Susret s drugačijom kulturom redovito vodi do kombinacije zazora i znatiželje, podcjenjivanja i fascinacije. Tko su sad ovi? Što žele? Na temelju takvih kulturnih 'sudara' nastala je cijela znanost, etnologija, koja kroz povijest govori kako o 'stranim' urođeničkim kulturama, tako i o samoj sebi, o zapadnjačkim stereotipima i fiksacijama koje (ne)svjesno ugrađuje u sliku o tzv. Drugima.
Ta tenzija prisutna je ne samo u susretu između različitih etničkih skupina, nego u odnosu između svake 'napredne' i 'nazadne' grupe. Recimo, uobičajen je takav odnos između različitih generacija: stariji zirkaju prema mlađima, prestravljeni 'bizarnim' stvarima koje su im normalne, nesposobni da s njima o tome izravno komuniciraju, uvjereni da s tom čudnom skupinom klinaca nestaju sve prave vrijednosti, a čovječanstvo klizi svome kraju. Posljednjih godina fascinacija mladim ljudima toliko je velika, a uvjerenje o njihovoj posebnosti toliko snažno, da se uvriježio i naziv – milenijalci.
Istina jest da tzv. milenijalci, rođeni 1980-ih i 1990-ih, odrastaju u dosad neviđenim društvenim uvjetima. S jedne strane, prvi put se pojavila cijela generacija ljudi koja živi isključivo u liberalnom kapitalizmu kao 'jedinom mogućem' društvenom sistemu. S druge strane, ta skupina živi i u vremenu kada takav sustav dolazi pod pitanje, zbog globalne ekonomske krize, ali i političkih kriza (posebno na ovim prostorima) te učestalih ratnih sukoba diljem svijeta. Naposljetku, radi se o generaciji kojoj su Internet i korištenje digitalne tehnologije postali dio svakodnevice.
Milenijalci ne samo što rastu u drugačijim uvjetima, nego žive unutar konteksta koji starija generacija nije planirala. Za razliku od školskih programa ili državnih zakona, svi navedeni fenomeni nastali su relativno spontano. Nitko nije proveo eksperimentalni program kako će mladi reagirati na sveprisutnost Interneta. Nitko nije analizirao kakve će ljude stvoriti kontekst ekonomske krize. I nitko nema kontrolu nad posljedicama tih procesa. Zbog toga stariji strahuju tko su i kakvi ti klinci koji polako dolaze u godine kada postaju ravnopravni članovi društva.
U našem književnom polju stoga je zanimljivo vidjeti pojavu djela koja se tematski bave milenijalcima, a napisali su ih upravo – milenijalci. To ukazuje na interes čitatelja da saznaju više o tim 'misterioznim' klincima, i to izravno od njih samih. Istovremeno pokazuje da i mlađi autori dobivaju legitimitet i 'propusnicu' za relativno ekskluzivno društvo objavljenih autora. Naposljetku, to je dokaz da milenijalci nisu toliko otkvačeni od tradicije – suprotno stereotipima o mladim zombijima koji samo pilje u ekran, očito i u toj generaciji postoje oni zainteresirani za čitanje i pisanje staromodne književnosti.
Na Booksinom portalu trudimo se kritički pratiti te radove – želimo podržati rad mlađih autora, ali pritom im ne želimo podilaziti i patronizirati ih. Kritike su stoga izravne i bez 'prilagođenih' kriterija u evaluaciji i interpretaciji djela. Tako na portalu bilježimo tri oštre recentne kritike:
Ivan Tomašić je prije tri mjeseca
pisao o prvom romanu Svena Popovića Uvjerljivo drugi, prošli tjedan
Luca Kozina pisala je o prvom romanu Dine Pešuta Poderana koljena, a sutra nas očekuje Tomašićeva kritika zbornika
Netko podviknu, djeca odrastu koji su napisali članovi
Književne grupe 90+ (indikativno, grupe koja kao glavno obilježje ističe godište svojih članova).
U spomenutim romanima pratimo dvojicu mladih umjetnika čije društvene interakcije i introspekcija ukazuju na njihov unutarnji život, ali i na njihov generacijski kontekst. No, kako i Tomašić i Kozina navode, prikaz generacije nismo dobili zbog ograničene pripovjedne perspektive. Popovićev pripovjedač iz prvog lica,
kako ističe Tomašić, "pati od toga da se svidi stilom, začudnim metaforama, referencama koje bi trebale imponirati i govoriti čitatelju – ovaj pripovjedač je kul" što mu onemogućuje "da govori iskrenim glasom, ranjivo, izlažući se, umjesto da se skriva iza svog statusa i sustava vrijednosti koji nije mnogo više od mode."
Kozina pak tvrdi da je Pešutov protagonist Dane (iz čije perspektive pratimo priču) "toliko opsjednut i opterećen sobom da nikako ne uspijeva razbiti ljušturu u kojoj se nalazi i zapravo se obratiti čitatelju." Stoga "za razliku od Dane, o kojem saznajemo mnogo toga već na samom početku romana, o ostalim likovima znamo samo onoliko koliko je bitno za Danin osobni odnos s njima."
