Čekajući pucanj

Stepenice za Stojanku K. Andrijane Kos Lajtman svoj naslov duguju pjesmi Darka Cvijetića Volandova obljetnica (iz njegove zbirke Konopci s otiskom vrata), koja je prigodno postavljena kao citat-uvod u zbirku. Ona vrlo jasno izražava dvije ključne preokupacije u Stepenicama: smrt i intertekstualnost.

Naime, ne samo što je četvrta zbirka Andrijane Kos Lajtman naslovljena po djevojčici iz Cvijetićeve pjesme, već je Cvijetićeva pjesma intertekstualna. U Bulgakovljevom Majstoru i Margariti direktoru književnog društva Berliozu profesor Voland (tj. vrag) proriče njegovu smrt (pri čemu ulje ima ključnu ulogu), rekavši između ostalog da nije stvar u tome što je čovjek smrtan nego što je ponekad neočekivano smrtan. U Volandovoj obljetnici, šestogodišnja Stojanka K. umire nesretnom okolnosti kada je dekapitira lift. Devetnaest godina kasnije krvava mrlja je još uvijek na međukatnoj gredi, a repat muški lik s bočicom ulja u ruci se smiješi na krovu lifta dok se u njemu dvije djevojke šminkaju prije izlaska u grad. Volandova obljetnica upućuje na neočekivanu smrt Stojanke K.: na slučajnost i banalnost stvarnog događaja nesretne smrti djevojčice u liftu stambene zgrade 1992. godine, uslijed rata, a koja se ipak čini kao niz specifičnih izorkestriranih slučajnosti nad kojima vreba "viša sila".

Odluka da Kos Lajtman uključi cijelu pjesmu kao uvodni citat može se činiti neobičnom, pa čak i kao ozbiljan urednički propust, iz dva razloga. Prvi, pa i najmanje bitan jest nekonvencionalnost – riječ je o cijeloj pjesmi, a ne uobičajenim fragmentima. Međutim, nužno je da je ona cjelovita kako bi se objasnilo tko je Stojanka K. u naslovu. Drugi, pred čitatelja se implicitno postavlja očekivanje ili ozbiljan zahtjev da svakoj pjesmi posveti jednaku interpretativnu pažnju. Cvijetićeva pjesma i s njom povezana intertekstualnost poput Čehovljeve su puške postavljene na početku zbirke. Kao čitatelj očekivao sam da će puška okinuti u svakoj pjesmi. Međutim, u pjesmama Andrijane Kos Lajtman ne okidaju puške; kako i sama piše: "Ali je istina i ono što kažu Jasmina / i Albert, / da se može pucati / i ne pucati" (Camera obscura).

Okupljene u tri cjeline (Onaj koji je govorio ćuku, Noli me tangere, Ruže Franje Ferdinanda), pjesme su mali dramski i kontemplativni komadi. Štoviše, ta kontemplacija prihvaća parafraze i uplive tekstova, odnosno parafraze su uvjeti osobnog promišljanja, čak i u trenutku kada pjesnički subjekt odstranjuje "za probu, / tuđe misli i prste / slova i slike / nježno, kao da vadiš grašak iz mahune" (Astrognozija, kao nakon sna).

Intertekstualnost – ili čitalački uvjetovano pisanje (I. Šunjić) – od prije je prisutna u stvaralaštvu književne teoretičarke, sveučilišne profesorice književnosti i književnice Andrijane Kos Lajtman. Prva od 42 pjesme (Džepna prašina) u zbirci započinje intertekstualnim momentom: "Riječi i simboli / džepni su svemir ljudskoga bića / piše Edgar Morin (…) Morin bi rekao / kozmomorfička metafora". Međutim, već ovdje može se zapaziti da je način na koji Kos Lajtman upotrebljava intertekstualnost značajno drugačiji od one u Cvijetićevoj pjesmi-citatu, a donekle sličan onoj u prethodnoj knjizi Teleidoskop (HDP, 2018.).

