Page arrow
Web banner 3Banner mobile 3
Piše: Dunja Ilić

Antijunaci našeg doba

Large canva   multi storey building with open windows during nighttime
Naslov knjige: Kuća Autor knjige: Ivica Ivanišević Izdavač: V.B.Z. Godina izdanja: 2019
Ponedjeljak
03.02.2020.


Ivicu Ivaniševića, dobro poznatog novinara i autora koji je svoje čitaoce navikao na "mediteransku vedrinu i topao humor", ranije nisam čitala, a njegova poslednja knjiga, objavljena u jesen prošle godine, izgleda ni nije tipična za Ivaniševića. Već prva rečenica pokazuje da je roman Kuća zaista "prvi korak u tamu šarmantnog autora dobrih namera", kako najavljuje zadnja korica. Iako je možda bespovratan, taj korak ipak ne oduzima romanu ni dobre namere ni šarm na koje je čitalac navikao.

"Jučer sam proslavio šezdeset petu." Tom rečenicom započinje ovaj roman od svega stotinak stranica. Njome on izdaleka podseća na jedan drugi kratak roman koji zauzima istaknuto mesto u istoriji književnosti, a verovatno još i istaknutije među čitaocima. To je naravno Kamijev Stranac, koji i sam počinje jednom neobično ravnodušnom rečenicom koja obaveštava o prilično značajnom događaju. To što nam saopštava Ivaniševićev neimenovani junak (koji je definitivno antijunak) svakako nije toliko drastično kao ono što nam saopštava Merso. Uprkos tome, kao što ćemo videti, ni Ivaniševićevom Strancu (nazovimo ga tako za potrebe ovog teksta!) nisu ništa manje strani međuljudski odnosi i nežna osećanja. Od četiri epigrafa koliko ih prethodi tekstu, citat Rolana Barta kao da se odnosi direktno na njega: "Slabo podnosim druge, volju drugih da žive, svijet drugih."

Iako mu navodno ni do čega nije stalo, Ivaniševićev Stranac ipak počinje pripovest – o sebi i svom životu ispražnjenom od sadržaja i kontakta s ljudima, ali, možda takođe i upravo o tim nepoznatim ljudima. Roman čine četiri različite priče (po poglavlje svaka pa tako nekoliko krugova), priče ljudi koji žive u istoj kući, odnosno zgradi, i kojima je zajednička beskrajna usamljenost i marginalna pozicija u društvu. Delovi koji se odnose na ostale antijunake ispripovedani su u trećem licu, Strančev deo ispripovedan je u prvom. Iako Stranac kaže da ne obraća pažnju na to šta rade njegove komšije, on je zapravo u poziciji da o njima ponešto sazna, a ponešto i domisli. Ujednačenost stila u svim delovima romana takođe može da upućuje na zaključak da je ovaj "nezainteresovani" samotnjak zapravo pripovedač čitavog romana.

Njegov povod za pisanje, iako prikriven, otkriva se u prvom poglavlju i ujedno ocrtava glavnu temu romana. U trenutku kada puni šezdeset i pet godina, Stranac se ujedno suočava sa smrću jednog od komšija. Kako kaže, komšijina smrt ga nije rastužila, ali ga jeste uplašila. Očigledno, kombinacija ove dve okolnosti čini da pripovedač počne da promišlja o svom usamljeničkom životu. Da li je to ujedno i naznaka buduće promene, čitalac može samo da nagađa; čini se tačnijim zaključak da do promene neće doći.

Ćerka preminulog komšije tema je jedne od preostale tri priče. Pre nego što sazna za smrt oca, ona saznaje da je otpuštena s posla. Smrt oca ponovo je povezuje s mlađom sestrom s kojom je davno prekinula kontakt. Iako pri kraju romana njih dve kao da uspevaju malo iskrenije da razgovaraju, čini se da do zaokreta u njihovom odnosu ipak neće doći. Slično je i u životima preostala dva antijunaka. Slikar osrednjeg talenta u kasnim srednjim godinama naseo je na poslovni predlog popularnog i uspešnog drugara iz škole; sada sanja (čak i doslovno) o osveti, nemoćan da krene preboli gubitak vremena, novca i iluzija. Razvedeni policajac koji prezire slobodno vreme jer nema nikakva interesovanja suspendovan je zbog pića (kasnije saznajemo da je pravi razlog nešto drugo). U odsustvu bolje ideje, počinje svakodnevno da prati ženu koju je slučajno odabrao među prolaznicima. Iako ova situacija otvara mogućnosti za razvoj u mnogim pravcima, nijedna od tih mogućnosti se ne ostvaruje.

