Naš oštroumni arhivar
Fabio Büchersteiger već je prije osmine finala svjetskog prvenstva
lucidno primijetio kako su nogometne avanture u drugi plan gurnule ne samo političke, nego i meteorološke uvjete života. U ovih mjesec dana ljeto kao da nije počelo – ili možda jest, ali nismo primijetili.
Sad je svjetsko prvenstvo (ne)sretno završilo i ne treba nam diploma norveškog hidrometeorološkog zavoda da bismo prognozirali da će se za par dana stanje vratiti u normalu, a temperatura – ili barem subjektivni doživljaj iste – naglo povećati. A kako temperature rastu i dostižu kritičnu točku, tako ljudi ostaju bez kapaciteta za daljnji rad, čime nastaju dijelovi dana (la siesta) ili godine (ferragosto) kada, takav je konsenzus, ljudi ne mogu više raditi. Pa mogu slobodno ići na more, u planine, na druge kontinente ili u vlastiti krevet.
Međutim, pozovimo se opet na Fabia, naše
oko sokolovo, koji je u istom tekstu upozorio da je taj navedeni
deal prestao vrijediti jer mnogi ljudi više nemaju novca provesti odmor na obali ili putovanju. Stoga je Fabio sastavio
poduži popis ljetnih čitateljskih preporuka u
dva dijela za sve one koji su primorani ostati doma pa imaju 'priliku' čitati knjige. Naravno, njegove preporuke vrijede i za plažu, ali ako želite proći sve naslove koje preporučuje, onda upozoravamo da će voziček biti nužan dio morske opreme.
Dok kontinentalci ne mogu priuštiti odlazak na more, ljudi koji žive na obali imaju more pred nosom, ali ne odmaraju se jer rade. Takva je realnost države koja se svom težinom oslonila na turizam: posao više ne ovisi o radnim uvjetima, nego o početku i završetku sezone. Rad se stoga odvija po najvećim vrućinama, a odmor je rezerviran eventualno za gluho doba godine, u vrijeme koje skoro ništa ne ispunjava jer je kulturna ponuda u manjim gradovima (uključujući književnu distribuciju) ponajprije namijenjena stranim gostima, ne lokalnim stanovnicima. (Odnosom turizma i rada
podrobnije se bavi umjetnica Katerina Duda.)
Ukratko, uvjeti i oblici rada su se promijenili, a o njemu i dalje razmišljamo u starim kategorijama. Nove forme rada ipak se odvijaju i manifestiraju drugačije nego industrijski rad te izmiču kvantitativnom određenju odrađenih sati, proizvedenog sadržaja i dana godišnjeg odmora. Time sve više počinju nalikovati radu u kulturi. Već sam pisao o
fleksibilnom radu književnih kritičara, a ovdje vrijedi spomenuti i pisce čiji se radni proces, često i njegovi ishodi, ne mogu jasno odrediti. Zbog toga mnogi smatraju da je pisanje prije hvatanje zjaka nego pravi rad. Basne o mravu i cvrčku, kao i snishodljivo sprdanje umjetnika, praktički su dio narodnog folklora. Međutim, u državi u kojoj sve više ljudi cvrči baš zato što rade kao mravi, možda je došlo vrijeme da se pomnije pozabavimo takvim oblicima rada.
U tom smislu odnos putovanja i književnosti čini se kao dobar primjer. Putovanje je vrlo uobičajen način provođenja godišnjeg odmora i odmaka od (radne) svakodnevice, a istovremeno je,
kako piše Dean Duda u Kulturi putovanja, čvrsto vezano uz kulturu pisanja i književnost uopće. Iako su se načini putovanja i oblici putnih zapisa stubokom mijenjali, ipak je motiv putovanja stalno prisutan u književnosti, naprosto jer putovanje tu ne služi samo za bilježenje detalja i anegdota, nego je povod za otvaranje raznih tema kojima se književnici bave. Stoga putovanje, čak i ako je zamišljeno kao dokolica, lako može postati bitan dio književnog rada.
Primjer radno-dokoličarskog putovanja nova je knjiga Dorte Jagić Veće od kuće (kritika Kristine Špiranec izlazi sutra na portalu). Dobar dio knjige čine putopisni zapisi čija pripovjedačica, kaže Špiranec, "zaobilazi pomodarsku, često i plitku kulturu putovanja, ne zadovoljavajući se ispraznim 'prikupljanjem kvačica' i blijedim uspomenama i (...) istražuje i gradi vlastiti poetski itinerar, osluškujući pritom tihe, tajne veze između prostora, vremena i ljudi."
