'Brod za Issu': Sve pomalo tone i ponavlja se

Brod za Issu najnoviji roman Roberta Perišića, objavljen je krajem 2022. godine i s tog stanovišta ova se kritika s malo zakašnjenja pridružuje njegovoj recepciji, međutim romani poput ovog mogu izdržati test i teret vremena bitno dužeg od godine dana, dapače, vrijeme je samo dodalo nove slojeve značenja i doprinijelo njegovoj aktualnosti. 

Roman prati odrastanje dječaka Kalije, roba od rođenja, odnosno roba rođenjem, koji prvo bježi iz kuće svoga gospodara Sabasa (i, kasnije će se saznati, oca), a zatim i s otoka Sirakuze. S mačkom Miu, koju spašava od Sabasova sina Pirgasa, te magarcem Mikrom u čijoj se štalici jedno vrijeme skrivao, ukrcava se na jedan od brodova koji prevozi ljude i životinje koji idu osnovati novu koloniju, apoikiju, na udaljenom otoku Visu, tj. Issi. Tamo ga čeka odrastanje, polis koji treba izgraditi, svijet koji tek u potpunosti treba upoznati i postati njegovim dijelom, te njegov kraj. Poglavlja u kojima se iznosi Kalijina priča alteriraju s poglavljima koja pripovijeda Vjetropir, koji nastupa kao komentator radnje romana.

Odmah na početku treba reći kako su povijesne reference i informacije rasute po tekstu, ali one prije svega služe kao svojevrsna semantičko-simbolička nadopuna i okvir za siže romana - okvir koji je tu baš kako bi se povremeno i pravovremeno probio, kada značenje epizode poprima univerzalne konotacije - te nisu tu kako bi fingirali povijesnu autentičnost ili precizno smjestili radnju u specifičan odsječak povijesti zbog njega samog, kako sugeriraju neka tumačenja romana. Povijesti ovdje ima otprilike koliko i u grčim mitovima.

Kao semantičko-strukturni predložak može se prepoznati Bildungsroman, tj. roman o odrastanju i formiranju osobnosti, iako s jednom specifičnom značenjskom inverzijom. Kao što je napomenuto, radnja romana prati odrastanje dječaka Kalije, njegovo upoznavanje sa svijetom i društvom, njihovim konvencijama i zakonitostima, na putu ka odrasloj dobi u kojoj će i on postati punopravni član društva. Ipak, taj posljednji dio u Kalijinom slučaju i slučaju ovog romana izostaje: susrećući se kroz više situacija i epizoda s neshvatljivim, neprirodnim društvenim neravnopravnostima, Kalija ih ne uspijeva pojmiti tako da im pronađe prihvatljivo objašnjenje i uklopi u svoj svjetonazor, uklapajući na taj način sebe u konvencionalnu društvenu matricu, već ih dekonstruira, kritizira i odbacuje (na 213. stranici Vjetropir Kaliju naziva bićem koje se događa, uronjenim u prirodu, takvom koje se opire hijerarhizirajućim konvencijama društva). Zbog svega toga u konačnici i sam biva odbačen od samoprozvanih predstavnika društva na najpogubniji mogući način. 

U okviru općenitije strukture Bildungsromana, pojedine epizode oblikovane su i referiraju se na druge izvore, sokratske filozofske dijaloge te biblijske parabole (u tom kontekstu zanimljivo je kako se Kalija djelomično uspostavlja kao svetačka figura te je moguće povući paralele između njegova lika i svetog Franje). Ključne teme i motivi kao da se postepeno najavljuju, obrađuju se parcijalno i posredno, u obliku sinegdohalnih parabola, mikro događaja u kojem se zrcale općeniti, svevremeni odnosi, a koja svoju konačnu kulminaciju i eksplikaciju dobiva u vidu svojevrsnog filozofskog, sokratskog dijaloga između dvaju likova (uglavnom Kalije te nekoga od bliskih mu, starijih likova, primjerice Ariona ili Teogena), a u konačnici se ostvaruju i na razini konkretne radnje, često kao neki veći, društveni događaj u kojem se navedeni odnosi manifestiraju „u praksi“. Primjerice, Arionova razmišljanja o živom i neživom, duhu i tijelu te o arbitrarnosti tih razlika, kao i praktičnoj potrebi odricanja duha stvarima koje nam trebaju i koje želimo podčiniti, o strahu i nadmoći u odnosu na okolinu, kulminiraju u Vjetropirovu poglavlju na samom kraju romana, o tome zašto je prevladala Aristotelova metafizika: o duhu izgnanom iz prirode kako bi se ona mogla pokoriti, te o praznini koja je iza toga ostala, a koju se bezuspješno nastoji prikriti kulturom.