Naime, u ovoj zbirci riječ je o parafrazi drugog teksta, a ne upućivanju na ili posudbi motiva, likova ili fraza drugih tekstova. Umjesto da njima poentira pjesmu, Kos Lajtman parafraze koristi kao argumente ili motive u sveukupnoj naraciji pjesme, a izvlači ih iz književnih tekstova, akademskih tekstova (poput gore navedenog), ali i svakodnevnog govora sugovornika. Neovisno o "izvoru", parafraza je obilježena je gotovo akademskom logikom atribuiranja autora teksta (po principu "piše taj-i-taj", "tvrde ti-i-ti", "kaže ta-i-ta" itd.). Parafraze u pjesmama su bešavno uključene u pjesmu, pristajući u slikovno bogatstvo zanosnih i maštovitih metafora, no istovremeno titraju iznad teksta kao samostalni poetski fragmenti, posebice oni veće imaginacije i implikacija, najčešće pripisani djeci.

Umnogome, supostavljanje tekstova odaje dojam o polivalentnoj poetici Kos Lajtman: pjesma je istovremeno i proces promišljanja i gotov objekt, kolaž i autorsko djelo, međuzavisna s drugim tekstovima i samostalna u značenju. Zbirka stoga stvara dojam radikalne otvorenosti i afirmiranja inherentne poetičnosti različitih tekstova i inherentne poetičnosti koja proizlazi iz njihovog odnosa.

Ova dinamika ujedno podcrtava i temeljnu preokupaciju zbirke: inherentnu poetičnost smrtnosti koju raspisuje, raspiruje i analizira na granici fenomenologije i metafizike. Možda najjači argument njezinog pjesničkog istraživanja stihovi su pjesme Evolucija – "Ribe su ljudi nekada lakše lovili / kad su tek izmislili štap, objašnjava mi desetogodišnji dječak. / Sad one znaju da ih se lovi".

Poezija Kos Lajtman čvrsto je usidrena u očuđivanje svakodnevnog tjelesnog i iskustvenog, poetiziranje pojedinih događanja i motiva koji su značenjski premreženi sa drugim pojavnostima i čija pojavnost u pjesmi uvjetuje ispisivanje drugih značenjskih i asocijativnih razina. Moglo bi se govoriti o jednoj vrsti pronalaženja i nizanja analogija – "kozmomorfičkih metafora", koje spominje u prvoj pjesmi – premda bi to umanjilo transformativni učinak koje imaju na pjesnički subjekt, njezinu tjelesnost i odnose s predmetima i ljudima ("Pa ulaziš svake noći u krošnju / kao neotkrivenu raspuklinu svijeta. / Drvo koje smo mogli i ne vidjeti, tako bi napisao Mehmedinović", Volframova nit). Poveznice između motiva i motiva koji ih slijede čitatelju ne moraju biti uvijek jasne, a naracija u pjesmama u prvom dijelu zbirke nije strogo linearna, kao niti naracija cijele zbirke. Štoviše, pjesme gotovo daju naslutiti određenu nedovršenu igru i dinamiku čitljivog i ispisanog – "Događaji su tek neznatan dio naših života. / Ostalo je tetovaža ispod kapka / i zapjenjen zvuk na obzorju" (Anestezija).

Pjesme premrežuju pojedini motivi koji su tek donekle kodovi jer se njihova značenja preobražavaju kroz zbirku, usko vezana uz narativ pjesme u kojoj se pojavljuju. U pjesmi Evolucija pjesnikinja će zavidjeti ribama "… na krljušti / na skliskosti / većoj od vode". One će se potom pojavljivati kao motivi iz fiktivnog djetinjstva kao nešto neuhvatljivo ("Dok razmišljam / jesi li ikada bio dijete, / vidim male ribe / i veliki vodoskok", Dječak) ili kao bića koje ne moraju iskazivati bol ("Ribe ni plakati ne trebaju / voda im sama ulazi u oči", Cvrkut u praznoj krletci). U pjesmi "I kao u davna vremena, moći ćeš u moru spavati", motiv ribe ima svoj vrhunac u tijelu bake (koja je vidjela utapanje unuka) koje se u šoku "nijemo" trza poput nasukane ribe, što pjesnikinju navodi na promišljanje o čovjeku kao biću koje je degradirano iz višeg stanja ribe ("Ako zamislimo plavet ogledala / u kojem voda i nebo zamijene svoja mjesta, / palog anđela koji se sjeća neba / naslijedila bi riba pretvorena u čovjeka / koji se sjeća vode (…) Ribe na kopnu vide mutnu / kao mi pod vodom").