Mogli bismo zaključiti da ovi romani time pokazuju kakvi su milenijalci: osjetljivi, egocentrični, opsjednuti vlastitim iskazom više nego ljudima o kojima govore. Drugi mogući zaključak jest da su, naprosto, Popović i Pešut pogriješili, da nisu odabrali najbolje pripovjedne perspektive. 'Zakucali' su točku gledišta na protagoniste koji su zanimljivi likovi, ali nisu dobri pripovjedači jer ne uspijevaju prikazati slojevitost i životnost romanesknog svijeta. S obzirom da autori prvi put pišu roman, sasvim je moguće da su u tom procesu napravili takvu grešku. I to je posve normalan dio istovremenog pisanja i učenja o pisanju: taj proces ne može se mjeriti tek jednom knjigom i zahtijeva prostor za objavu više djela, kao i strpljenje čitatelja, urednika i izdavača.
Slično vrijedi za zbornik Književne grupe 90+. Uz zanimljive i pažnje vrijedne momente, Tomašić izdvaja i negativne aspekte – proznim autorima zamjera što nisu "razmišljali o formi u kojoj se nalaze ili o žanrovskim konvencijama" dok je "većina pjesama svojim jezikom previše suzdržana za vrstu osjećaja s kojima računaju". Manjak svijesti o aktualnim konvencijama i izbjegavanje stilskog rizika također ukazuju na neiskustvo autora koji su se našli pred nepoznatim terenom. Opet, za polagano 'osvajanje' tog terena potrebni su im uvjeti za pisanje (u smislu prostora za objavu te strpljivih čitatelja), ali i za čitanje kojim mogu osvijestiti kako postojeće konvencije, tako i nove mogućnosti pisanja.
I Tomašić i Kozina ističu značajan potencijal ovih autorica i autora. Za ostvarenje potencijala im pak treba manevarski prostor za vježbanje, eksperimentiranje, griješenje i učenje o tuđim tekstovima. Mada je pozitivno da 'nebrušeni' tekstovi mladih autora uspijevaju pronaći izdavača, ostaje žal što autori nemaju prostor za vježbu, razvoj i stvaranje imena što bi prethodilo objavi autorske knjige (nestanak i slabljenje književnih časopisa
već su opjevani i na ovom portalu).
Sličan problem postoji i mimo književnosti, kako žalosno svjedočimo u slučaju ofenzive na
Kulturu Studentskog centra u Zagrebu (
o čemu smo pisali ranije). Taj sumanuti proces, izgleda,
bliži se kraju: sanacijska uprava SC-a prvo je smijenila voditeljicu Kulture
Natašu Rajković usred ljeta, zatim je na njeno mjesto postavila
Davora Šišmanovića koji se javno protivio radu prethodnice, a to imenovanje izvršeno je neposredno prije rokova za prijavu na natječaje Ministarstva kulture. Tako brojni vrijedni programi Kulture SC-a nisu ni prijavljeni na natječaje za financiranje, što znači da je uprava Studentskog centra
sabotirala vlastiti sektor za kulturu i vjerojatno mu zadala konačni udarac.
Velika je to šteta, ne samo zbog vrijedne tradicije Studentskog centra, nego zbog svega čemu je taj prostor slobode još mogao i trebao služiti. U SC-u su ponikli mnogi programi koji su mladim i neafirmiranim autorima omogućavali eksperimentiranje: Teatar &td., Ganz novi festival, Izlog suvremenog zvuka, Muzički salon SC, književni program Tko čita?... Nestankom takvih 'poligona' svi su na gubitku: mladi autori gube prostor za vlastito afirmiranje i za praćenje svojih kolega, publika gubi nekonvencionalni sadržaj, a cijela kultura gubi mehanizam za otkrivanje i razvijanje novih umjetničkih imena.
Tom kontekstu dodajmo i
planirano donošenje novog Zakona o knjižnicama i knjižničnoj djelatnosti kojem se protivi
Hrvatsko knjižničarsko društvo. Sporni prijedlog zakona upućuje na opasni trend liberalizacije koji bi mogao voditi do smanjenja javne potpore i zatvaranja knjižnica. Suvišno je govoriti što bi to značilo u državi bez adekvatne distribucijske mreže. Bez distribucije knjiga nema ni novih (kvalitetnih) pisaca ni čitatelja.
U takvom trenutku doista ima smisla pitati se tko su milenijalci, jer sve je manje kanala kojima se oni mogu obraćati publici iole široj od grupice svojih vršnjaka. Ali to sad nije stvar generacije X, Y ni Z, nego starijih generacija koje su rasturile postojeće kanale. Ako dovrše tu destrukciju, a na dobrom su putu, ostvarit će se proročanstvo stereotipa: milenijalcima neće ni preostati ništa drugo nego piljiti u ekran mobitela.
Foto: xlfickrx / Flickr
