U sutrašnjoj kritici knjige O ljubavi, batinama i revoluciji Nore Verde, kritičar Dinko Kreho piše "(...) da eponimni pojmovi (ljubav, batine, revolucija) nisu mišljeni tek kao 'ključne riječi' koje bi se odnosile na tematski sloj knjige, nego i autopoetički upućuju na tenziju kojom je ova prožeta: kako spojiti pisanje o osobnom i autobiografskom s pisanjem o tzv. društveno relevantnim temama?"
Čini se da pisanje književnog teksta često klizi od 'velikih pojmova', društvene razine i generalizacija prema osobnom, intimnom i posebnom. Ni čitanje književnog teksta uglavnom nije kolektivno iskustvo, a čak ni zbir čitanja ne znači mnogo jer je danas broj čitatelja toliko malen da čitanje 'subverzivnog' djela nikako ne može imati značajan efekt na svakodnevicu. Ma koliko autor bio angažiran ili orijentiran na društvene teme, političko uvijek postaje 'tek' osobno.
Zoom out, napuštamo knjigu, letimo preko čitatelja, iznad zgrade, prelazimo na ptičju perspektivu i gledamo ulice Zagreba. U subotu se održala povorka
Zagreb Pride koja je
okupila oko 10.000 ljudi koji se zalažu za ravnopravnost svih građana neovisno o tome privlače li ih osobe suprotnog spola ili ne. Seksualna orijentacija teško da može biti intimnija i individualnija – podatak s kim želimo spavati doista nema mnogo veze sa širom zajednicom niti utječe na nju. I usprkos odgoju, kulturi, zakonima i pritiscima, seksualna orijentacija svakog pojedinca na kraju je individualna stvar i ne šljivi prodor društvenog. No unatoč ustrajno osobnoj prirodi seksualne orijentacije, čini se da je cjelokupno društvo naročito angažirano po pitanju formalne i neformalne diskriminacije ili zaštite LGBTIQ ljudi. Čak i kad se oni doista žele zadržati 'unutar svoja četiri zida', ne mogu jer osobno u ovom slučaju redovito postaje političko.
Čini se da su prava LGBTIQ ljudi uvijek prva na tapeti, dok je književnost zadnja rupa na svirali. Prvi se trude da ih društvo malo pusti na miru da žive kao svi ostali, dok se drugi trude da izađu iz svog 'balončića' i dobiju širu pozornost. No obje pozicije, ma koliko se razlikovale, zapravo su vrlo slične – jer ekstremna desnica voli kontrolu, uniformnost i poslušnost, ne odgovaraju joj kako 'homići', tako ni frikovi koji u tišini uma svog pišu i čitaju nekakve knjige. Naravno, pisci i čitatelji slobodno živ(otar)e, ali čim se pojavi prilika da književnost uđe u širi prostor i napravi neki utjecaj, odmah proradi autoritarni refleks i gurne je natrag na marginu (vidjeti slučaj
optužbe za pedofiliju u Novakovom romanu Črna mati zemla).
I tu ipak dolazimo do političkog aspekta književnosti, do njene veze s društveno relevantnom temom kao što je diskriminacija LGBTIQ ljudi. Iza tisuća ljudi na Prideu, iza još više govora i napada iz mržnje, iza raznih istraživanja o stavovima populacije spram drugih društvenih skupina, krije se mnoštvo pojedinih, osobnih priča. Uzimamo knjigu, zoom in, slijećemo iz ptičje perspektive na knjigu, na lik koji nije tek gay ili straight, koji ima svoje vrline i mane, mušice i navike, sreće i afinitete, osobne dvojbe i međuljudske probleme, koji ukratko živi život kakav ne živi i ne može živjeti nitko drugi. A opet, netko drugi uzima knjigu, prepoznaje vlastita razmišljanja u tom tuđem životu i preko teksta dolazi do priče o samom sebi i svom okruženju.
Taj kontakt između žive osobe i udaljenog autora ograničenog je dometa – ne pali uvijek i zahvaća malu populaciju. Ali kad uspije, onda mijenja čitatelje i čitateljice. I premda su mnogoljudni pokreti, ratovi i revolucije ti koji naglo mijenjaju svijet, upravo malen, intenzivan odnos između dvoje ljudi bitno formira naše osobne nazore, zazore, strasti, strahove i odnose prema drugim ljudima i zajednici. Drugim riječima, ipak osobno gradi političko.
Foto: Lupiga.com
