Drugi roman
Amira Alagića Stogodišnje djetinjstvo prikazuje život stanovnika i stanovnica Pule tokom posljednjih stotinjak godina. Nakon iznenadne i pomalo sumnjive smrti Gite Strahinje, njen sin Vladimir i njegov najbolji prijatelj Slavko kreću u detektivsku potragu kako bi do kraja objasnili njenu čudnovatu smrt. Trag koji prate jesu Gitin zlatni nakit i ukrasi poput pozlaćenog globusa, razasuti po neočekivanim mjestima po gradu.
Taj nakit i grad Pula povezuju mnogobrojne likove i razgranate tokove priča. Alagićeva autorska ambicija se najbolje ogleda u tome što se trudi da svaka od tih priča, nevezano za njen obim, bude uvjerljiva i da se njima otvore različiti aspekti ljudskih iskustava određeni klasnom pozicijom likova, njihovom porodičnom istorijom i njihovom etničkom i generacijskom (ne)pripadnošću.
Ovaj roman se može čitati na barem tri nivoa. Jedan tok tiče se prikaza istorije proteklih stotinu godina, i to kroz sudbinu grada Pule i njegovih stanovnika i stanovnica različitih klasa i nacionalnosti. Identitet Pule i onih koji žive u njoj ima samo jednu konstantu – ironično, to je diskontinuitet. Zbog toga Pula postaje simbol za cijelu jugoslovensku regiju, ali i šire, za globalno iskustvo turbulentnog 20. vijeka.
Ujedno, ovako postavljen narativ u direktnoj je vezi i s andrićevskom tradicijom, koju u savremenoj književnosti nastavljaju i autori poput
Miljenka Jergovića. Ono što je sličnost sa Jergovićevim romanom
Sarajevo, plan grada jeste što se koristi tehnika opisivanja ulica i ključnih mjesta u gradu i na taj način se stvara svojevrsna literarna mapa grada.
Mada pripadaju istoj tradiciji, to ne znači da su u pitanju istovjetni načini oblikovanja grada. Naprotiv, baš kada se upoređuju romani sa sličnim konceptom, tada male razlike i nijanse postaju očiglednije. Ono što je u Alagićevom pisanju dosta dobro jeste to što Pula ne postaje stereotipna,
kako se to često dešava sa Sarajevom u Jergovićevim romanima. I najvećim dijelom to je rezultat dobrog, balansiranog odnosa između pojedinačnih iskustava likova i upisivanja tih iskustava u grad, tako da i on poprima drugačije karakteristike kada se mijenjaju perspektive onih koji u gradu žive ili kroz njega prolaze. Pula se u tekstu formira iz uvijek određenog ugla nekog lika i iz određenog istorijskog konteksta.
Drugi nivo čitanja ovog romana tiče se njegove žanrovske raznolikosti. Osim kao roman grada i kao porodična istorija, ovaj je tekst takođe napisan u matrici trilera, koja se iznevjerava. Prisutni su i elementi modernističkog pisanja (u Desničinom stilu), kroz Slavkovo i Vladimirovo sjećanje na djetinjstvo, i kroz podvojenost Slavkovog lika, koji je kao mlad izgubio brata blizanca. Postmodernistički elementi najočigledniji su u liku novinara crne hronike koji nosi isto ime kao pisac romana i koji eksplicitno razotkriva fikcionalnost narativa i samih likova.
Još jedna važna matrica u romanu jeste ona migrantskog putovanja, jedna od temeljnih književnih matrica još od Odiseje. Kroz lik Gitinog poznog ljubavnika, emigranta Varahasija Afanasijeviča Troščinskog, koji je nakon revolucije iz SSSR-a došao u Kraljevinu Jugoslaviju, potom i sam bio učesnik jugoslovenske socijalističke revolucije, a zatim otišao iz SFRJ i na kraju života se ponovo vratio u Pulu, otvara se najaktuelnija tema savremenog svijeta, iskustvo migracija. Nije, međutim, u ovom segmentu teksta Alagićev prikaz istorije 20. vijeka uvjerljiv, jer boluje od opštemjestarenja.