Iako su u tim razmatranjima prisutni i odjeci suvremenih ili nešto suvremenijih humanističkih ideja i koncepata, primjerice De Sausserove koncepcije jezika, Benjaminove maksime o odnosu kulture i barbarstva, uvida o povijesti i društvenom značenju duga iz perspektive antropologa poput Davida Graebera, na jezičkoj razini one su iznesene vrlo jednostavno, kroz analogije, usporedbe ili metafore, a to je karakteristika koja je svojstvena za oba pripovjedača, heterodijegetičnog pripovjedača Kalijine priče te homodijegetskog Vjetropira, kao i za govor ili razmišljanja likova. Leksik je u romanu jednostavan, razgovoran, a u svojoj naivnosti itekako konotativan; to je jezik osjećaja koji nije uvijek znanstveno precizan, ali pogađa i prenosi suštinu stvari. Djeluje na razini asocijacija i aluzija, intuitivno, te na taj način oprimjeruje učinak jezika književnosti, koji transcendira binarne opozicije razuma i osjećaja, dok je istovremeno i svjestan stilski odabir koji upućuje na prije spomenuta intertekstna izvorišta. Istovremeno, taj naoko naivan jezik upravo u koliziji s društvenim malignostima i anomalijama služi tome da ostvari učinak ogoljavanja cara, te ih prikaže i prokaže kao neutemeljene i nepravedne.

Već je spomenuta razlika između dva pripovjedača, pri čemu je Vjetropir unutardijegetski pripovjedač, odnosno povremeno funkcionira i kao lik u djelu (primjerice, kada spašava brod s naseljenicima koji je zahvatila oluja). Međutim, u tom je kontekstu zanimljiva i funkcija koju Vjetropir ima u tekstu, a koja se može usporediti s onom kora u antičkoj grčkoj drami. Vjetropir kao invarijanta kora zadržava ulogu komentatora zbivanja s pozicije općeg, normiranog znanja – samo što za razliku od konteksta drame, gdje je normirano ponašanje ono koje proizvode društvene konvencije polisa, mudrost zajednice, ovdje se kao normirano znanje postavlja ono „prirodno“ i „empirijsko“, što je Vjetropir tisućama godina promatrao i pamtio vrtložeći se diljem svijeta (Vjetropir pritom opisuje i vlastiti postanak i razvoj, nagađa kako je formirao osjećaje i ovladao jezikom, što donekle zrcali pripovijest o Kalijinu odrastanju).

U prethodnom paragrafu dotaknuli smo se napetosti koja je na semantičkoj razini prisutna unutar binarnog para priroda-civilizacija, na osnovi koje se uspostavlja značenjski horizont romana, u kojem se ona i njezine izvedenice, inherentne zapadnom kulturnom krugu koji počiva na Aristotelovoj metafizici, nastoje tematizirati i dekonstruirati. Za razliku od povijesti zapadne misli, u kontekstu ovog romana prirodi su inicijalno i načelno pridane pozitivne konotacije, dok civilizacija dominantno nosi one negativne. Elementi ovog binarnog para i njegovih izvedenica inicijalno su postavljeni antitetički, ali u toku romana konvergiraju jedni prema drugima, relativizirajući svoj međusobni odnos te vrijednosne registre pridane svakom od njih. 

Osim ovog binarnog para, još jedna dihotomija definira značenjski horizont djela, međutim za razliku od prethodno navedene, ova je dihotomija fiksna i nije podložna značenjskoj relativizaciji, a radi se o opreci Majka-Lovac (Gospodar) kojom se izriče temeljni odnos prema svijetu, prirodi i društvu. Taj se odnos tematizira na više mjesta, a možda najsažetije i najjasnije u Vjetropirovoj priči o čovjekovu pripitomljavanju vuka. I dok je Majka, pritom rodno neodređena, ona koja ide na jačega, koja štiti, koja pripitomljava i odgaja kroz ljubav, koja smiruje, koja približava, koja dozvoljava igru kao način spoznaje, Lovac pripitomljava (odgaja) uz grube metode i trikove, kako bi one koji podlegnu varkama iskoristio za vlastite ciljeve (dobar je primjer parabola o tome kako su nakon vuka, tj. psa, pripitomljene i ostale životinje).

