Zadnji LOL

Nema većih sirotana od nas ljubitelja književnosti koji smo primorani biti podstanari na Internetu. Dok se trudimo shvatiti kako da obuzdamo taj čudan medij i iskoristimo ga da bismo objavili 'kul' i 'moderne' sadržaje o knjigama, naši virtualni susjedi besramno nam se rugaju. "Zagovarate čitanje tih sporih, monotonih i teških knjižurina? LOL!" kaže jedan od, kako bismo rekli, drskih provokatora, a danas popularno rečeno, trolova. "Bavite se tekstovima koji nemaju linkove, gifove ni emotikone? ROFL!" evo ti drugoga. "Zapeli ste u vremenu, LMAO!" zaključi treći trol i nastavi raspršivati sarkastične memove diljem međumrežnog etera. 

E, pa došlo je i naših pet minuta. Dok se cijeli Internet snebiva nad legislativom EU koja će oštro regulirati autorska prava na mreži, mi pratitelji književnosti napokon možemo svima odbrusiti – ha! Šizite zbog problema koji je književni postmodernizam obradio davno prije nego što su prvi modemi počeli krčati? Kasnite jedno pedesetak godina! *Glasni smijeh*

Šalu na stranu, najnoviji propisi EU samo su posljednji pokušaj da se grubo pokuša riješiti problem autorskih prava kojem se nekreativni birokrati nikako ne uspijevaju domunđijati. Kako ukrutiti, kvantificirati i privatizirati ideje? Kako ograditi i regulirati protok formi i sadržaja, ideja i želja, koji ne ostavljaju jasan trag i ne zadržavaju se unutar materijalnih, pravnih ni konceptualnih ograda? Lako je nekome naplatiti metar drva ili vreću cementa, ali kako naplatiti kilu pripovjednih matrica ili poetskih motiva? 

Povijest književnosti pokazuje nam koliko je taj zadatak ne samo nemoguć, nego i potpuno besmislen, dok brojna postmodernistička djela uzimaju taj besmisao kao svoj temelj. Danilo Kiš je u proznoj zbirci Grobnica Borisa Davidoviča bez pardona preuzeo postojeće povijesne dokumente, svojom ih logikom kompilirao u smislenu književnu cjelinu i time stvorio jedno od najvažnijih književnih djela u povijesti Jugoslavije. Naravno, dio lokalnih kritičara, idejnih predaka briselske administracije, optužio je Kiša za plagijat, što je polemički potentnom piscu dalo povod za pisanje Časa anatomije kojim je sasjekao optužbe: umjetnik ima pravo, čak i odgovornost preuzimati postojeće forme i kreativno ih koristiti da bi stvorio nova djela.

Slično vrijedi za našeg idućeg gosta, sjajnog engleskog pisca Davida Mitchella, čiji se romani upravo temelje na pronalaženju veza između najrazličitijih ljudskih sudbina, kultura i priča. Stoga se u svojim romanima, poglavito Atlasu oblaka, obilato služio postojećim povijesnim i avanturističkim pričama (pa ga neki nazivaju Julesom Verneom našeg doba), dokumentima, klasičnim modernističkim kao i popularnim SF romanima, sve kako bi stvorio toliko neobične cjeline da ga se smatra jednim od najoriginalnijih pisaca današnjice. Istu metodu pisanja, naravno, nastavio je koristiti u idućim romanima. Zabraniti mu takav način rada očito bi značio kulturnu štetu i nestanak, a ne zaštitu vrijednih kulturnih djela. Kad bi nekom uopće palo na pamet nazvati ga plagijatorom, tu bi osobu književna zajednica posula katranom i perjem.

No, što je predmet sprdnje u književnom svijetu, ozbiljna je prijetnja na mladoj planeti Interneta. Europski parlament upravo je izglasao novi zakon o zaštiti autorskih prava u Europskoj uniji. Da ne ulazimo u sve probleme spornog zakona (o čemu je pisao Lujo Parežanin za Kulturpunkt), obratimo pozornost tek na 13. članak koji brani neovlašteno korištenje, mijenjanje i distribuiranje tuđih djela putem društvenih mreža. To bi značilo da je svakom kreativnom prekrajanju postojećih motiva (u obliku npr. popularnih memova) došao kraj. 

To također znači da će društvene mreže, kako bi kontrolirale ogroman priljev upisa, u tu svrhu morati koristiti mehaničke filtere koji će prepoznavati i otklanjati svaki sadržaj koji bi mogao kršiti autorska prava. Brojni se filozofi, autori, pravnici i umjetnici desetljećima spore oko granice između plagiranja i legitimne citatnosti. Sad će programeri npr. Facebooka odrediti tu granicu i prepustiti računalima da je drže. Dakle, svaki potencijalni prijestup na polje tuđeg djela bit će sankcioniran. U svijetu u kojem su sve priče već ispričane nije teško naslutiti da bismo mogli dobiti kulturno siromašniji, opsegom manji, manje maštoviti i, paradoksalno, repetitivniji Internet. 

Naravno, nije sve tako crno-bijelo. U pozadini regulative stoji i namjera EU da obuzda internetske korporacije koje svoju moć i bogatstvo duguju pukom dilanju tuđih sadržaja, zbog čega autori de facto moraju prepustiti svoje djelo kako bi došli do publike. Autorska prava – u doslovnom smislu prava autora – ozbiljno su ugrožena na Internetu i nužno je politički utjecati na taj problem. Međutim, u ovom slučaju EU pokušava izliječiti tumor na mozgu amputacijom glave. Ukoliko ovaj zakon bude potvrđen u siječnju 2019. i ratificiran u zemljama EU, građanima će kreacija, komunikacija i recepcija internetskog sadržaja biti ozbiljno ograničena i sterilizirana. U najgorem slučaju neće im ostati drugo nego okrenuti se – čitanju i pisanju knjiga. LOL?