S jedne strane, posve je očito što je Jagić radila – putovala je, svoja iskustva sročila u tekst i objavila kao knjigu. No granice između književnog rada i pukog dokoličarenja nisu jasne. U kojem trenutku njezino putovanje prestaje biti 'laički' doživljaj putovanja, a postaje profesionalno pjesničko viđenje? Gdje je granica između poslovnog puta i bezinteresnog, 'beskorisnog' putovanja? Što čini njezin vlastiti pjesnički itinerar književnim tekstom, a ne tek privatnim zapisom? Na ta pitanja ne mogu se pružiti načelni odgovori, nego konkretni dijelovi njezine knjige – jedine opipljive manifestacije tog književnog rada. A opet, moglo se lako dogoditi da skupljeni materijal ne dobije formu knjige ili teksta, da trud ostane nevidljiv i neupotrebljiv. Književni rad, srećom i nažalost, opire se svakoj projekciji.
Jedan od modela koji uvažava tu činjenicu je književna rezidencija, prilika da autori otputuju van svoje životne sredine i provedu neko vrijeme u stranom mjestu, udalje se od svakodnevnih briga, osobnih i radnih odnosa, od svih obaveza. Organizatori rezidencija ne nude takve uvjete iz altruizma, nego jer dobro znaju da su pisci dok putuju, čak i bez obaveza, zapravo uvijek u radnom pogonu.
O proturječjima književne rezidencije i 'štiftungsliterature' naširoko su pisali
Boris Postnikov i
Vladimir Arsenić. Ovom prilikom, ljetnim preporukama u prilog, navedimo dobro poznati roman
Komo Srđana Valjarevića, šarmantnu priču o mladom beogradskom piscu koji odlazi u talijansku rezidenciju odlučan da tamo ne radi ništa. U tome uspijeva – tijekom mjesec dana protagonist ne piše i ne čita, s kolegama piscima i akademicima druži se minimalno, a vrijeme provodi uglavnom s konobarima iz rezidencije ili obližnjeg sela, uz uvijek prisutni alkohol. Iako smo dojma da je proveo krasnih mjesec dana, ne možemo reći da je protagonist došao do velikih spoznaja o sebi, svom životu ili književnosti.
Naizgled, roman govori o kvaziumjetniku koji koristi model rezidencije da bi krao bogu dane, fino jeo, mnogo pio i spavao u luksuznoj vili za malu ili nikakvu kompenzaciju. S druge strane, sam roman njegov je napisani iskaz iz prvog lica, dakle ishod književnog rada. Da ne ulazimo u nepotrebnu raspravu je li glavni lik romana zapravo autor, primijetimo samo prividno proturječje između nerada protagonista i rada pisca koji je ovu fabulu uobličio u nekonvencionalnu, živu i slojevitu proznu formu. Kažem 'prividno' jer je to posve neobavezno iskustvo rezidencije postalo građa romana, čime se nametnulo kao nužan dio spisateljskog procesa.
Dokolica je piscu plodno tlo koja može mahom završiti kao građa za književni tekst, dok pomno isplanirano radno vrijeme lako može završiti u ćor-sokaku. Književni rad stoga se ne može standardizirati pomoću satnice, planiranih ishoda, konkretnog radnog vremena itd. To može zvučati romantično, ali vjerujem da nije nimalo lako biti u situaciji u kojoj svaki čas može postati otponac za pisanje teksta ili, još gore, u stanju u kojem takav poticaj nikako da dođe. Pisanje istovremeno traži stalnu spremnost i opuštenost, a najčešće ne pruža adekvatnu kompenzaciju u vidu velikog broja čitatelja, pozitivnih reakcija ili prihoda. Stoga ne vidim kako se time može baviti itko tko to ne osjeća kao svoj poziv.
Problem je, međutim, što i ostali suvremeni oblici rada sve više nalikuju pisanju, u smislu da je sve teže rad odvojiti od nerada. Koriste li suvremeni menadžeri društvenih mreža Facebook privatno ili profesionalno? Zabavljaju li se turistički animatori jer im je užitak raditi ili jer je osjećaj ushita obavezan? Jesu li vozači Ubera radnici ili hobisti? Sviraju li ulični glazbenici iz duše ili za džep? Nema jednoznačnog odgovora. Sve je više poslova koji se mjere neizvjesnim ishodima zbog čega je prekovremeni rad postao dio uobičajenog radnog vremena. Ono preostalo slobodno vrijeme pritom sve češće postaje vezano uz posao, a dotadašnju funkciju dokolice ne preuzima ništa drugo. Drugim riječima, sve više ljudi po načinu rada i niskoj kompenzaciji za rad počinju nalikovati piscima. A nije da se bave svojim životnim pozivom.
Foto: arianta / Flickr