Već je rečeno da se par priroda-civilizacija prema kraju djela sve konkretnije i eksplicitnije tematizira i relativizira, primjerice u pasusu o prepletenosti, zajedničkom ishodištu misli i osjećaja; ili pak u dijelu o pokoravanju prirodom, tj. poljoprivrednim kulturama (maslina, lavanda, smokva) kao znakom civilizacije. Treba ipak reći da je donekle problematično preciznije i konkretnije definirati, u nekom univerzalnom smislu i terminima, što bi to „prirodno“ bilo i što bi predstavljalo (to su upravo problemi s tim naslagama povijesti, jezika i kulture kojih se i autor dotiče u tekstu), budući da je u kontekstu romana ono na pomalo arbitrarnim primjerima definirano kao apriorno pozitivno, čime se u određenoj mjeri reducira bitno složeniji i slojevitiji odnos ovog binarnog para (jedan od eksplicitnijih pasusa u tom smislu je onaj o Protagori i čovjeku kao mjeri svih stvari). Istovremeno, književnost nije ni politički proglas ni filozofski traktat, iako je zapravo i jedno i drugo, a i još štošta ostalog u književni tekst uvijek više ili manje, implicitno ili eksplicitno upisano – što su standardni problemi s grubim, nasilnim dihotomijama i njihovim raspolućivanjima.

Binarni par priroda-civilizacija relativizira se i svoje krajnje stjecište uvijek nalazi u likovima ljudi, gdje se manifestira u raznim invarijantama, te u kombinaciji s fiksnom dihotomijom Majka-Lovac sudjeluje u tvorbi karaktera likova, što je sve izraženije kako se roman (i pojedini likovi) bliže svojem kraju. Apoikija se dovršava, a rasute aluzije kroz koje se nagovještaju političke napetosti i spletke konkretiziraju se i kulminiraju nakon svečanosti proglašenja kraja gradnje Isse na Diomedovu otoku (Palagruži). Kalija je jedan od onih koji u toj prigodi drže govor, čime i simbolički postaje građanin (za tu je dužnost predodređen još kao dječak, pri dolasku), ali u svom govoru on otvoreno spominje one nevidljive i zaboravljene – kao takav, on postaje pozitivna, gotovo idealna invarijanta kombinacije silnica spomenutih binarnih parova, ali samim time i netko tko ne može imati mjesto u društvu. S jedne strane smeta tradicionalnim, nasljednim velikašima koji se uvijek nekako dokopaju vlasti i svoju nesigurnost prikrivaju konstantnim spletkama i intrigama kojima društvo drže u stanju napete paralize, jer vlastitim primjerom pokazuje alternativni pristup društvu i svijetu koji se potpuno razlikuje od njihovog; s druge strane, za one koji se predstavljaju kao opozicija, iako se u stvari malo razlikuju od onih protiv kojih se bune, Kalija je samo sredstvo preko čijih leđa će ostvariti vlastite ciljeve.

Osim toga, u pojedinim epizodama pojavljuje se i ponavlja još čitav niz popratnih, provodnih motiva kroz koje se prelamaju i konkretiziraju prethodno opisane, ishodišne značenjske opozicije. Od važnijih su to pripovijedanje i njegova uloga (onaj tko priča, čija se priča pamti, uvijek na kraju ispada dobar; ali i priča kao uhvaćeno vrijeme); misli i osjećaji općenito, ali i neki specifični poput ljubavi ili brige; jezik kao prikrivanje, simbol kulturnih konvencija, kao navlaka preko prirode kojom se ona kroti, kodificira, ali i sputava, ideologizira, on je poput amortizera, sve ublažava i prikriva - nepravde, ali i strahove; riječi koje su oruđe polisa i politika, kao riječ koja prati polis; pamćenje, odnosno jezik u vremenu, pri čemu ono prošlo sa svakim dodatnom slojem postaje sve mutnije i teže razaznatljivo; mačka, kao prirodni arbitar i arbitar prirodnog, nepokorena i neukroćena; magarac, simbol iskorištenih i potlačenih, odbačenih i zaboravljenih.

