Festivalu europske kratke priče i njegovim gostima možemo uvelike zahvaliti
razbijanje predrasuda o kratkoj priči kao inferiornoj formi, kao običnom zagrijavanju za pisanje romana, no ipak se na kraju možemo složiti da se radi o dvije bitno drugačije forme koje se ne razlikuju tek brojem stranica.
Ta se ideja možda najbolje vidi u slučaju neuspješnog prijelaza s jedne na drugu formu. Uoči FEKP-a u
Booksinom čitateljskom klubu raspravljalo se o romanu
Tigrova žena književnice
Tée Obreht (koja, nažalost, na kraju nije došla na FEKP). Kako piše voditeljica kluba
Ivana Dražić (o čemu možete čitati u srijedu), glavna zamjerka sudionika bila je dojam da tri pripovjedne linije romana ne čine uspješnu cjelinu, da bi "priče o Nataliji, besmrtnom čovjeku i tigrovoj ženi bolje funkcionirale kao zbirka kratkih priča, a ne roman." Dvije forme, dva svijeta: tako smo do prošlog petka mogli pratiti FEKP-ove majstore zahtjevne kratke forme, a isti dan saznali smo koja su djela ušla u
finale tportalove nagrade za najbolji hrvatski roman godine. Pa, okrenimo se onda romanima.
U Booksi uvijek znatiželjno očekujemo rezultate ovog natječaja – ne zato što imamo svoje izražene favorite, nego jer nam je zadaća prepoznati i kritički pratiti najbolja i najvažnija djela, pa nas zanima hoće li se naša procjena poklopiti s onom tportalova žirija. Naravno, šanse su male – samo ove godine na natječaj su stigla 64 romana objavljena u godinu dana, dok na portalu imamo prostor za 50 kritika godišnje, u što ulaze poezija, proza, esejistika i publicistika, uglavnom iz Hrvatske, ali i zanimljivi naslovi iz regije (za otkrivanje kojih je ponajviše zaslužan
Dinko Kreho).
Stoga je ugodno iznenađenje što smo od pet finalista u kritikama pokrili četiri naslova:
Luca Kozina pisala je o romanima
Tiho rušenje Ivice Prtenjače i
Lisica Dubravke Ugrešić,
Ivan Tomašić o djelu
Minus sapiens Zorana Roška (kao i
misteriozni F.B.), a
Nađa Bobičić o debitantskom romanu
Korane Serdarević Eksperiment Irene Tot.
Jedino nismo pisali o Pavičićevom krimiću Crvena voda, iako smo ga uzeli u obzir pri odabiru djela za kritiku. U mnoštvu naslova objavljenih uoči Interlibera njegov roman nekako nije pronašao svog kritičara, što mi je žao. Srećom, Pavičić je prepoznat pisac, a postavka njegovog kriminalističkog romana dovoljno intrigantna da je pažnju privukao i u drugim medijima – između ostalog, i putem Tportalovog natječaja.
O ostalima smo pisali! Pritom, za razliku od žirija općenito, naši kritičari imaju taj luksuz da ne moraju procijeniti objektivnu kvalitetu nekog djela (kako god je definirali), nego fokus mogu staviti na značenja, obilježja i vlastita tumačenja, te ih postaviti u kontekst šireg književnog polja, ali i u okvire svojih interesa. Čini mi se da je slična i inicijativa tportalova žirija koji je popisu finalista priložio
kratke recenzije svakog romana, time upućujući na specifične kvalitete svakog teksta, a ne samo na ocjenu opće kvalitete koja je romanu dodijeljena ulaskom u finale. Stoga, umjesto da nagađam pobjednika ili popujem o općoj kvaliteti romana, putem tportalovih recenzija i Booksinih kritika usudio bih se uočiti nekoliko formalnih i tematskih kvaliteta djela u ovom odabiru.
Za početak bih primijetio raznolikost odabira, kao da je namjera žirija bila ukazati koliko različiti romani mogu biti. Stoga svaka recenzija na tportalu govori o drugim stvarima: kod Pavičića je naglasak na njegovoj društvenoj kritici, a kod Roška na formalnom eksperimentu. Prtenjačin roman je pohvaljen zbog pozitivne i optimistične poruke o mogućnosti prijateljstva, a roman Serdarević zbog "otrežnjujuće spoznaje" da čovjeka određuju i društvo i vlastita psiha. Ugrešić je pohvaljena i zbog forme i tematike, što je u skladu s njenim ranijim preokupacijama, a neusporedivo s ostatkom finalista.
Čini se da se pri odabiru finalista želio održati balans između različitih mogućnosti romana. Stoga bi uvrštavanje romana
Me'med, crvena bandana i pahuljica Semezdina Mehmedinovića (
o kojem je pohvalno pisao Vlada Arsenić) ili
Maksimum jata Tee Tulić (
kojim se oduševio Ivan Tomašić) prevagnulo na 'formalnu' stranu, jer su oba djela obilježena poetičnim i nekonvencionalnim formalnim rješenjima. Ako je namjera žirija bio održati balans, onda je odabir uspješan, premda je našim kritičarima žao što u finale nisu ušla i ova dva pažnje vrijedna djela.