Osim motiva, transfomiraju se i razvijaju teze – "S obzirom na kemijski sastav / čovjek i svemir obrnuto su proporcionalni" (Leptir je sanjao) razvija se u "Ne znaš da je najveći dio ljudskog tijela / zvjezdana prašina & elementi što su u svemirskoj masi / prisutni tek u tragovima" (Čestice). Parafraza o kozmomorfičkim metaforama u prvoj pjesmi titra nad pojedinim metaforičkim scenama u pjesmama, poput "Kada luk prerežeš napola / i položiš bočno, / nalik je na dojku. / Mnogo sitnih žilica / i mnogo ranjivosti" (Camera obscura).

Premda u njima ne odustaje niti od intertekstulanosti niti intratekstualnosti zbirke, relevantno je poneke pjesme u drugoj i trećoj cjelini donekle odudaraju – postaju konkretnije time što su pripovjedno fokusiranije, poput pjesme Čestice o Lepoj Radić, Južni zidovi o sedmogodišnjoj djevojčici ostavljenoj ispred crkve, pjesme Lažni red ili pjesme Ruže Franje Ferdinanda o baki – a time vraćaju poeziju iz kontemplativnosti u tijelo i svakodnevno. U potonjoj analogije ne postaju mehanizam suočavanja i olakšavanja ili terapeutski, niti uljepšani prikaz traume ili utočište od boli (kako tvrdi blurb na poleđini), već argumentacija neočekivane životnosti – "Smrt je sinegdoha, mislim / i slušam kako se u sasušenim plućnim opnama / preslaguje nebo / sporije od pupanja najprkosnije ruže / u vrtu Franje Ferdinanda".

U svojem tekstu A Short Lecture on Death, pjesnikinja Mary Ruefle piše kako su pjesnici ljudi opsjednuti smrću, o kojoj nitko ništa ne zna. Pjesnici – poput Johna Ashberyja i/ili Billyja Collinsa – ništa nas ne mogu naučiti o smrti, piše Reufle, do trenutka kada umru, kada nas mogu naučiti svemu, jer kada pjesnici umru sve njihove pjesme o smrti postaju pjesme o životu. Pjesnici su mrtvi ljudi koji pričaju o bivanju živima. O bivanju živima pripovijeda tragična sudbina Stojanke K. u pjesmi Darka Cvijetića: o tome kako traume (rat) proizvode druge traume uvijek i svugdje, mada se one doimale slučajnima i banalnima ili izorkestriranima. Tako i u poeziji Kos Lajtman, no u kojoj autorica ne želi ponuditi nauk o životu niti poduku, koliko dio promišljanja o onome što je "ispod kapka / i zapjenjen zvuk na obzorju" (Anestezija), rastegnuti vrijeme da obuhvati transformativne momente koji se događaju nakon susreta s određenim događajima.

Za one koji žele pisati knjige, piše Mary Ruefle u jednoj drugoj short lecture pjesmi u prozi, nekrofilija je izabran ždrijeb. U aktualnom književnom polju postoji stanovita preokupacija smrću, bilo kao sveobuhvatni koncept zbirke, dominantna pojavnost koja povezuje pjesme ili motiv u pojedinim pjesmama, no češće kao nekroskopija/nekropsija ili nekromantija nego nekrofilija. Vrlo lako se uz pjesme Kos Lajtman sjetiti pjesama Monike Herceg (i prve i druge zbirke), Sanje Baković, Marije Dejanović, možda čak ponegdje i Mateje Jurčević, pa i Gorana Čolakhodžića ili čak Ivana Šamije.

No, zašto? Što nam ove smrti govore o našim životima i načinima kojima odlučujemo progovarati o njima. Zašto su bitne za naše živote? Mogu li nas, suprotno zaključcima Mary Ruefle, nešto naučiti i prije nego što autori koji ih pišu umru, a ako da, koja je njihova poduka ili o čemu nas sile razmišljati? Ili je cijela stvar paradoksalno nerazumljiva jer smo temeljno neskloni povjerovati baki iz pjesme koja citira smrt da "bu dobro"?