Postoje neke teme koje su toliko osjetljive da se o njima ne smije pisati. Kad govorimo o holokaustu u umjetnosti, često se citira Adornova tvrdnja da je "pisanje poezije nakon Auschwitza barbarizam". Iako je svaku Adornovu rečenicu nužno staviti u kontekst, a onda i taj kontekst u kontekst, jasno je zašto je ova izolirana misao inače hermetičnog filozofa toliko široko odjeknula – zbog mnogima znane nelagode dok pratimo umjetnički rad o holokaustu. Svi imamo potrebu čitati o temi, ali i dobro znamo da autor i publika takvog djela uvijek hodaju po tankoj žici iznad provalije neuspjeha da umjetničko djelo iskaže išta suvislo o tom realnom užasu.
Na drugoj krajnosti, postoje teme koje se čine toliko banalnima da ni o njima ne treba pisati. Tko s iskustvom života na ovim prostorima želi čitati o svakodnevici na ovim prostorima? Tko nakon svih silnih loših vijesti o ekonomiji i politici zemalja bivše Jugoslavije ima potrebu čitati prozu koja se kritički bavi istom tematikom? Dok knjiga o holokaustu barem teži otkriti nešto o nepojmljivom ljudskom zlu, knjiga o posttranzicijskom društvu naizgled može tek otkriti toplu vodu – i to ne naročito toplu.
Ipak, znamo da su Drugi svjetski rat i aktualna ekonomsko-politička kriza danas omiljene teme u medijima, razgovorima i razmišljanjima o budućnosti. Mogli bismo se sada pitati zašto se ljudi bave prošlošću i kukanjem zbog visoke politike, a ne svojim pravim problemima. No možda se vrijedi zapitati što bavljenje tim 'nebitnim' stvarima govori o stvarnim problemima. Zašto ljudi imaju potrebu pričati o tim neveselim temama? Što time otkrivaju o sebi? Mislim da odgovore ne možemo naći u kratkim fragmentima medijskih objava i svakodnevnih razgovora, u žiži općih mjesta, nego da više možemo saznati u djelima koja se bave istim temama, ali uz odmak od dominantnih trendova. Drugim riječima, trebamo se okrenuti baš književnosti kakvu, je li, nije razborito pisati.
U našem društvenom okviru polako otkrivamo svrhu tih djela. Teoretičari i umjetnici poput Viktora Šklovskog ili Bertolta Brechta još su prije više od sto godina govorili da je svrha književnosti očuđenje, tj. osvijestiti automatizirane, već nesvjesne fragmente stvarnosti i shvatiti njihovu čudnovatost. To vrijedi i danas: pisati o našoj svima poznatoj društvenoj stvarnosti nužno je baš zato što smo blaženo uronjeni u tu memljivu, bizarnu smjesu. A premda zvuči oštro reći da nam je holokaust normalna stvar, valja ipak primijetiti da društvo u kojem postoji stalno nadmetanje je li u nekom logoru ubijeno 7.000 ili 700.000 ljudi, a koje se s ciničnim nemarom odnosi prema tisućama nesretnih izbjeglica na granici države, baš i ne shvaća ozbiljno razmjere masovnog nasilja.
No, ako i postoji svrha pisanja o tim temama, ipak ostaje pitanje što i kako pisati. Koristiti književnost da bi se konvencionalno iznijele opće prihvaćene ideje čini se (
kako je naš kritičar Vlada Arsenić toliko puta ponovio) kao nepotreban dodatak postojećim medijskim i društvenim raspravama, pri čemu književnost u konkurenciji sa sličnim, bržim i lakše probavljivim medijima glatko gubi. Stoga mi se kao jedina pažnje vrijedna mogućnost čini nekonvencionalna književnost – ne samo ona koja radi stilski odmak od ostalih djela, nego i koja tim rizikom uspijeva otvoriti sve ono što se ne pokriva novinarskim formama ni politološkim studijama: emocije, osjete, iščašene percepcije i nove perspektive.
