Književnost je tradicionalno utočište za nepoćudne autore i ideje. Nema to mnogo veze s 'magijom pisanoga teksta', nego su pisanje i distribuiranje teksta relativno jeftini i jednostavni, pa tekstovi nastaju i šire se usprkos pritisku vladajućeg režima. Svi znamo za samizdate i pisce iz zatvora kao što su
Ngũgĩ wa Thiong'o,
Aleksandar Solženjicin ili
Antonio Gramsci, a manje poznat primjer nam je urugvajski novinar i pisac
Eduardo Galeano – kako navodi naš
F.B. u ovotjednoj preporuci
Knjige zagrljaja, Galeano je "najpoznatiji po djelu
Otvorene vene Latinske Amerike (1971.), zabranjivanom u rodnom mu Urugvaju, ali također i u Argentini i Čileu, i to od strane desničarskih vlada. Upravo zbog dolaska vojne hunte na vlast, Galeano je razdoblje između 1973. i 1984. proveo u egzilu." Unatoč zabranama i egzilu, Galeanovi tekstovi su nastajali i nisu nestajali, pa danas svjedoče o krvavom životu, opresiji i otporu diktaturama Južne Amerike, kao i o moći 'malih' knjiga da na duge staze nadžive moćne režime.
Naravno, nisu svi tekstovi napisani da bi bili kontra vlasti (niti bi trebali biti), ali zbog navedenog potencijala književnosti i zbog njene povijesti pune hrabrih političkih kritičara, postoji posebna veza između književnosti i otpora autoritarizmu. Ta se veza prenosi i na sadržaje o književnosti – recimo, književne kritike ne mogu zanemariti politički kontekst takvih djela, a festivali služe i tome da daju javnu platformu potisnutim autorskim glasovima.
Tako je
Festival svjetske književnosti, mada nije imao krovnu temu, ugostio švedskog pisca
Jonasa Hassena Khemirija, sarajevsku autoricu
Lejlu Kalamujić, izraelskog pisca
Davida Grossmana, hrvatskog novinara i književnika
Ivicu Đikića i razne druge autore koji su govoreći o svojim djelima istovremeno govorili protiv fašizma, rasizma, ksenofobije i drugih opasnih ideja koje, nažalost, dobivaju sve više poklonika diljem svijeta. Navedeni pisci nisu zvijezde koje će privući milijune gledatelja ili prodati puste knjige, njihove riječi neće preko noći promijeniti svijet, ali njihovi tekstovi jesu i bit će prostor za otpor nehumanosti i nejednakosti.
Nasuprot takvom, neki bi rekli,
idealističkom cilju stoje, pak, trenuci oportunizma kakvom organizatori većih događanja znaju biti skloni. Ruku na srce, cilj Festivala svjetske književnosti nije tek istaknuti vrijednu književnost, nego i priskrbiti što veće prihode i što širu podršku od strane javnih fondova, sponzora ili publike. Nimalo čudno, takav vid oportunizma lako dolazi u gadno proturječje s deklariranim idealima. Čisti primjer vidjeli smo na otvaranju Festivala svjetske književnosti: pred publiku je prvo pozvana
Ana Lederer,
problematična gradska pročelnica za kulturu i članica ekstremno desnih Neovisnih za Hrvatsku, da bi nedugo nakon nje na scenu došla
Olga Tokarczuk, spisateljica i žestoka kritičarka aktualnog poljskog nacionalizma.
Oportunizmom se vodio i David Remnick, urednik časopisa za kulturu The New Yorker i direktor The New Yorker Festivala, kad je najavio da će glavna zvijezda ovogodišnjeg 19. izdanja festivala biti – Steve Bannon, bivši Trumpov savjetnik i utemeljitelj portala Breitbart, jedan od najutjecajnijih zagovornika ekstremno desne, rasističke i šovinističke struje u američkoj politici. Remnick je najavio da će osobno voditi intervju s "namjerom da Bannona pita teška pitanja i uključi ga u ozbiljnu, čak i borbenu raspravu." Pritom bi živa publika "svojim prisustvom stvarala određeni pritisak kakav ne postoji u novinarskom intervjuu." Kalkulacija je jasna: Bannonov dolazak privukao bi široku pozornost na festival, otvorio prostor za dinamičnu raspravu i time doveo do veće prodaje ulaznica, a usput bi i podilazio desnoj političkoj opciji u usponu. Pritom je Remnick vjerovao da će njegova kritičnost u vođenju razgovora biti dovoljna ograda od 'neželjenog' gosta.
