Prljavi ples

Na užas mnogih koje znam, počelo je svjetsko prvenstvo u nogometu. Popularni 'mundijal' idućih će mjesec dana okupirati televizijski, internetski i fizički prostor te preplaviti naša osjetila reklamama, užasnim navijačkim pjesmama, nacionalističkim klišejima, šovinističkim vicevima i sadržajno siromašnim utakmicama u kojima će šačica mladih klipana predstavljati svoju državu tako što će natjeravati kožnati mjehur elipsoidnog oblika (ni lopta više nije okrugla...)

Mnogi vežu nogomet uz najgore osobine naše stvarnosti – uz mačizam, ksenofobiju, korupciju i nezasitnu kapitalističku pohlepu. I to ima temelja, ali istovremeno je ogromna šteta, jer nogomet može biti (i dovoljno često jest) nešto sasvim drugo, zbog čega ga vrijedi pratiti i cijeniti. Ovaj ću tekst stoga ostaviti na portalu kao što igrači ostavljaju srce na terenu: pokušat ću iskupiti ovaj lijepi sport, podijeliti uzbuđenje oko prvenstva u Rusiji i uzvratiti svojim kolegicama iz Bookse koje mi se redovito rugaju kad me ulove da čitam nogometne portale!

Suprotno rodnim stereotipima, nogomet je vrlo blizak suvremenom plesu (igranju) jer sadrži pojedinačno ritmizirano i uvježbano kretanje te balansiranje loptom, kolektivnu timsku koreografiju i nužnu tjelesnu improvizaciju u nepredviđenim okolnostima. Prvi put sam tu očiglednu činjenicu shvatio kad sam pročitao knjigu Brilliant Orange engleskog sportskog publicista Davida Winnera koji piše o uspjehu nizozemskog 'totalnog nogometa', revolucionarnog stila igre koji se razvio prvo 1970-ih (kroz nizozemsku reprezentaciju predvođenu trenerom Rinusom Michelsom i igračem Johanom Cruyffom), potom 1990-ih (kroz mladu momčad amsterdamskog Ajaxa i utjecaj trenera Cruyffa na španjolsku Barcelonu), a naposljetku kasnih 2000-ih (u Barceloni trenera Josepa Guardiole). 

Winner ističe da su za nizozemski uspjeh zaslužni promišljeno i kreativno korištenje prostora te besprijekorna kolektivna uigranost. Igrači se kreću kao uvježbani plesači čime osvajaju prostor prije nego što protivnik uspije shvatiti što se događa. Ako pak naiđu na spremne protivnike koji vješto prate taj ples, najbolji pojedinci uspijevaju u pravom trenutku napraviti nepredviđeni potez, razbiti ustaljeni ritam i time unijeti razdor u protivničko kretanje. Jedan od igrača koji je istovremeno bio iznimno elegantan u kontroli lopte, ključan za kontrolu ritma timskog kretanja i jedinstven u kreativnom razbijanju tog ritma bio je Andres Iniesta, igrač Barcelone, živi dokaz da inteligencija i osjećaj za ritam u ovom sportu znače više od čiste snage i brzine trčanja. 

Naravno, kao kod izvedbenih umjetnosti, teško je prenijeti praksu nogometa u jezik teksta, čemu ne pomaže činjenica da o nogometu uglavnom pišu i govore ljudi koji se ni sportom ni pisanjem ne bave naročito promišljeno. Stoga se analize utakmice često svode na nizanje izlizanih fraza i klišeja o "čvrstim Talijanima", "Nijemcima koji uvijek pobjeđuju" ili "divljim Afrikancima bez discipline". Srećom, taj se trend mijenja jer je razvoj statistike omogućio precizniji govor o nogometu, a porast interesa za sport potaknuo je pojavu novih, svestranih autora koji pišu stilski lijepo i tematski zanimljivo.

Na našem jeziku valja izdvojiti mladu ekipu Telesporta predvođenu Aleksandrom Holigom (koji je upravo objavio knjigu Nogomet narodu), mahom novinare koji o nogometu pišu argumentirano i precizno, a opet originalno i emotivno. I, koliko vidim, bez nacionalističkih i šovinističkih klišeja. Sa zadovoljstvom mogu primijetiti da se polje otvorenog i pozitivnog govora o nogometu općenito širi van ustaljenog polja sportskih medija. Sveučilišna profesorica Nadežda Čačinovič 'autala' se kao pasionirana skupljačica Paninijevih sličica, urednica H-Altera Ivana Perić kao tifosica Juventusa (njenu tvrdnju da se od nogometa rastaje shvatimo kao retorički trik ili trenutak slabosti), a Dražen Lalić početkom godine objavio je knjigu Nogomet i politika koja se nadaje kao idealno štivo u pauzi između dvije sezone. 