Ovog
vunderšune monat maja prilično smo posvećeni inicijativi za imenovanje parka kod Bookse (
potpišite peticiju Park književnicama!), ali bavimo se i knjigama – i to neveselim djelima koja se bave teškim temama, ali na neobičan i poticajan način. Naša kritičarka
Lucija Butković piše o zbirci poezije Izlet u Dachau i naziva je "pjesničkim mračnim turizmom". Autor zbirke, 30-godišnji
Marko Pavlovski, na temelju obiteljske i društvene povijesti piše svojevrsni poetski dnevnik holokausta. Unatoč nekim općim mjestima u zbirci, Butković smatra da zbirku krase formalna odmjerenost te sadržajna i ugođajna simetrija. Ne znam koliko bi Adorno bio zadovoljan, ali u
novom pjesničkom val(ić)u ova zbirka djeluje kao neuobičajen, a pažnje vrijedan pjesnički projekt.
Naša američka suradnica
Sarah Garcia, pak,
piše o engleskom izdanju već čuvenog kratkog romana Gec i Majer srpsko-kanadsko-židovskog pisca
Davida Albaharija. Protagonist je profesor povijesti čija je obitelj poginula u holokaustu, a koji je opsjednut izmaštanom pričom o njemačkim vojnicima Gecu i Majeru, maštarijom koja ga doslovno izluđuje i omogućuje mu da rekonstruira prošlost svoje obitelji. Sarah Garciu posebno je pogodila činjenica da nas kroz priču dobrim dijelom vode - zločinci: "This humanization of the SS by someone who lost so much is not the story that you normally hear told. It’s even rarer to find a story in which the victim relates to the perpetrator almost more than the victims that he is trying to connect to. This is both heartwarming and heartbreaking."
Naposljetku, ovaj tjedan se veselimo gostovanju
Selvedina Avdića u Booksinom književnom programu u utorak u 19:00, pod vodstvom kritičarke
Katarine Luketić. Povod je Avdićev novi roman
Kap veselja koji se bavi temom koja smrdi na najdosadniji realizam – sudbinom posttranzicijskog, postindustrijskog grada nalik Zenici. No, ono što čini ovaj roman drugačijim je način na koji Avdić barata žanrovskim obrascima da bi ispričao originalnu priču o poznatoj temi.
Riječima kritičara Dinka Krehe, "kombinacijom trilerske gradacije napetosti, bajkovitog podteksta, elemenata fantastike i strave i užasa te ljubavnog zapleta, a sve na pozadini kronotopa koji bismo po automatizmu vezali uz neorealističku prozu (industrijski grad u limbu 'tranzicije'), Avdić je napisao još jedan izvrstan roman." Tome valja dodati i "Avdićevu sklonost sugestiji i nagovještaju kao stilskim postupcima i dramaturškim rješenjima – sklonost koja u kontekstu suvremene postjugoslavenske proze, tako često opterećene viškom tumačenja i 'dopisivanja', djeluje naprosto spasonosno."
Da me netko sutra probudi i pita bih li proveo lijep i sunčan dan čitajući ova djela, poslao bih ga kvragu. Zašto bih si pokvario dan čitajući kako SS-ovci prevoze Židove? Zašto bih se mučio kratkim i odmjerenim pjesama o logoru? I zašto bih čitao o bivšem industrijskom gradu čije građane muči "tajanstveno potmulo brujanje nalik na ono zubarske bušilice"? No to su teme od kojih možemo bježati, ali kojima se i nesvjesno sami vraćamo, s kojima se (makar nevoljko) želimo suočiti. A to je najbolje učiniti putem ovakvih djela – ozbiljnih, a opet snažno obilježenih crnim humorom; maštovitih, a realnih; užasnih, ali nikako groznih; emocionalnih, a ne patetičnih. To su djela koja nas podsjećaju koliko nas ovakve priče mogu pogoditi i smlaviti, a opet nam pružiti katarzu koja toliko fali našoj svakodnevici. Zato se ljudi opsesivno vraćaju tim temama, i zato mi pišemo o teškim knjigama, lijepom vremenu unatoč.
Birkenau (Foto: xiquinhosilva / Flickr)