Kao
biznis odluka, ovo je bio pun pogodak jer je vijest o Bannonu na
New Yorkerovom festivalu privukla neviđenu javnu pozornost. No Remnick se preračunao u procjeni da festival može preuzeti Bannonovu slavu i ideje, a zanemariti sve ostale faktore koje uključuje njegovo puko prisustvo. Pisci koji su pozvani na festival (pogotovo tako prestižan i ekskluzivan) dobivaju važnu 'recku' u životopisu, značajan javni prostor za iznošenje svojih ideja, legitimaciju utjecajnog medija i priliku za upoznavanje i druženje s brojnim kolegama i utjecajnim ljudima. Kako je pisac
Hari Kunzru lijepo sažeo: "Ako pozovete Bannona u svoju prestižnu konklavu i dopustite mu da mingla u vašoj 'zelenoj sobi', ne iznosite tek njegove ideje u nekakvoj apstraktnoj agori. Dajete mu materijalnu potporu."
Suludo je što takvu potporu, kakvu bi festivali trebali davati upravo vrijednim autorima koji je inače nemaju, festival daje Bannonu čiji je utjecaj enorman, prisustvo u javnom prostoru neizbježno, a ideje iznimno opasne. Kao da nije dovoljno zabrljao, Remnick je iste večeri otkazao razgovor s Bannonom i objavio
poduže obrazloženje u kojem uglavnom brani svoju prvotnu odluku, a na kraju šturo zaključuje da se predomislio i dodaje: "Ne želim da dobronamjerni čitatelji i kolege iz redakcije pomisle da sam ignorirao njihove kritike."
Ostavimo po strani to što je očito mjesecima ignorirao kolege iz redakcije, sve dok nije već dogovorio i javno najavio razgovor s Bannonom. Veći je problem što je ovakvo obrazloženje Bannonu dalo povod da prikaže ovaj slučaj kao cenzuru njegovih stavova. To je doslovni spin – Bannon je toliko moćan da smatra da ima pravo na gostovanje na festivalu na kojem bi trebali gostovati upravo autori koji nemaju tu moć. U svakom slučaju, na festivalu se ne gostuje pozivanjem na slobodu govora, nego temeljem pozivnice organizatora. Jedino pitanje je – tko zaslužuje dobiti pozivnicu organizatora?
I to je ono što najviše brine. U trenutku u kojem ekstremna desnica jača diljem svijeta, a fašističke i rasističke ideje postaju društveno prihvatljive, pogotovo u SAD-u, u trenutku kad organizator velikog festivala ima priliku i odgovornost pozvati zastupnike drugačijih ideja, veliki 'kulturni' i 'liberalni' New Yorker odlučuje svoj glavni prostor prepustiti svom najvećem protivniku. Takva odluka ne samo što upućuje na oportunizam – koji ulazi u proturječje s ostatkom festivala – nego i na sadržajnu prazninu New Yorkerove politike. Ako se glavni politički sadržaj festivala temelji na iznošenju i negiranju radikalno desnih ideja, koje konkretne ideje festival zapravo ima za ponuditi?
Ekonomski i liberalno gledano, poziv Bannonu ima smisla jednako kao što se Galeanove Otvorene vene Latinske Amerike čine čistim promašajem. Ta knjiga je 'jednoumna' jer Galeano ne iznosi 'drugu stranu' koju zastupa vojna hunta, a nema ni 'ekonomskog rezona' jer je zabranjena i priskrbila mu je dugogodišnji izgon iz države. Ipak, Galeanov opus nadživio je vojnu huntu, još i danas je značajan i kao knjiga i kao čin, dok će se New Yorker teško iskoprcati iz živog blata vlastitog kukavičluka. Što nam to govori o isplativosti oportunizma?
Foto: meligrosa / Flickr
