Među mnoštvom društvenih preokreta, kojima je tokom posljednje decenije svjedočio Zapad u svojim središnjim koliko i perifernim kulturnim zonama, nezanemariv je i upečatljiv neočekivani procvat istraživačkog zanimanja za oblasti kao što su osmanistika, turkologija, u širem smislu orijentologija, a razlozi za to variraju u rasponu od isključivo političko-ideoloških pa sve do onih autentično znanstvenih.
U svakom slučaju, jasno je da Osmanski imperij, čija je politička vladavina obilježila više od pet stoljeća na području Balkana, te tako i bitno odredila njegovu duhovnu i kulturnu fizionomiju sve do dana današnjeg, traži perspektive koje će povijest pomenutog razdoblja osvijetliti iznad razine površnosti zapadnjačkog orijentalizma. No, čini se da je regionalna književna scena dobila i svoj prvi roman koji po tematskoj orijentaciji očigledno sudjeluje u ovoj obnovi interesovanja za Osmanski imperij i njegovu kulturnu povijest, baveći se, međutim, aspektima i pojedinostima koji su za znanost možda irelevantni, te na način koji je, budući čisto književni, historiografskim znanostima zauvijek van domašaja.
Dragan Pavelić, autor romana
Vrijeme lala, u pomenutom regionalnom književnom kontekstu je mnogo više autorski prisutan nego zamijećen i afirmiran. Iz skromnog broja dostupnih podataka može se razaznati da je Pavelić 1946. godine rođen u Sarajevu, gdje je radio kao neuropsihijatar u kliničkoj praksi, te uzgred predavao na Akademiji scenskih umjetnosti sve do početka rata devedesetih godina u Bosni i Hercegovini, uslijed čega napušta rodni grad i nastanjuje se u susjednoj Hrvatskoj.
Time prestaje njegov neposredan kontakt sa strukom, no počinje njegovo spisateljstvo, debitantskom knjigom
Bosanski ljetopis 1992.-1993., čemu slijede zapisi i romani
Između prije i poslije (1998.),
Sarajlije (2001.) i
Le Chapelet de Visoko (2005.), mahom objavljeni za izdavačku kuću
Durieux. U posljednjih deset godina, počevši od rasprave
O samoći, samovanju i usamljenosti (2007.), knjiga
Priča od ilduzina jastuka (2008.),
Terevenka u Majdanu (2011.), te romana
Proljeće u Karolinentalu (2009.),
Bijeli udovac (2012.),
Knjiga o krilatom fratru (2015.) i
Alahimanet Sarajevo! (2017.), ostvaruje se svakako plodonosnija etapa Pavelićevog književnog djelovanja sa romanom
Vrijeme lala kao posljednjim u nizu.
Temporalno raspršen u dvjestogodišnjem razdoblju Osmanskog imperija, a po estetskim parametrima u svakom smislu eksperimentalan, Vrijeme lala tematski zahvata rubna zbivanja jednog vremena i podzemne tokove jednog društva, koji se, u ovom književnom mikrokosmosu, nude kao ključ za razumijevanje propadanja konkretnog carstva, ali i fenomena propadljivosti kulture uopšte. Ono što bi se moglo smatrati okosnicom radnje u klasičnom smislu riječi smješteno je na stambolski dvor, gdje se, u okolnostima postepenog propadanja carstva, događa i pobuna crnih i bijelih eunuha, među kojima je i glavni lik po imenu Hamza. Gradeći pripovijest oko tog, uslovno rečeno, marginalnog povijesnog događaja, narator nas vodi kroz svijet osmanskog dvora i njegove elite, fokusirajući se na sudioništvo malog broja velikodostojnika u propasti nekoć velike i moćne imperije.
U književnim teorijama druge polovine XX. stoljeća, preciznije postkolonijalnim pristupima, postoji pojam historiografske metafikcije kojim se označava, ugrubo rečeno, tendencija postmoderne naracije ka preispitavanju usvojenog povijesnog znanja. Roman Vrijeme lala ima dvostruki pripovjedački okvir, odnosno Pavelićev narator pripovijeda o događajima na osnovu historiografskog istraživanja što ga se poduhvatio čovjek po imenu Prznica. Taj okvir omogućuje jednu vrstu kritičke distance spram samog književnog teksta, a u konačnici i spram zdravo-za-gotovo prihvaćenih 'činjenica' o ovom razdoblju (pri čemu se sam narator ne ustručava komentirati Przničinu građu).
Historiograf je opsjednut, objašnjava se, takozvanim 'vremenom lala', stvarnim povijesnim razdobljem kada se Osmanski imperij počeo 'zapadnjačiti', dakle, otvarati za tekovine zapadnog svijeta, te time gubiti svoju kulturnu i duhovnu supstancu, smatraju jedni, ili uspješno odgoditi propadanje barem za dvjesto godina, vjeruju drugi. No, zbivanja u romanu ne padaju u ovaj vremenski okvir, štaviše, 'vrijeme lala' je samo jedna od etapa, ona inicijalna kojom započinje dekadentno razdoblje u povijesti imperija: Pavelićev pripovjedač se skokovito kreće iz jednog razdoblja u drugo (uspostava Tanzimata ili razdoblja reformiranja vojske, administracije i uvođenja tzv. 'novotarija', buđenje nacionalne svijesti i pojava kemalističkog pokreta početkom XX. stoljeća, itd.), obuhvatajući tako čitava dva stoljeća vremenskog toka, što sugerira da u srcu njegove fascinacije 'vremenom lala' ne stoji jedno povijesno razdoblje koliko sam fenomen tulipomanije.
