Težim, mekim putem

Lakše je zamisliti kraj svijeta nego kraj kapitalizma, poznata je uzrečica Slavoja Žižeka. Ne znam je li Žižek čitao Ursulu K. Le Guin (i nisam prvi koji se to zapitao), ali da jest, naišao bi na SF priče i romane koji ne idu linijom tog lakšeg otpora. "Živimo u kapitalizmu. Njegova se moć čini sveprisutnom. Takvom se činila i božanska moć kraljeva. Ljudska bića mogu se oduprijeti i promijeniti svaku ljudsku silu. Otpor i promjena često počinju u umjetnosti, a vrlo često u našoj umjetnosti ‒ umjetnosti riječi", rekla je Le Guin na dodjeli američkih National Book Awards kad je primila nagradu za životno djelo, a njena izjava otkriva ne samo tipičnu averziju prema kapitalizmu, nego i neuobičajenu optimističnu vjeru u njegovu konačnost.

Le Guin je od samog početka karijere išla težim putem. Počela je pisati 1960-ih u zlatno doba američkog SF-a dok je dominirao tzv. hard sci-fi temeljen na egzaktnim prirodnim znanostima. No na njeno pisanje nisu toliko utjecali književni trendovi koliko odnos s ocem Alfredom L. Kroeberom, poznatim američkim antropologom, koji je kćeri prenio ideje iz svog znanstvenog rada, ali i zarazno energičnu znatiželju: "Interes i temperament mog oca postavili su svojevrsni, skoro bih rekla, moralni ton. Njega je sve zanimalo. Živjeti zajedno s takvim umom je, naravno, edukacija sama po sebi. Uz to, njegov znanstveni rad bio je vezan uz ljude, što je stvarno sreća kad pišeš roman." Tako je Le Guin u SF djelima počela koristiti znanstvene ideje, ali ne one 'tvrdih' prirodnih, nego omalovaženih, 'mekih', društvenih znanosti. I, samim time, u svojim se djelima bavila ljudima i društvom – alternativnim društvenim sustavima i porecima.

Zapanjujuće je i što Le Guin nije tek išla protiv struje, nego je išla protiv struje unutar žanrovske književnosti. Za razliku od visoke umjetnosti, takva vrsta književnosti uglavnom se smatra slabo cijenjenim, tržišnim, 'zanatskim' radom za brzu i masovnu upotrebu. Zbog toga, u začaranom krugu, SF književnost ni nema financijsku ili kritičku podršku ako nema tržišni uspjeh. Kako je to strip scenarist Darko Macan lijepo objasnio na hrvatskom primjeru: "Žanra nema bez para. Žanr se proizvodi kad netko plaća, a ako se plaća, to znači da se prodaje. A kako kod nas nitko ne plaća, to znači da se ne prodaje i nema para. Nema žanra."

Da ne ulazimo u nemoguće uvjete hrvatskog SF-a (o čemu je za Booksu već pisala Tihana Bertek), možemo se složiti da ni uvjeti za Le Guin nisu bili idealni: kao autorica politički kritičke književnosti, morala se baviti ozbiljnim i kompleksnim temama, a opet pisati pitko i zabavno kako bi privukla širu publiku i došla u poziciju da objavljuje svoje tekstove. Malo bi se autora uopće odvažilo na takvu avanturu (dio njih bi sigurno frknuo nosom na ideju da 'banalizira' svoj tekst pisanjem za mase), a još manje bi u tome uspjelo. Le Guin je, pak, postala jedna od najpopularnijih SF autorica, napisala je više od 20 romana, deset zbirki poezije, stotinjak kratkih priča, sedam knjiga eseja, 13 knjiga za djecu i prijevode raznih autora, te je postala prva osoba koja je dobila najprestižnije SF nagrade Hugo i Nebula za dva romana: za Lijevu ruku tame (The Left Hand of Darkness, 1969.) o humanoidnoj rasi koja nema fiksirani spol, te za anarhističku utopiju Ljudi bez ičega (The Dispossessed, 1974.)

"Ne gurajte me u svoju prokletu ladicu u koju ne stanem. Moji krakovi izlaze iz ladice i šire se u svim smjerovima", odgovorila je Le Guin na pitanje je li SF autorica. No svojim radom pokazala je da se trebaju pretresti sve te 'proklete' ladice u koje se trpaju stereotipi o SF djelima, popularnoj književnosti, kao i široko prihvaćene elitističke ideje da su određeni žanrovi i forme sami po sebi bolji od drugih. Le Guin je toga bila svjesna kad je svoju nagradu za životno djelo posvetila "kolegama piscima fantasyja i znanstvene fantastike ‒ piscima mašte, koji su zadnjih 50 godina gledali kako predivne nagrade odlaze takozvanim realistima."

Lakše je zamisliti kraj svijeta nego kraj kapitalizma, no srećom postoji netko tko je odradio taj težak posao za nas. Le Guin je u svojih 88 godina života stvorila velik i sjajan opus o vremenima koja dolaze. Sad je pravi čas da ga (opet) krenemo čitati.