Čuješ li kavalov jek?

Srđan Sekulić, Kavalov jek, Buybook, 2019.

Argadini. Veoma rijetka i stara grčka riječ koja se koristi po selima u regiji Sjevernog Epira i ima dvojako značenje: "veoma kasno" i "duboko u noći". Riječ je o naslovu prvog teksta koji otvara novu zbirku Kavalov jek mladog srpskog i crnogorskog pjesnika Srđana Sekulića. Tako se čitanje pjesničke zbirke, ili je barem tako bilo za autoricu ovih redaka, u startu postavlja na dva načina: kao interesantan, pomalo začuđujuć i nepoznat materijal koji ujedno predstavlja i priličan interpretacijski izazov.

Sekulić piše poeziju i prozu te prevodi s makedonskog i bugarskog jezika. Djela su mu prevedena na albanski, makedonski, farsi, mađarski i engleski jezik. Na natječaju za nagradu "Mak Dizdar" osvojio je 2018. godine treće mjesto za knjigu Kamene gore Spartohorija. Koliko su navedene činjenice važne za autorovu praksu, zasad je sumirano upravo u Kavalovu jeku, zbirci u kojoj se prikazuje kompleksan tematsko-motivski, kao i jezični aspekt prostora bogate i slojevite kulturne povijesti. Osim lokaliteta diljem Balkana, mapiraju se toposi sve do Turske i dalje do arapskog svijeta, dok je svaki od njih autoru od manjeg ili većeg osobnog značaja, istovremeno prožet foklornim i mitološkim elementima.

Čini se kako je interpretativni ključ koji ujedno čini i konceptualni okvir zbirke pitanje oblikovanja identiteta, slojevitog, kompleksnog i nestabilnog u svojoj srži. S obzirom na to da autor progovara iz prognaničke pozicije, odnosno razmišlja o tome što za njega predstavlja utočište, ima li ga ili ne i gdje će ga naći, spomenuta ideja postaje poligonom za razvijanje tema poput postojanja i održivosti osobnog, nacionalnog, kolektivnog i vjerskog identiteta. U konačnici, i onog u književnosti.

Pjesma Kavalov jek može se na tom tragu razmatrati reprezentativnom u cjelini zbirke. Osim što na motiv kavala, veoma stare narodne flaute s područja Balkana, upućuje njegov prikaz na koricama knjige, u njoj se spominje albanski pisac srpskog podrijetla Miloš Nikola Miđeni (1911.-1938.) koji je pisao na srpskom, ruskom i albanskom jeziku. Na taj način uzemljuje se autorov fokus na tradiciju, dok se istovremeno ostvaruje komunikacija s umjetničkim prethodnicima koji se mogu promatrati kao duhovni uzori. Isto tako, početak pjesme je izuzetno zanimljiv jer "Mara, Hasan / i Kukum / oslobođeni su / iz mentalne bolnice" (str. 21.), što je aluzija na radnju filma Kukumi redatelja Ise Quosje (2005.) koji slovi za prvi kosovski film. Navedena referenca stoga omogućuje posezanje za indirektnom kritikom stanja u kosovskom društvu koje se nakon rata sa Srbijom suočava s novim setom problema, kao što su nacionalizam, ograničenje sloboda i daljnje napetosti u složenim političkim odnosima.

Osim Miloša Nikole Miđenija, drugdje se spominju i drugi veliki književnici ovih naših prostora, poput Branislava Petrovića, Skendera Kulenovića i Mirka Kovača, a osim njima, pjesme su nerijetko posvećene i umjetnicima koji su ujedno autorovi prijatelji. Na nekim drugim mjestima uspostavljena komunikacija se dopunjuje nostalgičnim prisjećanjem na djetinjstvo i roditelje, ponajviše baku i djeda: "Gora il' njiva? / Pa tako slušam, / slušam ja kišu a vjetar njišu, / pa me đed zove!" (str. 38.)