Miu i Mikro utoliko služe kao referentne točke pri vrijednosnom određenju likova, ali i društva. Neukroćena Miu to čini na aktivan način, odbijajući ili prihvaćajući pojedince kao svoje prijatelje, počevši od Sabasova sina Pirgasa, čije društvo odbacuje zbog Kalije, čime postaje i katalizator razvoja njegove samosvijesti i osjećaja vrijednosti, unatoč statusu roba koji je tada imao. S druge strane, Mikro je u tom kontekstu pasivan, a način kako se ljudi odnose prema njemu (i magarcima općenito) odraz je onoga kakvi zapravo jesu. Stoga vrsni, ali autoritarni graditelj Teogen svoje iskupljenje u tekstu doživljava upravo time što na svojoj zemlji počinje brinuti o isluženim magarcima.

Jedan od bitnijih, češćih i složenijih motiva u romanu je vrijeme, koje je u kontekstu kronotopa romana shvaćeno i funkcionira dvojako - ono prolazi za nas ljude, ali istovremeno kao takvo ne prolazi, ne kreće se, ono jest i neke su stvari u njemu stalno iste, primjerice more (str. 363.). Na taj način upućuje se na višestranost stvari, različite perspektive koje se nužno ne isključuju, već dodaju slojevitost i višeznačnost uvriježenom opažanju prirodnih i društvenih fenomena. Dvojakost vremena shvaćena još na jedan način, ono se kreće istovremeno ciklički i linearno, potonje se i izrijekom kaže: „Ali ipak, vidio sam, vrijeme je pravocrtno“ (str. 375.), dok se cikličnost vremena konotira na više mjesta, primjerice: „Jer rekli su da zvijezde stoje isto kao onda kada su kretali iz Sirakuze.“ (str. 334.)

Doduše, preciznije bi bilo reći da je riječ o cikličkom regresu: kao što Vjetropir pojašnjava na kraju romana, sve pomalo tone i Issa je potonula 2.5 metara od vremena priče do danas, a previše nade ne daje ni pesimističan kraj. Novi ljudi u drukčijim kostimima i pod drugim imenima i titulama igraju iste uloge, pa i u okolnostima novog početka, građenja apoikije na udaljenom otoku, Kalija prepoznaje iste odnose i situacije kao i u Sabasovoj kući u kojoj je bio rob. (Ako niste pročitali knjigu, slijedi spoiler!) Konkretnije se to ostvaruje na samom kraju romana kada Kalija pogiba, što je s jedne strane strukturna nužnost, a s druge izraz konačnosti i kraja. Istovremeno on pogiba kao žrtva spletke kojom počinje rat oko teritorija, što je priča viđena, čitana, slušana i proživljena mnogo puta do sada (a nažalost, vjerojatno i u buduće). U svakom svom obrtaju vrijeme se ponavlja s ponešto drukčijim specifičnostima: citat "Daleko i blizu, to je vrijeme" (str. 242.) funkcionira kao odjek modernističkih ideja o simultanosti, preklapanju, ispreplitanju sadašnjeg i prošlog, aktualnog i univerzalnog, partikularnog i općeg.

Ipak, mali zametak nade posijan je u pretposljednjem Vjetropirovu poglavlju, u likovima arheologinje i arheologa koji na Visu vrše iskapanja, a u kojima se sjedinjuje opreka Majka-Lovac. „Bili su lovci na staru smrt, a ipak: te nježne četkice, poput kistova koji otkrivaju sliku, ta usta što otpuhuju prah - gledao sam ih - možda je bilo ponešto osjećaja u tim plahim potezima, u puhanju na kost ili krh skifosa bevande razbijenog u vremenu. (…) Te nježne četkice, poput kistova koji otkrivaju sliku, ta usta što otpuhuju prah, bilo je i to dobro.“ Na kraju, kroz ljubav prema svom poslu i radu, oni otkrivaju i ljubav jedno prema drugome. „Sve su oni to iskopali, nježnim četkicama i dahom otpuhivali, i zato sam stekao prema njima osjećaj. (…) Ali ona ga je prekinula. Vidio sam čak i to: ljubav na Pelagosu, nježno parenje onih koji kopaju. Diomedove ptice su se smijale.“

Na ovome mjestu trebalo bi zaključiti, dati ocjenu i reći kako se radi o iznimno uspjelom romanu, sumirati sve što je prije oprimjereno i zaključiti da se stil, forma i sadržaj dosljedno prepliću i podupiru, a motivi su vješto izabrani i značenjski uspostavljeni te tvore koherentnu semantičku mrežu. Ipak, ovakvi romani zaslužuju nešto drugo, tek skromnu zahvalu što su napisani i što nas sve nastoje učiniti boljima. Kao Miu i Mikro.