Teško je biti mladi čitatelj. Želiš pratiti suvremenu produkciju, a toliko je kanonskih knjiga (kapitalnih djela!) koja nisi ni otvorio. Želiš pročitati knjigu u jednom dahu, a uzdihan si već nakon dvije stranice. Želiš čitati, a opet - želiš raditi i sve druge lijepe stvari koje ti život nudi.
Nije čudo što toliki ljudi biraju ne čitati. Mi ostali, koji smo ipak odabrali biti mladi čitatelji, sa svakom novom knjigom uvijek iznova ulazimo u iscrpljujući intimni odnos s autorom, odnos koji od nas zahtijeva sate i sate čitanja, jaku koncentraciju i potpunu posvećenost. Toliko vrijeme i energiju, ruku na srce, ne posvećujemo ni najbližima.
Isplati li se trud? I isplati li se uložiti ga u mlade autore? Ljude koji su jednako traljavi pisci kao što smo mi traljavi čitatelji, skribofile čije nam nepoznato ime i naslov djela, pa često ni tekst, ne otkrivaju je li riječ o radu vunderkida ili o slabašno izvedenim polupokušajima? Teško je biti mladi čitatelj, ali najteže je biti mladi čitatelj mladih autora – jer kako pisci traže strpljenje i smjernice, tako ih tražimo i mi. Stoga neizmjerno cijenimo ljude koji preuzimaju herkulski zadatak čitanja i selekcije mladih autora, te uredničkog rada na njihovom pisanju.
Nagrade za mlade autore
Prozak i
Na vrh jezika te festival
Prvi prozak na vrh jezika nisu dobili državnu potporu. Obje nagrade namijenjene su piscima do 35 godina starosti. U počecima su ih podržavali
Zarez i
Algoritam, dvotjednik za kulturu koji je objavljivao radove natjecatelja i izdavač koji je tiskao knjige pobjednika. U međuvremenu je Zarez ugašen, a Algoritam završio pred stečajem. Nagrade su preživjele na
web stranici udruge Kultipraktik i uz inicijativu drugih izdavača, no neće još dugo ukoliko ne bude potpore za najvažniji aspekt nagrade – objavu knjiga nagrađenih autora.
Festival je, pak, osnovan prije dvije godine i uspio je okupiti 'dream team' mladih autora: dobitnike spomenutih nagrada, ali i nagrada
Edo Budiša, portala
Kritična masa i regionalnog časopisa
Ulaznica, te laureate
Goranovog proljeća. Bilo je dovoljno dvije večeri otići na festival, popiti piće, zapisati imena autora i otići u knjižnicu ili knjižaru. Naravno, putem možemo shvatiti da postoje i dobri autori koji nisu nagrađeni, možemo pročitati knjige koje nam nisu dobre, ali i taj popis dobitnika je dobar putokaz za čitanje na koje se razuman mladi čitatelj, s tek 24 sata u danu, inače ne bi ni odvažio.
Začetnik obje nagrade i festivala je
Kruno Lokotar, urednik i organizator koji godinama neumorno gura djela ponajboljih mladih pisaca. Lokotar je uredio i lansirao autore za koje se čini da su oduvijek s nama:
Olju Savičević Ivančević,
Marka Pogačara,
Kristiana Novaka,
Renata Baretića,
Vladu Bulića... Od mlađih autora koji lagano ulaze u naš vidokrug, uredio je knjige
Ružice Aščić,
Darka Šeparovića,
Maje Ručević,
Marka Gregura,
Tee Tulić itd. Bez nagrada i festivala, ti autori ne bi ni bili objavljeni ili bi, još gore, njihova djela beživotno plutala u moru drugih knjiga. Siguran sam da im mi, mladi čitatelji, ne bismo bacili šlauf. To bi bila ogromna šteta – ne toliko za same pisce, nego baš za nas čitatelje.
O mladim piscima brinu organizatori natječaja i događanja te urednici, a nadamo se da im je i Booksa pomogla svojim klupskim programom i portalom. No, Lokotarove inicijative praktički garantiraju da će odraditi cjelokupni posao: odabrati dobre autore, potaknuti objavu njihovih djela, promovirati ih i postići relativno visoku vidljivost. Ukidanje potpore zato se čini kao direktna poruka mladim piscima, pogotovo s obzirom da ukinuti novac nije otišao drugim nagradama i festivalima koji vrše istu namjenu.
Ta odluka neće dokrajčiti mlade pisce, uvijek će biti ljudi koji će pisati i dijeliti svoje radove. Ali nestat će mladi čitatelji mladih pisaca, jer neće imati vremena ni strpljenja za čeprkanje po brdu tekstova. Danas mladi čitatelji ostarit će i pričati o Olji Savičević Ivančević i Pogačaru kao što sada stari akademici pričaju kako su završili kod Krleže i Bele na ručku. Vrijeme koje smo ulagali u čitanje provest ćemo u gunđanju, nostalgiji i dijagonalnom prebiranju po starim knjigama.
Zato ne brinem za mlade autore – oni će objavljivati i žaliti se na slabu čitanost kako god okreneš – ali žalim što javne institucije neće spasiti nas, ugroženu vrstu mladih čitatelja. Ne želimo profućkati život na čitanje kanonskih djela ili, sačuvaj me bože, na sportske aktivnosti, druženje i ostale lijepe stvari koje nam život nudi. Želimo uložiti sate bezumnog napora na čitanje i, zaklopivši knjigu, znati da je vrijedilo truda. Želimo čitati dobre autore i postati bolji čitatelji. Želimo da nam vrijedan consigliere šapne tko je dobar mladi talent. I tome služe nagrade i festivali – ne kao podrška krhkim piscima, nego kao podrška krhkim čitateljima.