U književnosti, srećom, ne opstaje zazor prema nogometu. Na našim prostorima o nogometu divno su pisali ili pišu Božo Koprivica i Sinan Gudžević, nogometom se često bave latinoamerički kanonski autori poput Vargasa Llose i Bolaña, a na tom govornom području istaknimo knjigu Fudbal: sjaj i tama Eduarda Galeana. Spomenimo i Zorana Pilića koji je Ibrahimovićevom čudesnom golu protiv Engleske posvetio cijelu pjesmu. Nicka Hornbyja suvišno je i spominjati.

U književnosti ne opstaje ni ideja da se radi o ekskluzivno muškom sportu. O sportu pišu marokansko-američka književnica Laila Lalami te egipatska novinarka Mona Eltahawy. Feministkinja i zagrižena navijačica Eltahawy naročito cijeni Moa Salaha i – logično – oštro napada Sergia Ramosa. Naposljetku izdvojimo Aleksandra Hemona zbog čijeg je gostovanja 2006. godine u Booksi nakratko montiran televizor na kojem su se puštale utakmice. Vratili se zlatni dani!

Ipak, kad govorimo o svjetskom prvenstvu, teško je zanemariti zastarjelost natjecanja između nacija. Nogomet je polje koje je ponajviše pod utjecajem globalne kapitalističke slobode kretanja, pa se u njemu zatvaranje nogometa unutar nacionalnih granica čini sasvim izvještačeno. Engleski novinar Michael Cox napisao je knjigu The Mixer kako je u posljednjih 20 godina priljev stranih igrača i trenera u Englesku drastično promijenio način na koji se nogomet igra, gleda i razumije, ali i način kako Englezi poimaju druge kulture.

U tome po meni leži i draž mundijala – ne u navijanju za svoju ili drugu naciju, nego u prilici da nam u fokus dođu igrači, treneri i navijači drugih kultura, da na veliku scenu (inače rezerviranu za najbogatije ekipe, mahom iz Europe) upadnu Drugi. Opći kraval u Panami zbog kvalifikacije na svjetsko prvenstvo, suze igrača Sjeverne Koreje zbog debija na prvenstvu, nečuveni zvuk južnoafričkih vuvuzela, amnestija peruanskog kapetana koji je pao na doping testu jer je pio domaći čaj od koke – sve su to znakovi da svjetsko prvenstvo može biti jedan od rijetkih javnih prostora na kojima su još mogući i oštar sudar i privremeno pomirenje kulturnih različitosti. 

Naravno, svaka navedena prednost ima i svoju negativnu stranu. Kao kod plesa, ovisnost nogometaša o vlastitom tijelu dovodi ih u veliku opasnost od ozljeda i nesigurnost koja stupa u tridesetima kad profesionalna karijera neminovno dolazi kraju. Misija o uključenju različitih kultura u svjetsko prvenstvo poslužila je kao opravdanje skandaloznog odabira Katara kao domaćina svjetskog prvenstva 2022., odluke koja već sad odnosi živote građevinskih radnika. Potpuna otvorenost i bavljenje nogometom iz entuzijazma čine se mogućima samo u granicama amaterskog nogometa, kao u primjeru od navijača ustrojenog kluba Zagreb 041, dok svaki veći uspjeh profesionalnog kluba vodi do veće komodifikacije, korupcije i zatvaranja vrata siromašnijim navijačima. A u Hrvatskoj bi rijedak trenutak nacionalne euforije tradicionalno mogao poslužiti vladi za donošenje i provođenje kontroverznih odluka u sjeni nogometnih događaja. I tako dalje, unedogled. Nogomet ima i ljekovit i otrovan učinak na društvo... baš kao i književnost, neki bi rekli. 

Što onda zaključiti u ovakvom slučaju? Netko će istaknuti da je čaša polupuna, netko da je poluprazna, a ja ću zahvalno primiti čašu ma koliko tekućine bilo unutra. Na kraju želim poručiti profesorici Čačinovič da je naš arhivar F.B. i ja čekamo u Booksi s duplićima, a svoje kolegice otvoreno zatražiti razumijevanje tijekom idućih mjesec dana. Mundijal je počeo, a to nije šala.