Četiri stanovnika kuće kojima se roman bavi, na prvi, a zapravo i na drugi pogled imaju vrlo malo zajedničkog. Njihove životne priče do krajnosti su partikularne, nikako tipične (iako to ne znači da su "nadrealne"); ova okolnost uklapa se epigraf-citat A. J. Fina prema kome je "Tolstoj malo kenjao". Zaista, svi ovi antijunaci nesretni su na svoje načine. Ipak, njih povezuje socijalna, emocionalna, a i finansijska nesnađenost. Iako blurb na koricama aludira na to kako nam "nikada nije bilo gore", Kuća nije politički roman, pa ni u najširem značenju te reči, uprkos pojedinim direktnim "političkim" komentarima ("A Crkva je institucija koja je do savršenstva izbrusila vještinu pakiranja samorazumljivih, trivijalnih istina u formu osuđujućeg iskaza." str. 103.) Čitalac nema utisak da je to što čita u bilo kakvoj vezi s kontekstom. To je ujedno jedan od aspekata najvećeg propusta ovog romana. Iako svi junaci ubedljivo podsećaju na "stvarne ljude", čitalac vidi samo jedan njihov mali, veoma mali deo, završenu ličnost uz koju dobija po nekoliko taksativnih komentara o njenom razvojnom putu. Razvoj, koji bi trebalo da znači proces, samo je naznačen umesto da bude prikazan kroz dinamički odnos uzroka i posledice. Nije uvek nužno prikazati razvoj svake ličnosti, ali jeste u romanu koji govori o prelomnoj tački u životu društveno marginalizovanih.

Kada se stotinak stranica raspodeli na četiri ličnosti, prostora je zaista malo da se čak i dotaknu začetak i razvoj sudbina, koje zbog toga vidimo samo spolja, kao već „gotov proizvod". Recimo, u slučaju slikara, čitalac je obavešten da se radi o muškarcu koji je rano shvatio da je talentovan, ali nedovoljno da bi bio pravi slikar. Zbog toga je on usmeren na mušterije koje njegove radove nose kao poklon raznim lekarima, zajedno s bombonjerama ili skupim pićem. Znamo takođe da slikar nikada nije bio popularan u društvu, a ni sada nema naročito bliske prijatelje, niti porodicu. Njegova sudbina uverljivo je oslikana – ali samo u svojoj krajnjoj tački. Čitalac ima jak utisak da je slikar, kao i svi drugi junaci ovog romana, jednostavno deo nekakve priče koja ga po važnosti nadilazi, u kojoj je on samo primer, možda čak i samo rekvizit, a koja je istinska tema romana.

Problem je, ipak, što ta istinska tema zapravo nedostaje. Četiri različite priče spajaju se tek na kraju romana, ali i tada samo površno, samo bukvalno, kada sve junake slučajno prisili na međusobni kontakt jedna neprijatna okolnost. Iako roman u jednom trenutku počinje da se usmerava ka svom turobnom završetku, sve veze do kraja ostaju samo površinske – svi antijunaci počinju da piju i da razmatraju samoubistvo. Iako je moguće zamisliti da svaka od ovih sudbina prirodno odvede u tom pravcu, u samom romanu to ni u jednom slučaju nije naročito verovatno niti ubedljivo, budući da je odjednom uvedeno kao mogućnost od spolja, umesto da je iznutra prikazano kao "logičan ishod".

Recimo, zbog čega bi mlada žena koja je izgubila posao i kojoj je umro otac nužno razmatrala samoubistvo? Iako su ovi gubici teški, sam roman više je fokusiran na ženin odnos sa sestrom, pa njene misli o samoubistvu dolaze kao iznenađenje za čitaoca. Utisak o spolja nametnutom, neprirodnom toku radnje naročito je pojačan time što odjednom svi stanovnici kuće razmatraju nešto toliko ozbiljno kao što je samoubistvo. Iako se roman ne završava sa četiri smrti, to tek za nijansu smanjuje utisak da autor usmerava svoje junake u odnosu na svoju zamisao ne trudeći se previše da njihove postupke iznutra učini logičnim i doslednim.

