Sinoć je preminula Daša Drndić, naša velika književnica, antifašistkinja, intelektualka, fajterica i draga prijateljica.
Ako želimo vidjeti po čemu je bila velika autorica, u startu preskočimo književne nagrade. Skroman broj nagrada ne pokazuje vrijednost njena opusa, nego govori više o okruženju u kojem je Daša radila. Jasno je zašto nije dobivala nagrade: u svom pisanju i javnom djelovanju bila je politički vrlo jasno određena protiv nacionalizma i fašizma, te je bila spremna snažno braniti svoja uvjerenja. To se od književnika (a pogotovo književnice) u ovom okruženju naprosto ne očekuje. Sad kad je umrla, kad više ne može slobodno kritizirati i čeprkati po neugodnim temama, možemo očekivati niz posthumnih nagrada i počasti. Tu besmislenu šaradu ostavimo po strani.
Veličinu njena djela možemo samo vidjeti u konkretnim romanima koja treba čitati. Treba, iako nije lako. Mnogi čitatelji i pisci shvaćaju književnost kao priliku za bijeg od teških životnih tema u ugodan svijet mašte. Daša Drndić uporno je plivala – točnije, bjesomučno jurila – protiv te struje. U svojim se romanima direktno bavila najtežim temama društvene povijesti 20. stoljeća, i to krajnje otvoreno, jasno i nepodnošljivo iskreno, bez okolišanja, bez anestetika, bez milosti. Ako je kratka priča sprint, a roman maraton, onda su njeni romani sprint kroz 42 kilometra potisnutih društvenih trauma.
Njena djela emotivno su iscrpljujuća i bolna, a opet, čitanjem Daše ne sumnjamo da se treba pisati baš o tim temama, baš na taj način. Od Daše sam naučio da društveno angažirana književnost ima smisla – ne zato što može mobilizirati i promijeniti mase (što ne može), nego jer može dramatično promijeniti pojedinog čitatelja, otvoriti mu oči i prikazati sloj po sloj užasnih zlodjela i herojskih otpora na kojima su utemeljeni svi naši lokalni / nacionalni / regionalni / europski / ljudski identiteti.
Cijeli opus Daše Drndić bio je posvećen vađenju prošlih trauma iz zaborava i njihovom rasvjetljenju.
Ivana Ančić u
kritici romana Belladonna to slikovito opisuje kao "uporno izvlačenje jezivih kostura Drugog svjetskog rata iz osobnih, obiteljskih i nacionalnih ormara, i inzistiranje na prihvaćanju odgovornosti za neka poprilično smrdljiva i neugodna (ne)djela čiji se odjeci uporno petljaju u sadašnjost." Dašini romani to rade tako što "slažu niske ljudskih sudbina sastavljene od pronađenih komada; kostiju, zlatnih zuba, bisera, fotografija, dosjea, svjedočenja, sjećanja, pjesama, itd. povezanih naoko nevidljivom mrežom slučajnosti, rodbinskih veza, zemljopisnih i umjetničkih toposa." Građenje sudbina od pronađenog 'dokumentarnog' materijala
Vladimir Arsenić u
kritici romana EEG dodatno podcrtava i naziva kumulativnim stilom pisanja: "Ono što je, dakle, bila samo mala snežna kugla, odjednom postaje lavina..."
Pritom Daša Drndić razbija i stereotipnu opreku između 'načitane' književnice i 'nenačitane' aktivistkinje. Daša je iznimno pratila i poznavala svjetsku književnost, samo što ju je čitala s jednakom posvećenošću i koristila s istim obzirom kao 'otpad' iz kojeg je rekonstruirala likove prošlosti – ništa više ni manje, prema svojoj autorskoj potrebi.
Saša Ćirić u
kritici romana April u Berlinu primjećuje njenu slobodnu intertekstualnost i zaključuje: "Pisati između žanrova i narativnih strategija znači ne pripadati nijednom od njih ali baštiniti njihove forme, znači težiti atipičnom spoju raznorodnosti čija mikstura namerno klizi po ivici neoavangardnog melanža u koji se 'može utrpati bilo šta' (...) i nesvarive tekstualne papazjanije koja odbija fikcionalnost kao svoj temelj na kome, kao na kakvom obrednom kamenu, svi uneti elementi treba da se preobraze u (čistu) književnost."
