Prvi udarac označava početak i privlači pažnju. Drugi udarac veže se na prvi i započinje ritam. Treći udarac nastavlja igru i već lupkamo prstima, a četvrti upada preko reda. Peti udarac hvata se za treći i vraća stari ritam.
Četvrti udarac tvori sinkopu, što je pojam koji je do prošlog tjedna bio bitan ljubiteljima jazza i poezije te liječnicima, a na petak 13.10. ušao je u središte političkog života. Kad je šibenski sud zbog 'sinkope'
oslobodio Tomislava Horvatinčića odgovornosti za ubojstvo dvoje ljudi gliserom, taj benigni pojam iz medicinskog i umjetničkog žargona upao je u ćušpajz ostalih raznorodnih izraza i metafora koji danas tvore politički diskurs.
Pojmovi iz književne i društvene teorije te filozofije često imaju i problem i draž da su potpuno beznačajni na široj društvenoj razini. Ljudi ne moraju poznavati naratologiju da bi uživali u dobrom romanu ili priči, niti baratati versifikacijom da bi osjetili ritam i značenja neke pjesme, ni poznavati teorije društvene stratifikacije da bi primijetili nejednakost ljudi. No, oni koji se duže i dublje bave tim temama koriste teorijske pojmove, i to ne samo zbog veće preciznosti, nego i da bi se ogradili u svoju malu komunikacijsku zajednicu. Sva informacijska buka kojom smo inače bombardirani ostaje u pozadini dok se bavimo, recimo, sinkopom u poeziji ili muzici.
No, jezik je živ, neposlušan i nikad ne ostaje dugo u nekoj ladici, pa tako i teorijski pojmovi klize iz svog izvornog konteksta i ulijeću u neočekivane kombinacije. Recimo, često baš političari preuzimaju teorijske pojmove kako bi na zaobilazan način opisali neke nove i opasne političke tendencije. Početkom 2000-ih tranzicija je bila popularan termin za pozitivan opis hrvatskih političkih procesa, danas se ekstremno desne udruge bore protiv rodne ideologije i ljudskopravaškog diskursa, a postojala su i vremena kad su reforma, kriza neoliberalizma i mjere štednje (austerity measures) bili čudni pojmovi iz teorijskih zbornika, nikako ne iz dnevnih novina.
Redovitim ritmičkim ponavljanjem i ti izrazi i tendencije polako su postali normalan dio svakodnevnog života. U drugom vremenu bio bi skandal da političar odjednom najavi bolnu mjeru štednje ili borbu protiv rodne ideologije, ali sada smo na te pjesme već oguglali. Nenadano, i sirota je sinkopa upala u drugi kontekst i preuzela niz novih značenja.
U navedenom sudskom slučaju bila je riječ o sinkopi u medicinskom značenju, kao nagloj i privremenoj nesvjestici. Horvatinčiću je poslužila kao opravdanje neospornog zločina, kao što u skoro svakom većem slučaju možemo vidjeti da se osoba poziva na privremenu neuračunljivost tijekom počinjenja djela ili samog davanja iskaza (v. slučaj Luke Modrića) i na gubitak samokontrole zbog neke više sile. Tako je u Hrvatskoj taj medicinski termin postao kao moćni zloduh iz narodne priče – čini se da svaku osobu u svakom trenutku može obuzeti sinkopa i oduzeti joj moć upravljanja vlastitim tijelom.
No, sinkopa nužno sa sobom povlači i slično značenje iz polja ritmike, gdje označava signal koji naglo i privremeno prekida ustaljeni ritam, čime se taj ritam ipak ne razbija nego kroz privid prijetnje čini dinamičnim. U tom smislu, sinkopa nam može poslužiti i kao metafora sadašnjeg političkog tijeka: ustaljeni monotoni ritam
globalne krize,
bolnih reformi i
političke stabilnosti povremeno se prekida raznim ispadima, toliko sumanutima da se odmah poželimo vratiti u prethodno stanje, ma koliko ono bilo loše.
Nije li i oslobođenje Horvatinčića jedna takva sinkopa, kao i predavanje potpisa za referendum protiv pobačaja, kao što su bili i
cirkus oko Noći kazališta i
promjena imena Trga maršala Tita? Nije li u književnosti
propast Algoritma bila sinkopa nakon koje je uslijedio
utješni povratak u prethodno stanje? Svako toliko pojavi se takav kratki šum van ritma, samo da bismo se sretno vratili u sigurnost prijašnje rutine, uvijek ipak malo gore nego što je bila prije.
Političari mogu koristiti teorijske pojmove da bi prikrili neželjena značenja, ali i ljudi mogu koristiti iste pojmove da bi ta značenja razotkrili. Pa nas tako književna teorija može naučiti činjenici da je siže bitan koliko i fabula, odnosno da ritam pripovijedanja može biti važniji nego sadržaj priče. Ritam političkog kriznog govora stvara okvire normalnosti, tema kojima se bavimo i pozicija koje zauzimamo u društvu. Sinkopa pritom tvori prividnu prijetnju ustaljenom poretku, ali zapravo služi samo da bi se stari ritam ponovno uspostavio i potvrdio kao neumoljivo stanje. Tom se ritmu ne smijemo prepustiti. Štogod da želimo napraviti više i bolje, moramo izmaknuti tom satirućem ritmu koji se lako može učiniti kao da nikad neće nestati. Trebamo se probuditi iz sinkope.
Foto: Dani Alvarez Cañellas / Flickr