Problematika kulturnog identiteta naznačena je u tematizaciji arhitektonskog naslijeđa, odnosno prikazu jedne od najstarijih džamija u sjevernoj Makedoniji Kodža Mehmed Beg džamiji koja je u suvremenosti prepuštena propadanju. Posebnosti prostora vidljive su i u primjerima poput tradicionalnih grčkih pjesama Markosa Vamvakarisa koje se inače često uspoređuju s američkim bluesom ili portugalskim fadom. Balkan se nastoji prikazati u svojoj raskoši i raznolikosti tradicija i utjecaja, pri čemu autorova poetika ne klizi u patetiku, već odaje dojam dubokog poštivanja različitosti. Tako, primjerice, istovremeno supostoje autoriteti različitih vjerskih zaleđa poput derviša, hodže i mitrofana.

Ideja svojevrsne rascijepljenosti prenosi se i na autorovo razmišljanje o književnosti, odnosno o mediju kojim se bavi. Primijećuje se sklonost prema narativnosti u pjesmama, vjerojatno zbog autorova iskustva u pisanju i poezije i proze. Većina njih djeluje kao mala priča, sličica gotovo anegdotalnog karaktera, jednostavnog i sažetog izraza. Relativno su kratke i nižu se u malenim segmentima slobodnog stiha, što rezultira bržim i isprekidanim ritmom čitanja.

Brojna su ponavljanja riječi i igra slogovima ("Zenici-uzbrdici-izmaglici" (str. 62); "Muziku, boje / Emocije tvoje / Moje!" (str.41)), pa i  jezikom koji je prožet turcizmima, grecizmima te ostalim riječima stranog podrijetla koje, recimo u ovom slučaju, stoje kao istoznačnice: "Nora, leptir / fitur" (str. 66) u prijevodu sa cincarskog/armanskog jezika. I autor priznaje: "U meni se vodi večna / borba. / Borba između Halake i Hagade. / Između Zakona i Legende. / Proze i poezije." (str. 58.)

Ono što ostaje kao žal nakon čitanja je nedovoljno iskorištena prilika za eksperimentiranjem s jezikom koji je mogao biti eksplozivniji, dinamičniji i začudniji. Već navedeni primjeri pokazuju kako se autor zadržava u dobro poznatom i sigurnom okrilju značenja i logike jezika. Umjesto da upotrijebi jezik kao materijal i pokuša ga sabiti, saviti, poigrati se smjelijim zvukovnim i grafičkim rješenjima, ona ostaju predvidljiva i u ovim i sličnim primjerima: "Obrve sede i mrke bore / izrazi lica koji mi zbore" (str. 38); "A ja pokunjen / koračam sporo, / i svaki mi korak / zbori baš ovo!" (str. 43); "Grob mu je u Zenici, / tmurno turbe na uzbrdici / u izmaglici / nosi ime prorokovo / pisao je britko slovo, / rahmetli Muhamed" (str. 62). Netom spomenuta začudnost tako ostaje u domeni odabira teme i motiva.

U vezi s tim, što se tiče uredničkog dijela i fusnoti u kojima je objašnjeno značenje pojedinih riječi, ona su dosta često tek tu i tamo ubačena. Time je otežano razumijevanje teksta s obzirom na to da prilična količina vokabulara, za čitatelja koji nije posve upoznat s takvom vrstom materijala, ostaje nedostupnom (riječi poput: ahiret, kadiš, sabur, nijet, iguman i slične).

Kao što je istaknuto, osnovni princip u čitanju je misao o identitetu koja je dosljedno provedena. Pitanje o osmišljavanju, oblikovanju i određivanju identiteta, u razlici s drugima, rezultira određenom univerzalnošću koja je čvrsto usidrena u lokalni kontekst. Jedan od najjačih aduta zbirke zasigurno je strpljivo ispletena mreža povijesnih i tradicionalnih motiva koji oslikavaju specifičnu atmosferu balkanskog, ali i šireg prostora, kao i ideja rascijepljenosti koja se proteže od one misaone do jezične razine. Međutim, u jeziku bi trebalo više riskirati, prerezati ga i napeti, preispitati ga i posumnjati u njega, što tek naknadno može osigurati inovativnost i začudnost izraza. Vrijedi dodati kako o svojevrsnoj autorskoj samosvijesti svjedoči izostanak predgovora u knjizi.

Zbirka Kavalov jek ostaje jednim dobrim ostvarenjem, s punim potencijalom za sazrijevanje autorova izraza, što je samo po sebi vrijedno daljnje pozornosti.

Tekst je nastao u sklopu 4. Bookstanove radionice posvećene književnoj kolumni i kritici.

Foto: Radoslavpaskalev; Wikimedia Commons