Prošlotjedna tribina
One nadiru u falangama govorila je o seksizmu u umjetničkoj kritici, ali implicitno je pokazala koji je danas položaj feminističke kritike. Povod tribine bila je kritika
Ivice Matičevića o romanu
Eksperiment Irene Tot (autorice
Korane Serdarević), objavljena u časopisu
Republika, koja je poslužila kao idealan, udžbenički primjer seksizma u kritici.
Sam Matičevićev tekst očiti je primjer, kako je istaknula govornica tribine i Booksina kritičarka Nađa Bobičić, "licemjerja" koje razdvaja "politiku i nekakvu idealnu književnost". Tako se Matičević u svom tekstu poziva na "harmoniju izraza i sadržaja", "umjetničku rafiniranost", "dorađenost stila" i slične opće estetske kategorije koje nadilaze vrijeme, mjesto i društvenu poziciju autora ili kritičara. Pritom je on sam, kao stručni kritičar te "krotki i uglađeni konzument umjetničke proze" (kako sam sebe naziva), taj koji bez mnogo elaboracije umije procijeniti što te vrijednosti jesu i ispunjava li ih odabrano djelo.
No bizarni uvod kritike plastično prikazuje kako se iza fasade univerzalnosti krije vrlo partikularna pozicija kritičara, preciznije – frustrirana muškarca. "Od svih napornih pojava u zadnjih desetak godina (...) najnapornije su žene i njihova prava", prva je rečenica kritike. "Ne želeći biti samo ukras prirode i getoizirana trpka krpa u kuhinjskome zapećku, žene nadiru u falangama: svjedoci smo probuđenog ženstva u obliku udruga, pokreta, inicijativa i zakonskih akata kojima se žene, navodno, žele barem izjednačiti s ružnijim spolom", pojašnjava Matičević estetski kontekst u sklopu kojeg interpretira roman.
Iz ove kritike vidimo koliko je malo potrebno da jezik stručne i bezinteresne kritike, koja se poziva na estetske kriterije onkraj društva, pređe u besramni seksizam koji brani zadane društvene rodne odnose. To je simptomatično, kako za Matičevića i časopis Republiku (što je kritičarka Katarina Luketić demonstrirala citiranjem njegovih ranijih kritika), tako i za lokalnu književnu scenu (na što je Nađa Bobičić aludirala ukazivanjem na 'dominaciju' muškaraca u književnim nagradama) i za književnu kritiku na širem nivou (što je profesorica Maša Grdešić pokazala pozivajući se na važnu knjigu Literature of Their Own Elaine Showalter) te kritiku u drugim granama umjetnosti (o čemu je pričala Ivana Perić na primjeru glazbene kritike). Time su govornice ujedno pokazale kako 'partikularna' feministička kritika može ukazati na prikriveni šovinizam 'univerzalne' kritike te postaviti pitanje tko ima moć govoriti kao kritičar u ime općih estetskih vrijednosti.
Time prelazimo s razine teksta na razinu konteksta, odnosno na činjenicu da je upravo Matičević taj koji ima legitimitet pisati kritiku. Kako ne bi imao? Iz njegove bogate biografije izdvojimo da je znanstveni suradnik HAZU-a, izvršni urednik edicije Stoljeća hrvatske književnosti, član upravnog odbora Društva hrvatskih književnika, višestruko nagrađivani kritičar, predavač na postdiplomskom studiju pri Odsjeku za komparativnu književnosti Filozofskog fakulteta u Zagrebu, te član Kulturnog vijeća za knjižnu, nakladničku i knjižarsku djelatnost pri Ministarstvu kulture.
S obzirom da Matičevićeva kritika nije iznimka nego pravilo, biografija više govori o svim ovim institucijama koje surađuju, nagrađuju i daju legitimitet njegovom radu, te istovremeno ovise o njegovoj poziciji u vijeću koje dodjeljuje potpore. Stoga je Matičevićev položaj, kako je pisao
Boris Postnikov za Novosti, "samo slučajno ime za Hrvatsku akademiju znanosti i umjetnosti, za žirije koji će ga ponovno nagraditi, za izdavačke kuće koje će ga angažirati, za Ministarstvo kulture koje će ga zadržati u svome vijeću, za vijeće koje će opet dodijeliti novce Republici i za sve one na književnoj sceni koji idućih dana neće reći ništa, jer u vijeću Ministarstva kulture sjedi čovjek koji bi sutra mogao odlučivati baš o njihovim knjigama, okruglim stolovima, časopisima i festivalima." Njegova prognoza se ostvarila: izuzev Odsjeka za komparativnu književnost FFZG-a koji je javno osudio stavove svog suradnika, ostale institucije nisu se oglasile.
Feminističkoj kritici stoga očito nema mjesta u tradicionalnim kulturnim institucijama koje, u biti, podržavaju Matičevićev svjetonazor. Zato se visoki položaj Matičevića (i matičevića) na akademskoj ljestvici ovim skandalom neće izmijeniti, dok feminističkoj kritici preostaje prostor manjih internetskih portala i pojedinih fakultetskih kolegija – prostor užeg dosega, slabijeg utjecaja i s bitno manjom financijskom potporom.
No unatoč takvom omjeru snaga, feministička kritika izaziva osjećaj iznimne ugroženosti. Roman
Eksperiment Irene Tot,
kako je Nađa Bobičić pisala, nije radikalan feministički istup, nego relativno konvencionalan roman čija protagonistica
pokuša živjeti van okvira tradicionalne ženske uloge. No i takav koncept isprovocirao je Matičevića da se autorici romana u tekstu kritike direktno obrati: "Pišete li vi, gospođo Serdarević, umjetničku prozu ili Vam je na pameti tek dociranje i jurcanje nabrijanih politikantskih formula?!" Indikativno je i što se na samoj tribini pojavio suradnik
Jutarnjeg lista koji se u raspravi pokušao nametnuti kao kritičar liberalnog
mainstreama koji, navodno, perpetuiraju upravo spomenuti manji mediji.
Ovakva hipersenzibilnost na feminističku kritiku i ugroženost pripadnika privilegirane većine djelovali bi apsurdno i pomalo smiješno da nisu već viđeni. Naime, i ovaj slučaj uklapa se u desničarski politički trend prisutan u Europi i SAD-u, a naravno i u Hrvatskoj. Tim više zlokobno zvuči paralela koju je Katarina Luketić povukla između "slučaja Matičević" i
slučaja Vještica iz Rija iz 1990-ih kad su
kulturne elite iskoristile društveni strah da bi huškale na nasilje protiv nepodobnih društvenih kritičarki. U tom smislu bitna pouka ove tribine nije tek estetska, nego društvena, jer ukazuje na ovakve primjere kao simptome šireg stanja prije nego što strah većine preraste u snažniju nasilnu reakciju.