Varahasije je i grof i siromah, i učestvuje u NOB-u i smeta mu poratno iznevjeravanje ideala revolucije, u tom jednom liku skupile su se sve već mnogo puta viđene sudbine dvadesetovjekovnih disidenata raznih vrsta. Ujedno, ta priča je mogla biti ili tema nekog zasebnog romana, ili je trebalo izabrati samo neki njen segment i bolje ga razviti. Ali čak i kada bi bila priča, Varahasije je samo simbol jednog vijeka, on je zamišljen tako da bude 'model' lutanja čovjeka 20. vijeka, zbog čega podsjeća više na neku plošnu figuru nego na uvjerljiv lik. Zato i ta priča ostaje kao propuštena prilika da se kroz nju na pronicljiviji, ideološki ne toliko nemušt način poentira i na širem prostoru od regionalnog pokaže teza o nestalnosti identiteta i o granicama kao konstruktima koji služe kao opravdanje za narušavanje osnovnih ljudskih prava.
Ove različite matrice dijelom su povezane sa razvojem samog grada, od modernizma preko postmodernizma do savremenosti, a posebno triler zaplet doprinosi čitljivosti i zanimljivosti priče. S druge strane, ovom se matricom omogućava uključivanje različitih podzapleta, priča u priči, te građenje napetosti kroz prolongiranje krajnjeg razrešenja. Na kraju, otkriva se kako fokus nije na tome ko je krivac, ako ga uopšte ima, već kako se nosimo sa životnim iskustvima poput gubitka voljenih osoba, bilo da smo ili da su one stare ili mlade. Triler matrica stoga je samo povod za ključnu temu knjige, koja je iskustvo smrti, sa ove strane, onih koji su ostali; ali i ka onoj drugoj strani, kroz više opisa odlazaka u smrt. Jedan je umiranje Slavkovog brata blizanca, kao djeteta koje gotovo nikada nije bilo od ovoga svijeta, kroz njegov povratak u utrobu zemlje. Svjetlo krijesnice Slavkovog brata povlači dublje u mrak pećine, čime se simbolički spajaju svjetlost i mrak, kao i dvije polovine svijeta kroz blizanačku dvojnost.
Gitina smrt, kojom roman počinje, u neočekivanom obrtu se pokazuje kao mirna smrt žene koja je srećno živjela do posljednjeg dana života. Gita je nakon smrti supruga sa kojim je provela cijeli život u ljubavi pronašla još jednu veliku ljubav. Ovaj prikaz života starijih osoba koji nije 'defektan' niti aseksualan, niti sveden samo na tuđe potrebe, kako se to u našim ejdžističkim društvima doživljava, jedan je od najboljih aspekata romana.
Zato dodatno čudi od autora koji je sposoban za tu vrstu senzitivisanosti pomalo anahron i mizogin prikaz većine likova žena u romanu. To je i treći nivo na kojem se ovaj tekst može i treba čitati. Osim Gite, u romanu je prisutno nekoliko tipskih prikaza žena i gotovo svaki je problematičan. Jedan je lik časovničareve sestre, koja pati od bolesti zavisnosti, narkomanije, i uz to je žrtva rodno zasnovanog nasilja od strane svog životnog partnera. Ona je doslovno svedena na žrtvu koja uništava mir svoje primarne porodice, roditelja i brata, i predstavljena je kao "duh koji hoda".
Osim nje, koja je poluživa, te Gitinog leša, u romanu se pojavljuje i lik prve ljubavi Gitinog poznog ljubavnika. Ona umire mlada i doslovno predstavlja lik mrtve drage, poput danteovske Beatriče i petrarkističke Laure, za kojom muškarac pati i koja je nedostižni, upravo mrtvi ideal. Lik Romkinje vračare i njenih dvaju slugu koji imaju psa sa anđeoskim krilima, pomoću kojih se uspostavlja veza sa onostranošću i dušama mrtvih, toliko je tipski da je gotovo stereotip stereotipa.
U vezi sa tim razasutim ženskim leševima po knjizi jeste i autorov često pretenciozan stil, koji se uglavnom zasniva na upotrebi proširenih poređenja i metafora, koji ponekada uspije, ali često je i neuspješan. Ta nedovoljna stilska sređenost teksta i prenaglašavanje mogu biti razumljivi jer je riječ o autoru koji se razvija, i dijelom se može čitati i kao osobenost njegovog autorskog glasa. Ali u opisima žena ovaj se način pokazuje kao izuzetno problematičan.
