a s ovih prostora dosada su nagrađeni: Mila Pavićević (Hrvatska, 2009.), Nataša Kramberger (Slovenija, 2010.), Goce Smilevski (Makedonija, 2010.), Andrej Nikolaidis (Crna Gora, 2011.), Jelena Lengold (Srbija, 2011.), Lada Žigo (Hrvatska, 2012.), Faruk Šehić (BiH, 2013.), Lidija Dimkovska (Makedonija, 2013.) i Gabriela Babnik (Slovenija, 2013.)
Ako netko još nije pročitao
Djevojčicu od leda i druge bajke Mile Pavićević ili
Rulet Lade Žigo (a takvih je zasigurno tek šačica) – krajnje je vrijeme da to učini.
Pozabavimo se sad Čuvarem kojem, evo, oduzesmo par redaka. Michel i Harry profesionalni su čuvari. Smješteni su u podrumu luksuzne zgrade gdje žive i rade u nimalo luksuznim uvjetima, jer kakva god raskoš bila iznad njega – podrum je uvijek podrum. Kmica, vlaga, uzak, tjeskoban prostor s garažama i šupama, prostor u kojemu prosječan čovjek naprosto ne želi boraviti. Njih dvojica, međutim, ne spadaju u taj prosjek. Oni su profesionalci, biti čuvar nije samo dio njihovog života, posao poslije kojega će otići ženi i djeci ili barem u prazan, momački stan gdje će raspolagati slobodnim vremenom onako kako oni žele. Nema slobodnog vremena. Podrum je njihov jedini svijet. Organizacija ih je poslala onamo i dokle god nema drugačije naredbe – Michel i Harry će biti tamo.
Nije lako. Dani, tjedni, mjeseci prolaze pretvarajući se u godine, stanari, svi osim jednoga, napuštaju zgradu, a njih dvojica i dalje su dolje, u podrumu. Michel, pripovjedač, prisjeća se osoblja i stanara, ljudi koje su znali viđati barem na nekoliko trenutaka, u prolazu, a sad već dugo nema nikoga. Toliko dugo da je i pojava najobičnije muhe prvorazredan događaj. Eto muhe, ne možeš ne razmišljati o njoj u samotnim satima. Kako bi bilo da je ustrijele? Ta muha mogla bi nekamo položiti jajašca, pa ćemo tu imati cijelu koloniju muha.
Zalihe hrane i vode stizale su u pravilnim vremenskim razmacima. Poslije se i to prorijedilo. Dolazak dostavljača također je krajnje uzbudljiv i napet. Čuvari su maksimalno nabrijani, na sam zvuk kamiona koji se približava, njihovi živci su našpanani. Prvi sumnjiv pokret i otvorit će paljbu, ako jedan zapuca, odmah će i drugi, bez razmišljanja. Stoga je dostavljaču bolje da ih ne stavlja na kušnju.
Gdje su otišli stanari? Što se, za ime Boga, događa vani? Nuklearni rat? Nekakva prirodna ili neprirodna katastrofa? Posrijedi je, posve sigurno, velika ugroza pred kojom su imućni stanari zbrisali na sigurno. Ostao je još taj jedan. On je smisao njihovog života i dokle god je on negdje gore, i oni će biti na svom mjestu. Nema uzmicanja. Harry ima teoriju: sve što se događa – događa se s valjanim razlogom. Organizacija na ovaj način testira njihovu izdržljivost, predanost poslu, odanost. Kad prođe vrijeme kušnje, njih dvojicu promaknut će u Elitu.
Michel i Harry odlučni su u nakani da izdrže sve nedaće. Na kraju će se isplatiti. Ući u Elitu, to je ta velika nagrada na kraju etape. Umjesto toga, jednog dana, Organizacija im šalje još jednog čuvara! I što sad? Tko je on? Kakve su mu namjere? Pa njima ne treba još jedan čuvar. Sumnja li to Organizacija u njih, pa im, evo, šalje pojačanje? Novi čuvar nije pričljiv svat. Od njega ne mogu izvući ni jednu vrijednu informaciju. Ni on ne zna što se događa vani. Ili možda zna, ali ne želi reći?
Iz poglavlja u poglavlje, a ima tih poglavlja 185 na 222 stranice, Terrin majstorski i s vrlo malo sredstava gradi veliku priču. Pumpajući atmosferu tjeskobe i straha do krajnjih granica, autor ne preskače ni jedan detalj u procesu i vrlo vješto uvlači čitatelja u svijet paranoje koji, u jednom trenutku shvatimo, neodoljivo podsjeća na ovaj naš, stvarni svijet. Vrijeme i mjesto radnje, kao i uvjeti koji vladaju u vanjskom svijetu, nakon samo nekoliko stranica postaju nevažni. Ne trebaju nam te informacije. Samo bi smetale, pa od njih ne bi vidjeli ono što je bitno. U krajnjem slučaju, a Terrin to vrlo dobro zna, iz svijesti svakog od nas izmigoljit će svi mogući, uglavnom strašni odgovori.
Uloga prosječnog čovjeka na početku 21. stoljeća u mnogočemu je slična ulozi koju imaju Michel i Harry u Čuvaru. Nešto se događa vani, ali mi ne znamo što točno, ne znamo ni kamo to vodi. Možemo samo pretpostavljati. I čekati.
Štivo Petera Terrina bit će slastan čitateljski zalogaj iskusnu štiocu. Ljubiteljima literature u kojoj se sve potanko objasni, podvuče i servira na pladnju, Čuvar bi, pak, mogao izazvati određene smetnje. U tom slučaju valja samo između redova iščitati, osluhnuti Terrinovu poruku: "Hey, don't kill the messenger."