Naravno, bilo bi veoma teško tako nešto postići sa četiri potpuno odvojene sudbine na svega sto stranica. Dok je problem većine romanopisaca taj što u svoj roman žele da ubace sve zaključke o svetu i ljudima koje su ikada doneli, Ivica Ivanišević ostavlja svog čitaoca razočaranim jer je uskraćen za roman kakav je Ivanišević, čini se, ipak mogao napisati. Iako tek naznačeni, njegovi junaci psihološki su i na sve druge načine veoma ubedljivi (sve dok naprasno skoro ne odluče da se ubiju). Iako pominje Tolstoja, roman Kuća je po svojoj zamisli više nalik na Balzakove romane: kuća je zaista mogla biti neka vrsta pansiona gospođe Voker, dinamičnog prostora koji dobija zasebno značenje time što povezuje i razvezuje naizgled nepovezive sudbine marginalnih ličnosti. Ali, Balzakov Čiča Gorio više je nego duplo duži od Ivaniševićevog romana. I sam naslov Kuća, još i pre čitanja knjige, kao da obećava da će do kraja steći nekakvo simboličko značenje. Ali uprkos spoljašnjim pokušajima, ono u stvari ne postoji jer sadržina knjige ostaje na nivou zanimljivog događaja čije se (političke, društvene, ideološke, psihološke, i sl.) konotacije, implikacije, uzroci i posledice, nažalost, jasno uobličavaju tek negde na onim nenapisanim stranicama.

Dok Balzak uspeva za zamori mnoge potencijalne čitaoce već na prvoj stranici dosadnim realističkim opisom pomenutog pansiona i kraja u kome se pansion nalazi, čitati Ivaniševića nije nimalo dosadno. Njegov stil zaista je skoro pa besprijekoran. Reči i rečenice nižu se tako da se mogu čitati i više sati bez zamora, bez melodijski ili registarski neuklopivih elemenata koji bi nervirali i zamarali i bez kojih je retko koja knjiga. Što se tiče one šarmantnosti i toplog humora, neka bude dovoljno reći da je druga rečenica romana, ona koja dolazi nakon turobne kamijevske izjave o šezdeset petom rođendanu, ova: "Dobro, lažem, nisam proslavio, nisam čak ni obilježio, samo sam se sjetio da mi je toliko."

Ako je čitalac mislio da će ovo biti roman koji shvata sebe jako ozbiljno pretvarajući Kamijevo belo pismo u ono što jedino može biti teatralni i pretenciozni omaž (otprilike kako je već pomenuti Rolan Bart predvideo), očigledno se prevario. Čini se da čak ni Ivaniševićev Stranac, muškarac koji neprestano govori kako mu drugi ljudi nisu potrebni, a ipak odaje utisak da jesu, ne shvata sebe baš ozbiljno, a kamoli njegov autor. U ovom kontekstu treba napomenuti da autor može sebe shvatati ozbiljno i onda kada želi da bude duhovit, a kod Ivaniševića ni to nije slučaj. Njegov jezik, kao i ono što njime govori, zaista razoružava svojom neusiljenošću, a u svetu u kome su davno umrli i Bog i Autor, to je veliki (i ne baš rasprostranjen) kvalitet.

S obzirom na sve to, zaista je šteta što Kuća nema barem duplo, a još bolje i triput više stranica nego što stvarno ima. To deluje kao pomalo bizaran zahtev u vreme kada niko nema vremena za književnost, a ponajmanje oni koji se njome bave na ovaj ili onaj način, i kada svaka knjiga duža od Kamijevog Stranca u lektiri zadaje glavobolju i učenicima i njihovim roditeljima. Ali nije svaka knjiga Kamijev Stranac, nekad je potrebno više prostora da bi se reklo sve što treba reći. Poznato je i da treba biti sumnjičav prema čitalačkim zahtevima i očekivanjima; ali kada zahtevaju više književnosti, to im ne treba uskratiti.

Korištenjem portala Booksa.hr pristajete na prikupljanje cookiea.
Booksa.hr koristi kolačiće u svrhu analize posjećenosti stranice, kako bismo vidjeli što volite čitati i konstantno poboljšavali naš sadržaj.
Booksa.hr ne koristi vaše podatke ni u koju drugu svrhu