Svi ovi nedostaci najočitiji su u liku Silvane Grubić, koju upoznajemo kao leš, bijele puti a vatrenocrvene kose. Nimalo suptilno, crvena kosa signalizira kako su ovom liku namijenjene uloga ljubavnice gospodina Želimira Pavlovića i karakteristike erotičnosti, histeričnosti i patetike. Već je taj stereotip dovoljno problematičan da se moglo pretpostaviti kako od takve postavke ništa dobro ne može dalje da se razvije. Naime:
"Nalik zašarenjenoj pogrebnoj povorci okupljenoj oko rake, dječaci su nijemo promatrali djevojku pred sobom. Njezina je dugačka crvena kosa vijorila poput morske trave, uvijajući se u ritmu valova. Vatra crvenila vlasi bolno je pristajala uz bljedilo djevojčina lica i ogoljena vrata. Oko tijela je treperila lagana večernja haljina, otkrivajući jednu dojku, dok joj se donji dio zadigao do bedara. Dario, najstariji među dječacima, uslijed šoka, zagledao se upravo u tu dojku, oblu i bijelu poput goleme kugle sladoleda od vanilije na koju je netko stavio kupinu [...] Dugo ju je gledao, u jednom trenutku čak i pružio ruku kao da želi skinuti kupinu s kugle sladoleda, no nije ju uspijevao doseći." (str. 164-166; kurziv N.B.)
Skrnavljenje Silvaninog tijela se nastavlja, jer i najmlađi brat povlači i odlama njenu ušnu resicu sa jednom minđušom. Ovakav opis bi bio pogodan samo za satiru,
kakvu su početkom godine napravile angloameričke književnice na Twitteru, karikirajući mizogine opise žena iz pera muških kolega. Posebno se ističe fascinacija pisaca ženskim dojkama, za šta osim navedene scene u Alagićevom romanu ima još primjera. Ali ovo je svakako najupečatljiviji antiprimjer, jer odlično pokazuje kako ne treba pisati o ženskom tijelu.
Dodatno je degutantno Silvanino dvostruko viktimiziranje, jer je njeno tijelo seksualizovano i prikazano kao "muška poslastica" ne samo dok je živa, već i kada je mrtva. Nije, stoga, problem u grotesknom povezivanju smrti i sladoleda, jer je leš posmatran iz dječje perspektive, problem je što je to vezano za prikaz ženskih grudi i za erotizaciju ženskog lika, kao i za muško predatorsko ponašanje od ranog tinejdžerskog doba, koje se u tekstu ne problematizuje na jasan i nedvosmislen način.
Konačno, ona ne samo da je tipska ostavljena žena, već je zaplet u njenoj priči na nivou zapleta iz televizijskih sapunica. Ona se, naime, ubila kako bi napakostila ljubavniku koji želi da je ostavi, a za sobom je ostavila minđušu kako bi on bio optužen za njeno ubistvo. Ovo je možda jedan od najlošijih zapleta i najproblematičnijih likova žena u savremenoj književnosti, koja ionako već dovoljno obiluje mizoginijom.
Roman Stogodišnje djetinjstvo dobar je pokazatelj toga u kom pravcu se razvijaju neke od najzastupljenijih matrica savremene regionalne književnosti, poput romana o gradu, narativa o porodičnoj istoriji, narativa koji tematizuju migracije i nestabilne identitete, i sl. U najboljim segmentima ovog ambicioznog romana, Alagić je uspio da uklopi više romanesknih matrica, te da ih samopouzdano iskoristi kako bi izgradio priču o međuljudskim odnosima kroz različite generacije.
S druge strane, dominantno 'muška' tradicija kojoj ovo pisanje pripada očituje se kao patrijarhalna i višestruko mizogina. Zbog toga je moguće da način karakterizacije većine ženskih likova, kao i opisi njihovih živih i mrtvih tijela, budu neprihvatljivo anahroni, na momente čak degutantni i ograničeni rodnim stereotipima. Na tim, najslabijim mjestima, pomalo barokni autorski stil gubi svoju dopadljivost i razigranost, te se razotkriva kao nedovoljno promišljen i pretenciozan.
Pula (Foto: strahovi / Flickr)