Pod pomenutim pojmom se u literaturi o europskom kapitalizmu, donekle i u povijesti umjetnosti, nalazi podatak o jednom kratkom dobu u Nizozemskoj s početka XVI. stoljeća, kada je zavladala nezapamćena pomama za ovim cvijetom, čije je sjeme uvezeno upravo iz Osmanskog carstva. Cijena tulipana je u jednom trenutku bila jednaka cijeni prosječne kuće, a ne više od deset godina kasnije postat će potpuno bezvrijedan. U osmanskom kontekstu, onako kako ga tretira Pavelićevo Vrijeme lala, riječ je o tulipanu kao naročitom simbolu, te o zanimljivom povijesnom slučaju kada je na urušavanje društveno-političkog i vrijednosnog poretka jedne moćne imperije, njegovo dvorsko plemstvo, i uopšte društvena elita, reagirala idejom uzgajanja cvijeća.
Time zapravo dolazimo do ključne preokupacije ovog romana, a to je ideja uzgoja, u širem asocijativnom polju, dakle, ideja kultivacije ili, na koncu, sama ideja kulture, pošto je, etimologijski gledano, riječ o sinonimima. Onako kako je razdoblje dekadencije i konačnog propadanja carstva kronološki okvir, tako je Przničina rasprava o borbi crnih i bijelih eunuha za prevlast na otomanskom dvoru građa i ujedno polje u kojem se razvija siže ovog romana.
Ova tema korespondira sa pomenutom idejom uzgoja, utoliko što su eunusi bili čuvari harema, a sama institucija harema je imala, nasuprot europskoj orijentalističkoj predodžbi o erotsko-hedonističkoj oazi, presudno reproduktivnu funkciju: smisao harema je da obezbijedi najbolje moguće potomstvo sultanatu, a smisao eunuha, kao muškarca čije su reproduktivne sposobnosti eliminirane, jeste da štiti harem i red u njemu, što je dužnost za koju je, budući kastrat, smatran najpouzdanijim. Shodno tome, ideja uzgoja, kultivacije, kako na primjeru fenomena sadnje tulipana u vremenima krize, tako i kroz prizmu pripovijesti o haremu i haremskim čuvarima, postaje okosnica ovog romana.
Čitatelj će svakako primijetiti još jedan karakterističan pripovjedački postupak na razini stila, a to je ritmiziranje proznog teksta povremenim rimovanjem. Rimovanjem rečenica postiže se ironijski, ako ne i osviješteno parodijski odmak od historiografskog predloška, a istovremeno je momenat iz kojega roman crpi i svu svoju latentnu komiku čime, naime, ostaje vjeran svojoj preokupaciji pitanjem propadljivosti kulture.
Pandan na razini priče ovom stilskom poigravanju je lociranje anomalije u samu strukturu haremske institucije, a to je crni eunuh, po imenu Hamza. Njegova kastracija, pripovijeda se, nije uspješno i do kraja izvršena, tako da je on, krijući svoju različitost u odnosu na druge eunuhe, čitav život proveo kao haremski službenik, sve do trenutka kada se zaljubljuje u haremsku ženu, 'Hanumicu', i sa njom začinje dijete, što je zbivanje koje se vremenski podudara sa konačnom propašću dvora i raspuštanjem harema. U nastojanju da izbjegne progon, Hamza iz Istanbula bježi u Kairo, tu se nastanjuje i počinje reflektirati o svojoj tajni i nemogućoj ljubavi, kao pojedinac čija se sudbina odvijala u sjeni povijesnih lomova i preokreta.
Udruživši tulipan, kao simbol koji istovremeno konotira i 'promiskuitet' i, prema jednoj slavnoj turskoj legendi, ljubavnu čežnju i doba 'raskalašenosti i razbibrige', sa haremom kao ustanovom za uzgajanje najboljih i, naravno, kao takoreći 'standardom' zapadnjačke percepcije Orijenta, Pavelićev roman je u svakom slučaju najviše postigao upravo u svome simbolizmu.
Štaviše, anomalija nekastriranog eunuha u tom zatvorenom kultivacijskom sistemu djeluje kao simbol života koji proklijava kroz pukotine poretka. Poprilično labava i fragmentirana struktura zbivanja, opterećena balansiranjem između historiografije i književnosti, hronike i romaneskne fikcije, površine povijesnih zbivanja i dubine individualnog proživljavanja, neizbježno je sugestivnošću simbola morala nadomjestiti manjak koherencije i jasnoće, koji je, očigledno, bio i stvar autorove namjere kao, uostalom, i nužde da se golem dvjestogodišnji period zahvati sa ne više od dvjestotinjak stranica romana.
Konačno, riječ je o književnom ostvarenju koje hrabro zaobilazi pripovjedačke konvencije, parodirajući taj, u našem kulturnom području, naročito etabliran žanr historijskog romana, a temeljno njegovo pitanje je, u pravom smislu riječi, književno: kako izbjeći povijest kao svoj vlastiti usud.
Otomanski eunuh, 1912. (Foto: Wikipedia)