Daša Drndić doista je izbjegavala 'čistu' književnost i svrstavanje u bilo kakve grupe i ladice, a u svojoj misiji da otvori teške teme bila je spremna prozvati, kritizirati i boriti se protiv svakog oblika revizionizma, fašizma ili društvenog kukavičluka. Nitko za to nije imao alibi. To ipak ne znači da je Daša prema ljudima bila neprijateljski raspoložena. Imao sam sreću uređivati njene kolumne koje je pisala za Booksin
Piščev dnevnik od rujna 2015. do lipnja 2016., i od nje sam naučio mnogo o književnosti, profesionalnosti i drugarstvu. Fascinirali su me lucidnost i promišljenost svakog teksta, te naizgled neiscrpna energija u znatiželjnom istraživanju i pisanju o temama koje je smatrala bitnima. Premda je razlika u iskustvu, vještini i znanju između nas ogromna, iako je za sobom u tom trenutku imala brojna remek-djela, uvijek je u našoj suradnji bila otvorena za razgovor i spremna maksimalno raditi na tekstovima. Njen najpopularniji tekst bio je
Fašizam, welcome, a osobno bih izdvojio
Laku noč, Croatia! u kojoj nakon silovitog
tour de forcea slijedi nenadani val nježnosti:
"Lijepo je i kad svratim na moju malu tržnicu iza ugla, svu nekako skvrčenu, poleglu, uleglu među oronule i mračne austrougarske petokatnice bez lifta i grijanja. Na toj mojoj tržnici nalazi se kafić pod tendom, pa svaki put sjednem (iako je moj kućni espresso bolji), jer tu dolazi neki siromašan, pohaban svijet noseći poluprazne vrećice povrća ili voća kupljenog na sniženju i začudo, njihov me govor uopće ne iritira, iako je taj govor skroz hrapav i štucav, često preglasan, pa me podsjeća na pse lutalice, koje obožavam, za razliku od onih pasa s rodoslovom koji su mi odbojni, onako ušminkani a degenerirani. (...)
Nestaje moja astma, dišem duboko i ravnomjerno, a za kavanski stolić odnekud, iz neke memljive, potrošene prošlosti, sjedaju mi davna buđenja udvoje, uz Seinu, kad je nakon ljubavnih zagrljaja i besmislenih šaputanja za mir dovoljan doticaj, i u tom bezglasju mi se gledamo, moje proteklo vrijeme i ja, i pitamo se što se to dogodilo da od nas ostade sve sami škart. Onda se trgnem i sebi kažem, kakva glupa bolećivost, kakav plitak patetično dirljiv zanos. I odšepesam u svoj brlog."
Opus Daše Drndić nemoguće je svesti na par kratkih opservacija, ali za mene se jedna njena metoda čini primjernom.
Boris Postnikov u
tekstu o romanu Sonnenschein navodi kako "Drndić kroz tekst provlači lajtmotiv po kojem se 'iza svakog imena krije priča' (...) pa je svojevrsni vrhunac romana monumentalni memento Židovima ubijenim ili protjeranim iz Italije između 1943. i 1945. – na stotinjak stranica popisano je oko 9.000 njihovih imena. A iza svakoga se krije priča..." Isti postupak ponavlja se u drugim romanima, s drugim imenima.
To je po meni bila misija Daše Drndić: pretvoriti hladne statističke brojke o stradalima u prava, konkretna imena, a ta imena u bliske priče koje oživljuju prošlost. Sumnjam da je Daša Drndić vjerovala u život duše nakon smrti, ali cijelog je života širila vjeru da duše nakon smrti mogu oživjeti u književnosti. Stoga bi bilo krajnje bedasto sada ustvrditi da će njena duša plutati nekakvim vangalaktičkim poljanama mira, nema tu nekakve transcendentne utjehe, ali miran sam jer će Daša i dalje živjeti u nikad konačnim, živim i strastvenim pričama koje šire njezine knjige te koje će širiti njezine književne nasljednice i nasljednici.