Ako čitamo Booksine kritičare, možemo ipak zaključiti da ovi raznoliki romani imaju neke zajedničke crte, kao što je manjak formalne strogoće. Izuzev Pavičićeva krimića i Bildungsromana Korane Serdarević, preostala djela imaju upadljivo neuobičajenu i naizgled neuređenu strukturu. Roškov roman je eksperiment čija je postavka "gorgijski nihilistička" (Tomašić) i koji "razara logiku tradicionalnog pripovijedanja" (tportal). Ugrešić je "na svoj specifično zaigran način povezala pozamašan broj vječnih tema ne samo svog opusa već i književnosti kao takve" (Kozina). Naposljetku, kako Kozina navodi, Prtenjačina knjiga sažeti je roman obilježen nedostatkom sukoba među likovima zbog čega ima neobičnu dinamiku.
Pritom valja, nažalost, primijetiti da ova formalna sloboda nije nužno urodila uspjehom (izuzev Ugrešić koja je svoju razigranu i jedinstvenu formu već razradila kroz svoj opus). Tomašić je zaključio da Roškovo pripovijedanje "preraste u opetovano ponavljanje jednog te istog koje izaziva glavobolju" zbog čega nastaje "dojam da je većina ovog romana naprosto višak koji se, čini mi se, ne može opravdati tek ambicioznom pripovjednom eksperimentiranju kojem stremi." Kozina o Prtenjačinom romanu kaže da mirna struktura romana i bajkoviti rasplet loše utječu na motiviranost i zaokruženost likova: "Iako je naivna, ali lijepa poruka ovog romana itekako potrebna u vremenima u kojima živimo, za mene i ona i poetična ljepota ovog romana ostaju u sjeni navedenih mana koje su, nažalost, umanjile intenzitet čitanja Tihog rušenja." S druge strane, debitantski roman Korane Serdarević vješto se drži čvrstog i jedinstvenog toka radnje, a osobna promjena protagonistice služi "kao nit koja povezuje i čini tekst romana unisonim tokom." (Bobičić) Formalno eksperimentiranje donosi i veći rizik – što je u književnosti svakako pohvalno, ali je ipak rizik.
Tematski, osim Roškova romana (o kojem se u tportalovoj recenziji govori primarno na razini forme), čini se da romani koji se bave mračnim i šire društvenim temama zalaze u pesimizam, a romani o užim međuljudskim odnosima u optimizam. Pavičićev roman iznosi mračnu priču o "malomišćanskom mentalitetu", a "priča o obiteljskoj tragediji i potrazi za odgovorima kroz sudbine likova pretvara se u analizu trauma našega društva tijekom triju desetljeća." (tportal) Slično tome, roman Eksperiment Irene Tot "nije bajkovita priča o new age samospoznaji, nego otrežnjujuća spoznaja da te određuju porijeklo, članovi i odnosi u obitelji, količina novca na računu, zamke vlastite psihe i podsvjesnog, ustupci konvencijama. Između redaka, stilski cizeliranih, to je i društveno angažiran roman..." (ibid.)
S druge strane, Prtenjačinom romanu kao prednost se navodi bajkovita i slatkasta dimenzija, "kako stranci-neznanci mogu postati jedni drugima životnom okosnicom, kako ljude samo treba slušati da bismo ih promatrali drugim očima, kako je neinteresno prijateljstvo ostvarivo, a velikodušnost bez fige u džepu i dalje moguća." (ibid.) Roman Dubravke Ugrešić pak "obnavlja neke 'starinske' vrijednosti: ponajprije vjeru u moć umjetnosti i moć 'heretika i sanjara' koji – iako stoje na marginama društva – tu umjetnost stvaraju." (ibid.)
Mada se radi o različitim temama i pitanjima, usudio bih se zaključiti da romani naginju određenom defetizmu jer junaci nikako ne uspijevaju izaći iz nametnutih okvira. Pavičićev roman čini se kao još jedan vječiti povratak na ratne i post-ratne traume. Eksperiment Irene Tot, kako Nađa Bobičić primjećuje, pokazuje da "obrt koji je bio povod za Ireninu promjenu, odbijanje običnog predvidivog života (...) na kraju ne završava na radikalno drugačijoj tački od početne." Lisica sugerira da moć umjetnici mogu pronaći (tek) na margini društva, a Prtenjačini likovi moraju posegnuti za bajkovitim raspletom da bi se uspjeli međusobno emotivno povezati i pomiriti s prošlošću.
Ako je suditi po ovim romanima, ljudi su doista neizbježno i fatalno određeni svojim osobnim traumama i negativnim društvenim kontekstom. Premda nam stvarnost za to daje fini temelj, zabrinjavajuće je vidjeti da ni književnost ne uspijeva nadići takav crni obzor i granice realnosti (ili realizma?).
Čini se stoga da bismo, sudeći po našim kritikama, ove godine trebali biti manje uzbuđeni i znatiželjni nego lani kad su u finalu bili odlični romani
EEG Daše Drndić,
Sjećanje šume Damira Karakaša,
Pjevač u noći Olje Savičević Ivančević,
Stajska bolest Slađane Bukovac te pobjednik
Ciganin, ali najljepši Kristiana Novaka. No, kritičarima nije za slijepo vjerovati: njihovi tekstovi ne služe kao upozorenje protiv čitanja, nego kao poziv da se romane čita, da se o njima razmišlja i da se s kritikom složi ili polemizira. Kritika je uspješna samo ako služi kao početak i produžetak rasprave o pročitanom romanu, a ne kao zaključno slovo. Zato mi se tportalov finalni popis raznolikih romana (zajedno s recenzijama) čini kao mnogo poticajnija i zahvalnija tema nego konačna odluka o jednom i jedinom pobjedniku natječaja.
Foto: Steven Vacher / Flickr
